Piše: Ana Vuković Vujošević

Odavno mislim Crnu Goru na ženski način. Koji je trenutak u našoj istoriji kada smo bile “unačinjene”, kad smo, u stvari, bile najbliže idealu slobode. Jesmo li to danas, kada se u našem društvu pitamo da li žena može preuzeti vodeće političke uloge? Pitam se čemu ta priča služi kada još nijesmo zreli da nas na najvišim nivoima predstavlja žena. U tome smislu, podsjećam na riječi Veljka Radovića da su Crnogorci juvenilni, da imaju karakter djece. Zbilja, postupci političara, politika medija, zbunjenost i nekritičnost intelektualaca, pokazuju da smo kao društvo još u fazi odrastanja. Nije li ta priča način da se još jednom izigra šansa za demokratizaciju društva ili, pak, otvaranje prostora za misao na koju se treba naviknuti. Misao da Crnoj Gori treba moćna žena na moćnoj poziciji... Sva ova pitanja postavljam sebi, iako sam odgovor na njih našla u našoj prošlosti. Najbliže slobodi bile smo u srcu i umu žena koje su učestvovale u NOB-u. AFŽ je, po mome mišljenju, stvorio politički izgrađene žene koje su imale jasan i javan cilj, izboriti se protiv vremena i zakona koji su ponižavali ženu, za doba i norme u kojima će žena imati prvorazrednu političku ulogu. Borba protiv fašizma dala je ovoj organizaciji viši smisao i to je jedinstven momenat u našoj istoriji nad koji sve mi treba neprestano da se nadnosimo i u njemu nalazimo snagu za ono što nam predstoji. A čeka nas veliki posao! Nije dovoljno da budemo intelektualke, radne, sposobne, preduzetne, moramo imati strast, vatru nade koja je pokretala partizanke na velike podvige. One su u borbi za slobodu vidjele svoju šansu za oslobođenje, za izlazak u javni prostor (makar to bile šume i brda po kojima su bacale bombe), one su imale onaj neophodni “suvišak srca” koji je jedini garant da se može sve što se hoće. Mi imamo ozbiljne kandidatkinje za prvu predsjednicu Crne Gore, ali moramo stvoriti ozbiljne uslove za to da ta okolnost postane prihvatljiva crnogorskom društvu. Ne mislim da to mogu izvesti same žene, ne. Mi moramo učiniti sve da nam muškarci u svakoj nakani budu saveznici. Njih treba pridobiti za “našu stvar”. Na taj način će i oni izaći iz faze u kojoj dugo traju, a koju je opisao Veljko Radović. Biće to njihovo i naše sazrijevanje, rast društva koje teži napretku. Crna Gora na ženski način je potreba da se pruži ruka svakome čovjeku spremnom da stvara bolje društvo, državu u kojoj će moralni i obrazovani ljudi biti elita. Žena nije ni bolja, ni lošija polovina. Žena je cjelina koja treba da teži svojoj najboljoj mogućnosti. Odavno volim Crnu Goru na ženski način. Misao o takvoj Crnoj Gori i ljubav prema njoj moj su način života.

Kako vidim uspješnu ženu? Vidim je očima koje ne preuveličavaju, ali ni ne umanjuju njen značaj u našem društvu. Uspješna je ona žena koja je slobodna i kojoj  je ta sloboda izvor radosti. Uspješna je žena koja se ne boji i koja boji društvenu stvarnost bojama svojih uvjerenja i vizija. Mislim da nam prostor slobode otvara znanje i obrazovanje, pa sve snage i sve vrijeme treba koncentrisati na njih.