Kultura

Naš gost: ERVIN JAHIĆ

Jan 17, 2021 0 Komentara

(15 riječi)

U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam jednog od značajnih savremenih pjesnika: Ervina Jahića

 

Priredio Božidar Proročić

 

 

ERVIN JAHIĆ

 

KAD ME JEDNOM BUDE PITAO SIN MOJ

 

Kad me jednom bude pitao, a jednom hoće svakako,

Moj sin gdje i što sam bio, kakve sam žene ljubio,

O čemu sam sanjao, koje knjige sam čitao,

Jesam li se često tukao, u kakve slike sam zaglédao,

Ma kad me jednom o svemu bude pitao,

Reći ću mu, tako mi Boga,

O trešnji uz roditeljsku kuću s koje sam više puta

Padao naglavce premda je pametnome i jednom

dovoljno

I o tome kako Učka zavija prijeteći

I o kilometrima hoda uzgor nizdol

Oholoj plemenitašici

I o jodu što zrele žene ostavljaju za sobom u stanovima samaca

I o beskrajnom gaženju asfalta u gradovima koji

nisu tvoji

I o besparici i mladalačkoj besperspektivnosti

O ludilu ljudi i njihovim ubojitim namjerama

O umjetnosti riječi kao nadomjestku za samoću

O povijesti svjetske književnosti kao pravu na uzaludnost

O slikarskim majstorima koji su muku Isusovu rekonstruirali

Kao neprekidnu klanicu svijeta

I reći ću mu još, kad me bude pitao,

Da ne žuri odrasti, da bude na oprezu s ljudima

Da ljubi tek kad mora, da ne mora kad ljubi

I reći ću mu što je bilo s Bosnom, i s Hrvatskom,

I s Palestinom

I o Ruandi ću mu reći

Ništa neću prešutjeti o Iraku i Afganistanu

O svim američkim predsjednicima saznat će na

vrijeme

O Georgeu W. Bushu znat će do najsitnijih pojedinosti

I moj će sin znati o svojoj majci i tuđim majkama

O očevima sviju nacija će znati

Moći će minuciozno analizirati početke i krajeve

Sveg na svijetu

Svakako će imati priliku ući u povijest filma

I povijest glazbe

Znat će takozvane bizarne stvari

Znat će sve o mrtvim i živim jezicima

I onima koji su na umrlu

U tamu ljudskih duša ću ga uputiti

U slutnje i zanose glazbenih genija

O svakodnevici glasovitih filozofa znat će naizust

Nietzsche i Schopenhauer mu neće biti mrski

Sve o sablastima vjekova imao bi znati sin moj

Kad me jednom bude pitao, a jednom hoće svakako,

Reći ću mu čemu služi znanje

 

NEMA TU BITNIJE FALINGE,

 

MADA OVA PJESMA

 

skrojena je od problema, štoviše ona se za probleme

zanima, teži ozbiljnoj provjeri problematičnosti

problema

Grubo uzevši, ona smjera metafizičkoj raspravi

koliko nas je ostalo, ako ikoliko, i jesmo li spremni

s uvjetima i bez njih (a s obzirom na tipove diktature) ponijeti

se istinito, istinito na način da ono nije lišeno glasa,

da nas može izreći, kao što nas izriču stvari koje

89

gledaju u sebe,

zamišljene nad svojom dušom,

s pravom na odsutnost, prisutnost, biće, ne-biće, ja,

ne-ja

Pa hajde sada, ikada, uvijek, nikada budi

više od onoga što o tebi naslućuju

Toliko je toga netočnog i nepouzdanog rečeno

naprimjer da se stvarnost usložnjava

ali da je možemo dovesti u vezu

Gdje su glasovi proroka, što usnuti –

red požara, red smrti? Što nam je činiti

dok život nam je tako zarazan i lijep

a pleme naše sojno, uščuvano,

uraslo u drevnu pripovijest? Zapravo najviše

što možemo ne odreći je

drugome da je i on ponekad mi

i tako priznati vlastiti poraz

Poraz povijesti, poraz budućnosti,

užas suočenih s porazom i olakšanje

što je poraz došao, kad je već morao doći

 

VALJALO BI STVARI NAZVATI PRAVIM

 

IMENOM

 

Valjalo bi, naravno da bi valjalo, ruži ne odreći ime,

mada će ona i bez njeg mirisati. Valjalo bi opisati

agresiju –

kako i na koji način bura opsjeda moju kuću, kako

i na koji način

se kuća brani, ako se brani.

Valjalo bi bez ostatka probuditi još neprobuđene i

reći im,

90

s najvećim povjerenjem i ozbiljnošću u glasu: Došao je kraj,

zvuči kao krah, ali nije to, ovo je BEZ POVRATKA.

Valjalo bi se

tad nasloniti na vlastito uho, ma koliko smo jedno

s njime,

ustvari uroniti u sebe i izroniti posljednji komadić

pustoši te mu

reći, bez okolišanja i s olakšanjem: Bez tebe sam

kao bez sebe,

ali dalje mi je sam. To je trenutak dvostrukog,

mnogostrukog

užasa kad će pravo stanje stvari doći po svoje,

kad se mora reći da sve što nas je snašlo povlastica

je sindroma

pohlepe koji, poput vjetra, zauzeše naše unutarnje

sobe u onim

kućama koje bijahu napadnute vjetrom ili čime

drugime, nevažno,

ali valjalo bi, napokon i bez odgode, stvari nazvati

pravim imenom,

što ne znači da smo posve precizni s organom jezika, da nas on sluša,

da nam služi, da je naše ništavilo namah u suglasju

s njegovim

moćima izmišljanja, obnove simbola, snova, života

koji se konačno

gasi svakim slovom. Nesumnjivo bi sumnjivo bilo,

ma kako lakomisleno izgledalo, prešutjeti išta o

šutnji,

o tome kako nas stvari vide. Na putu ovom bez

karte puta.

 

TROKUT

 

Danas mi prijatelj šalje poljski izbor pjesama o samoubojstvu.

I dok ga čitam, iskreno osupnut vjerom tih ljudi u

odvažnost

izbora, jedna mala, na balkonu nasuprot, raspupalih grudi,

kao da se namješta, premješta, izmotava, nudi...

Oh, gospođice, vi izravno dovodite u pitanje moja

saznanja

o pravu na odustajanje, ruku uperenu na sebe kao

repliku

kobajagi sretnoj civilizaciji.

Želim reći: ta djevojka na balkonu, ta poezija suicida i

ja, raspolućen između ugode i prilično ozbiljne i

mračne psihologije

(ako ne i vjere), činimo konfliktan trokut, nebitno

koliko

jednakih stranica. Trokut neživih i živih činjenica.

Činjenica koje mogu i ne moraju da se odrode,

stvari koje upravo prijete ako mašti ostavimo na

volju.

 

SAVRŠENA KOMPOZICIJA

 

Eto mi novoga lica, puštam lice niz Ilicu.

Ide moje lice niz litice, vuče duh sa sobom.

Gdje to, gospodine lice, idete, odoste,

pitam. U žamor, u mrtvilo, u bubreg tame.

Idem po jezik i smokve na sjevernojadranskim

otocima.

Idem u daljinu, u visinu, u širinu. Idem tamo

gdje ne opažaju, gdje me ne mogu zaskočiti, gdje

uhidbeni nalozi ne vrijede. Idem s novim licem

niz ulice, u jezik, u sječivo britve, u pticu da se

uselim. Konačno, u pticu. Nema tu ropstva, nema

bjekstva,

nema šume u kojoj te skriva mrak. Zašto, pitam

duh što

nosim s njime, s tim licem nema komfora, nema

komocije,

zašto nema odgode i nitko ne mjeri vrijeme?

Zašto je kad navučeš novo lice, lice sav opseg

i sve predodžbe o svijetu zamru, ne gladuju, ne vrište,

ne jadaju se, ne oplakuju? Nego postoje u svom

nepostojanju.

U nepostojanju tako čilom – savršenoj kompoziciji.

 

Ervin Jahić (Rijeka, 1970.) je pjesnik, kritičar, urednik i antologičar. Osnivač je i glavni urednik časopisa Poezija i Biblioteke Poezije te direktor festivala Stih u regiji Hrvatskog društva pisaca. Pjesme su mu prevođene na petnaestak jezika. Autor je knjiga pjesama Oko andaluzijskoga psa, 1994.; Biografija i auto, 2001.; Knjiga materijala, vikend-priručnik utopije tijela za mezimce (u koautorstvu s Predragom Todorovićem), 2001.; Kristali Afganistana, 2007.; Nemjesto, 2015. (drugo izdanje 2016.) i nekoliko kritičko-priređivačkih knjiga (U nebo i u niks, antologija hrvatskoga pjesništva 1989 – 2009, 2010., Zašto tone Venecija, bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana, 2012. Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba za književnost 2014. godine.