Živjeti to znači uzvisiti se do mudrosti uz spoznaju o promjenama i kretanju putem uma i logosa što vode od samosvijesti ka dužnostima etike i prava, kao nauka o vrlini, do suštine samoga bitka - poštovanju ljudskog dostojanstva. Ovaj djelatni agon, koji je osnova aksiologije duha, ljudskoće, poštenja i pravice našeg Svetozara Laličića, označava prodor ljudskosti (blagonaravi i poštenje u crnogorskoj etici) u varvarstvo prirodno-istorijskih odlika ljudskoga bića pa i kada kultura i civilizacija, i opšta povijest društva, osiguravaju prepreke za povratak u prvobitno stanje ljudske prirode. Civilizacija traži taxis - poredak znanja, srca i čovječnosti, što određuju naš telos - svrhe, postavljajući pitanje: zašto postojimo na ovom svijetu, sa odgovorom imperativa dužnosti - da pomognemo drugima. Zato, smatra naš Svetozar Laličić - otvorimo prozore jer ljudska priroda može biti usavršena samo kroz humanu noumenu - „u tuđemu srcu svoje srce čuti“ (B. Miljković), a to je moguće samo prosvijećenošću, jer „bez prosvjete čovjek ničim na čojka ne liči“ (Njegoš).

          Svojom umnošću, čovjekoljubljem, kulturom, duhom crnogorske pravice, obrazovanjem, znanjem, ljudskošću i uljuđenošću te poznavanjem same supstancijalne svrhe i ciljeva nauka o vrlini - pravo i etika, naš je Svetozar svjetlost. Na putu ostvarenja zadatih svrha života i pojedinac i društvo u cjelini, kako to smatra naš Laličić, moraju oblikovati viziju ka takvoj budućnosti putem istrajnosti i upornosti što su kao poluga ka vječnom obnavljanju tačke oslonca.

          Apsolutnih istina nema, saznanja stvari su relativna, ili čak čista iluzija, jer „Panta rei - sve teče i samo su promjene vječne“ (Heraklit). Kao istraživač mudrosti o sistemu spoznaje čovjeka, društva i prirode naš je Svetozar inspirisan gnoseologijom slobode, temeljem prirode slobodnog bića crnogorskih ljudi, na kojoj počiva svaka autonomija, kao krajnji cilj, kao krajnja svrha ideje o čovjeku kao subjektu koji će umjesto vladanja ljudima preuzeti upravljanje stvarima. U tom smislu naš Svetozar upućuje na učenje B. Spinoze o zakonu kauzaliteta kao univerzalnom aksiomu prirode i društva - da se stvari ne mogu posmatrati kao slučajne, već kao nužne u uzročno-posljedičnom causus nexusu. A „slobodan je svako ko za vođu ima razum“ - kaže Kant, dok „svjetska istorija nije ništa drugo do razvitak pojma slobode“ (Hegel). Ovo znači da sloboda nije data, nego zadata.

          Laličić se posebno zanima za antinomičan odnos prava i pravde, slobode i granica državnog imperija, odnosa nomosa i etosa, svojine i vlasti, Ega i Ida, problema kaznene represije i tragične institucije krivice, preobražajima kaznenog prava u mirenje, kompenzaciju i građansko pravo, mjesto i ulogu običajnog prava u opštem sistemu jurisprudencije, relacijama autonomije i heteronomije. Da li su ova pitanja, po Jeringu, vječno otvorena i nerješiva, eto zašto Niče klikuje: „Na brodove filozofi“. Čovjek nije ono što jesto, nego ono što treba da bude, a on još nije dovršeno biće ni po evoluciji ni po istoriji, a muče ga protivrječnosti: „Vidim ono što je bolje, a idem za onim što je gore, razum kažuje jedno, a strasti pokažuju drugo“ (Ovidije). Zbog ovoga, smatra Laličić, ključ je u formuli Dostojevskog: „Samo je opšteljudskost formula za život, a ona se postiže osloncem svakog naroda na svoju samobitnost“. Pa „kakav je čovjek, takav mu je i govor“ (Ciceron).

          Osobito zanimanje, impresije i simpatije Laličić iskazuje za konfudaciju običajnog crnogorskog prava i crnogorskog moralnog kodeksa u jedan - samonikli, samorodni i jedinstveni sistem društvene regulacije u sveukupnoj ljudskoj istoriji. A đe je danas zadata riječ - „a to je temelj svakom ljudskom saobraćaju - jer se ljudi riječju vezuju“ (Bogišić) - bila je česta tema Laličićevih dijaloga i rasprava. U savremenoj civilizaciji izgubio se čovjek kao subjekt, postavši sredstvo i objekat, pa je nestala i riječ kao zalog, umirnica i krasotica. On je to volio da ilustruje crnogorskom praktičkom etikom: „Eto, propadoše i zlatni Mleci - a duže osta da živi naša riječ no njihovo zlato“. Cijeni naročito usmeni govor kao fundament svakog jezika i suštinu svake ljudske komunikacije. Jer „čišće jezik nego pismo kaže/u pisanju štede se riječi“ (Njegoš).

          Vjerujemo da će Laličić objaviti svoje bilješke i zapise o crnogorskim ustanovama običajnog prava i etike, njene tradicije i mudrosti, a osobito posebna izučavanja misli i životnog agona Petra I Petrovića Njegoša, kao i pokušati da odgovori na Kantovo pitanje - „Što je čovjek?“ za kojim je u mladosti tragao.

          Zapisi iz ljetopisa života i rada otkrivaju: Svetozar Laličić je rođen 1953. godine na Cetinju, đe je kao jedan od najboljih u generaciji završio cetinjsku Gimnaziju, a potom Pravni fakultet Univerziteta „Veljko Vlahović“ u Titogradu 1976, nakon čega postaje pripravnik a poslije položenog pravosudnog ispita stručni saradnik suda, da bi 1979. bio izabran za sudiju Opštinskog - Osnovnog suda na Cetinju, na kojoj dužnosti ostaje do 1992. kada biva izabran u Skupštini RCG za predsjednika Osnovnog suda na Cetinju, na kojoj dužnosti ostaje do 2001. otkad je postavljen za savjetnika u Vrhovnom sudu Crne Gore, odakle dolazi u zasluženu mirovinu 2020. godine, tokom 1977. do 1980. drži nastavu i časove iz predmeta sociologija u cetinjskog Gimnaziji.

          Ljudi kao što je naš Svetozar čuvari su vječne vatre sa ognjišta slobode, ljudskosti i pravice da ova zemlja - Crna Gora „štrči u svjetlosti, da se vidi sa dalekih zvijezda“ (B. Vulanović).

Podgorica, 19.01.2021. g.                                    Dr Čedomir Bogićević