Pjesma OČE iz knjige BALKANSKI EVNUH, Dine Murić, (OKF.O.O. Cetinje, 2017.) svojom projekcijom u misaonom polju, razlikuje se od lirike koja se štampa na sunčanim, stjenovitim vrhovima Crne Gore. Ova pjesma, naslovljena sa dva vokala i jednim konsonantom, izdvaja se od cjelokupne lirike, stanja i raspoloženja, misaonih ličnih ispovijesti današnjeg pjevanja kod nas. Pjesnički izraz Dine Murić, njen stav koji dolazi pravo iz dubine sna, iz dubine stjenovite Hajle, izražavajući dramu lirskog subjekta datom u vokalu Oooo, a onda se prelama preko kamene veđe, okomite litice i lomi se tvrdim konsonantom Č, prelazeći u širok kosmički prostor drugim vokalom EEEeee. Taj kosmopolitski eho ooOČEee, otvara se, izvlači iz dubine, lomi, razbija, zatvara i raspliće u ogromnom prostoru kosmičke beskrajnosti, oslobađajući agonijski efekat slike u ekspresionističkom naponu i reskog izraza, protesta i vokativske snage.

Pred nama je jedna pjesma na početku knjige kao prolog, pjesma slobodnog stiha, koja nas uvodi u dramu o kojoj pjeva D. Murić. Za razliku od drugih pjesama slobodnog stiha, ovom pjesmom je pjesnikinja pribjegla širokom stihu izbjegavajući suvišne riječi, prateći ritam i zidajući građevinu pjesme misaonim cjelinama, svečanim tonom, retorski povišenom intonacijom, vrlo preciznom šemom raspoređenih cjelina gdje svaka počinje vokativom OČE. Unutrašnja zamisao pjesme razvija se u strofama, iskazana stavom, asocirajući  zbivanja i događaje koji su se desili ranije ili neposredno okupirajući duh naratora. U pjesmi Oče, pjesnjikinja izuzetnoi vlada tehnikom iskaza, što bi se reklo stilom, gdje ničega nema prozvoljnog, gdje nema nabacivanja građe koja zakrčuje tok misli. Njena stilska sredstva prožeta su panikom, skaču u galopu, prepune dramske uzbudljivosti i čestom frekfencijom riječi, razmahujući se raskošno u strukturi stiha i dijelovima strofa koje tvore cjelinu.

Sama priroda pjesme pretvara se u stihiju riječi koje trebaju stići do uha onoga bića čija ruka je štiti, svuda i na svakom mjestu, bez obzira na vrijeme i daljinu. Plahoviti iskaz u vokativu, sav napor ekspresije nemirnog duha, želja i potreba da se iskaže, da se potraži oslonac, jeste suština pjesme i njeno ishodište na čistinu, na osunčanu liticu događaja koji nas okružuju.

Slobodan stih u ovoj pjesmi dokazuje da pjesma i pjesnik ne moraju robovati ritmičkoj šumi vezanih stihova da bi se nešto precizno reklo, tj. da bi se unutrašnji nemir, unutrašnji svijet oslobodio u prostoru kosmičkih širina. Pred nama je jedna pjesma, jedna planeta u tenzijama svjesnog.

Retorička šema strukture pjesme OČE nosi duh revolta, protesta, pobune, ne mirenja sa svakodnevnim klišeima, to je stav naratora koji u dramatičnom iskazu isključuje određene tvrdnje i riječima uspostavlja ravnotežu izgubljenog duha.

„Kažu da poeziju više niko ne piše

Ali ova pjesma je posvećena tebi i tvojoj neumoljivosti

Tiha, zanemarena pjesma, kao zanemaren čovjek nad ponorom

Ja i dalje pišem stihove...

Nakon crnog oblaka nad dvorištom naše kuće“

Pjesma počiva na ekspresiji slike, događaja, na efektu duševnog stanja, unakaženom liku čovjeka i svijeta koji ga okružuje. Misaone strukture pjesme, negacije otuđenja, katastrofe koja se nadvila nad „dvorištem naše kuće“ dodatno je uznemirila pjesnikinju. Pjesnički stih Dine Murić je vokativan, potekao iz duševne teskobe kao krik, kao težnja da pobjegne u slobodni prostor koga je sve manje.

„Oče, zar je to istina?

I polako pada neumoljiv mrak

Pod mjesečinom njegovo lice beše još strašnije“

U čitavoj lirskoj strukturi ove pjesme funkcija imenice OČE u vokativu odslikava duševno stanje pjesnikinje, integrišući se u polje opšte misli o sudbini svijeta i čovjeka, asocirajući na događaje u različitim epohama i različitim mjestima.

Fonološka priroda imenica i njihove akustičko-stilske odlike, kao i uloga vokala koji su rašireni u zvučnom sadejstvu, odgovaraju svečanostima, a u isto vrijeme i tonu balada koji dopire iz dubine tragičnog udesa i tragičnog osjećanja. U tom i takvom kontekstu, pjesnikinja se raspinje u nerešive suprotnosti, spasenja i nemoći.

U ovoj lirskoj pjesmi sve je imenovano u prostoru ekspresivne magije, u stiješnjenom prostoru koji prska snagom riječi u jednom vokativu koji lebdi u nebeskom prostoru, razornim glasom imenice, Oče! kao kada se kaže: o, bože! Poetska slika Dine Murić asocira čitaoca na onaj pakao, na onu stvarnost kraja XX vijeka, na čiju stranu je prepuštena sama da korača. Usamljena, asocijacijama razbija oklope, otvarajući čitaocu neslućene vidike maštovitog pronicanja u nove prostore, gde ne robuje riječ ljudska, no se koti i razliježe, a to je široki kosmos gdje se vjekovima čuje ljudski glas i molitva.

Pjesnikinja monolog pretvara u dijalog o svakom ljudskom udesu u vijeku u kojem se našla, to je ono saznanje od kojeg prestaje dah, iz kojeg se rađa i čuđenje i protest.

Pjesnikinja u pjesmi OČE, brani se od one samoće, one tišine, onog straha, one jeze, onog udesa koji je lišen pejzaža i proljeća življenja.

Njen dijalog sa pjesmom, ocem, prije svega, daleko je od toga da se beži od zbilje svoga doba, od kobi vremena i udesa ljudskih u njemu, koje osjeća kao moru u sebi. Pjesma OČE pjeva o životu jedne krotke ženske duše bačene u vrtlog mračne muške zbilje.

                                                                                                                        Hodo KATAL