Kultura

Goran Sekulović: Četrdeset pet godina od smrti Iva Andrića

Andrić o Crnogorcima i Crnoj Gori kao inspiratorima i izvorima borbe za slobodu i pobjede nad strahom

Apr 16, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

Za Iva Andrića je Bosna zemlja u kojoj se u bilo kojem momentu može bilo šta dogoditi. Možda je baš zbog toga svuda u Bosni metafizički strah, a strah kod Andrića najmoćniji metafizički pokretač njegove literature. Strah od straha. No, i strah se može pobijediti i čak i u ropstvu čovjek može sačuvati dignitet i ponos, viteštvo i dostojanstvo. Strah kalja čovjeku obraz često, ali ako se ropstvo odbacuje sa indignacijom i prezirom, ako ’’obraz ne podnosi ovo argatovanje...’’, kako u romanu ’’Na Drini ćuprija’’ piše Andrić da govori jedan njegov književni lik, Crnogorac, već čovjek kao moralno biće teži za dostojanstvom i slobodom, tada smo blizu pobune, ili kako je pisao mladi Karl Marks: ’’Stid je već revolucija’’.

Po Andriću te žeđi i tog izvora, te moći i te snage za dostojanstvom i slobodom je najviše bilo i najviše ima kod Crnogoraca. On takođe u romanu ’’Na Drini ćuprija’’ opisujući kulučare i hrišćansku sirotinju piše: ’’Među njima se našao odnekud neki Crnogorac, uhvatili ga sejmeni na drumu pa kuluči već nekoliko dana, iako neprestano svima priča i dokazuje kako je njemu to vrlo mučno i neprilično i kako mu obraz ne podnosi ovo argatovanje... Svi gledaju Crnogorca kao da ga sad prvi put vide i u gusle koje iščezavaju u njegovim velikim šakama... Uzbuđenje raste... Sve se slaže i sve nagoveštava čudnu priču... Crnogorac veze i kiti sve brže i brže, sve lepše i smelije, a mokri i rasanjeni kulučari, zaneseni i neosetljivi za sve ostalo, prate pesmu kao sopstvenu, lepšu i svetliju sudbinu.’’

Andrić Crnogorca i njegovo guslarsko pjevanje veže za ljepšu i svjetliju balkansku sudbinu, za bolju i srećniju slobodarsku budućnost balkanskih naroda i balkanskog čovjeka. To se vidi i iz sljedećeg citata iz istog romana, kada su se pojavili ’’i dalmatinski kamenoresci, koje je narod zvao ’rimski majstori’. Bilo ih je u početku oko trideset. Na čelu im je bio neki majstor Antonije, hrišćanin iz Ulcinja. Bio je visok, lep čovek krupna oka, smela pogleda, orlovskog nosa, smeđe kose koja mu je padala do ramena, odeven gospodski, na zapadnjački način.’

Petar Džadžić u tekstu ’’Zapisi o Andriću (II), Andrićeva umetnost i životne vrednosti’’ piše: ''U...svetu vrednosti pretežno izgrađenih ili dograđenih u imaginarnom poretku, ima mesta i za vrednost proučenu u samoj ravni životnog svakodnevlja...Primer za ugled je - pazimo dobro! - čovek majstor svog posla, stvaralac obuzet svojim radom i ispunjen njim. Majstor, stvaralac - nije ovde reč o veličinama. Mikelanđelo se podrazumeva, ali se pojam stvaralaštva vraća u bazu, u obično.’’ Džadžić ‘’povodom takvog majstora’’ podsjeća na ono što je Andrić zapisao u priči ’’Osatičani’’: ‘’ ’Biti radnik i majstor, čovek od posla! Ničeg boljeg ni pouzdanijeg u ovom životu u kom mnogo dobra nema, a pouzdano nije ništa.'...Iz redova ovih ljudi stvara se veliko pleme bezimenih neimara koji, na višem stupnju majstorstva, oplođuju zemlju građevinama 'plemenite namene' 'koje ne znaju šta je starenje i koje, bar tako izgleda, ne dele sudbinu prolaznih stvari ovog sveta'. Za majstore, graditelje, neimare, život nije uzaludno sizifovsko 'oranje mora' ''.

Crna Gora i Crnogorci su kod Andrića sinteza svega onoga što je on htio i svojom sudbinom i svojim pisanjem (što je kod njega bilo jedno te isto!), a to je da čovjek živi slobodnim, svijetlim, srećnim i radosnim životom, koji podrazumijeva i etiku i estetiku!, i pravdu i pravicu, i istinu i ljudsko dobro, i pravo na pobunu i dostojanstven život u slobodi i nezavisnosti, ali i pravo na ljepotu svega što postoji u čovjekovom okruženju, a to znači prije svega njegovih obitavališta, mostova, gradova, kuća i građevina u funkciji njegovog svakodnevnog življenja, dobrog, sigurnog i lijepog, i u kojima se rađa, živi i umire.

Crna Gora i Crnogorci za Andrića imaju nesumnjivo, zarad svoje slobodarske i na toj osnovi univerzalne, opštečovječanske humane misije, stvaralačku, konstruktivnu, graditeljsku, ulogu i funkciju, odgovornost i zadaću, dakle, dobra a ne zla. ''Na aksiološkom planu svaki značajniji fenomen andrićevske stvarnosti, a tu spadaju i egzemplarni likovi, književni junaci, ima svoju otelotvorenu suprotnost. Na istorijskom ali i na kosmičkom planu sile razaranja smenjuju se sa silama stvaranja, pokret destrukcije u čoveku ima protivtežu u stvaralačkom podsticaju. U andrićevskoj stvarnosti sve ima svoju dvostrukost koju bismo, s aksiološke tačke gledišta, mogli nazvati licem i naličjem (senkom) stvari, pojava i bića.'' (Petar Džadžić)

Sve mu je to in nuce, vidimo i iz ovih citata, bilo na dohvatu ruke kod Crnogoraca i Crne Gore. Uostalom, nije slučajno Andrić izabrao baš Herceg Novi kao mjesto u kojemu je boravio zajedno sa suprugom po nekoliko mjeseci dugi niz godina.

Kako se svuda odjeljivao i udaljavao, odvajao i bio odbojan prema ličnim sentimentalnostima i tugaljivostima u literaturi pa čak i u intimnim i meditativnim zapisima i refleksijama, Andrić je dosljedno tome pristupao književnoj univerzalizaciji svojih tema i motiva, objekata i predmeta promišljanja. To je očito ne samo u primjeru smrti svoje voljene supruge, već je to vidljivo i na centralnom motivskom polju njegove literature, a to je svakako Bosna. Jer, ni ona, ta čudesna i zagonetna Bosna, nije izbjegla niti je naravno mogla izbjeći moćnu metafizičku rijeku-ponornicu koja teče Andrićevom literaturom. Tako je Bosna, bez obzira na mnoge svoje nepatvorene protivrječnosti, osobenosti i specifičnosti, ipak u biti ’’samo’’ simbol, paradigma i metafora tragičnosti vaskolikog svijeta i ljudskog života. Može se dosljedno tome i u ’’slučaju’’ Crnogoraca i Crne Gore zaključiti isto, jer je za Andrića odnos prema ovom narodu i ovoj zemlji, mada naravno u odnosu prema temi Bosne sasvim neznatnog značaja, istovjetan, tj. i njih veliki pisac posmatra i daje na simboličan i univerzalan način. Crnogorci i Crna Gora su, viđeli smo, bili u viševjekovnom balkanskom mraku gotovo jedina preostala nada i kakav-takav motiv i podsticaj za makar misao o mogućnosti pružanja otpora tuđinskom zavojevaču i silniku.

U istoriji filozofije, ne samo popularnoj, odomaćio se sljedeći stav: „Kakav je ko čovjek, takva mu je i filozofija.” Isto se može reći i za narode i nacije. Upravo su na ovom planu još i mnogo vidnije veze između Crnogoraca i Crne Gore i Andrića. Crnogorska filozofija i metafizika slobode koja može se slobodno reći prožima sve kada je u pitanju ovaj narod i ova zemlja, kao njihov najviši vrh i stvarnosni i literarno-umjetnički, vidljiva je svakako i u Andrićevim esejističkim tekstovima o Njegošu, ali i u cjelokupnom odnosu našeg nobelovca prema Crnogorcima i Crnoj Gori, što je očito i u epizodi koju smo prikazali iz romana ’’Na Drini Ćuprija’’.

U ovom kontekstu, nesumnjivo je da se može reći i da je Andrić crpio ne mali dio bogatstva etičke potke svoje literature upravo iz crnogorskog istorijskog, antropološkog i egzistencijalnog primjera. Jer, Njegoš, kao i mnogi drugi Crnogorci-filozofi, književnici i mislioci, viđeli su, mislili i osjećali smisao ljudskog života i svijeta u cjelini u moralnoj, etičkoj ravni. To je sasvim logično, zakonito i samorazumljivo s obzirom na dugotrajnu i istrajnu borbu Crnogoraca za elementarni fizički opstanak, slobodu svoje zemlje i nezavisnost svoje države kao kategoričke moralne imperative i vrhovne nacionalne a samim tim i opštečovječanske ciljeve. U filozofskom smislu to su pozicije uma, a ne razuma, jer razum uvijek u konačnom ostaje na pozicijama statusa qvo, a tek ga um prekoračuje i transcendira (za)koračujući s onu stranu svih vrsta mogućih ograničenja u datom istorijskom trenutku. Tek se umom prekoračuje ropsko i otuđeno stanje duha i uviđa nužnost borbe neprestane i utvrđuje (ne)mogući horizont: Neka bude što biti ne može! U sljedećim poglavljima govorićemo posebno o različitim filozofskim uticajima na Andrića kao i o njegovom filozofskom obrazovanju, ali je nesumnjivo da je teorijsku osnovu razlike između uma i razuma mogao na referentan i validan način naći u učenju Imanuela Kanta, koga je nesumnjivo poznavao. A treba reći da su analitičari već poodavno ukazali i na povezanost nekih Njegoševih i Kantovih ideja. Metafizika kao osnovna nit i Kantovih (kritički intoniranih spram tradicionalne metafizike, naravno) i mnogih drugih filozofskih ideja, među kojima su one Njegoševe svakako bile od izuzetnog značaja, bila je ovđe nesumnjivo i razumljivo ono ''sredstvo'', onaj medijum koji je omogućavao Andriću da izabere za svoju literaturu najbolji put, a to je, kako kaže Predrag Palavestra, ''srednji put između stvarnosti i iluziije'', put koji ga je na visoko umjetnički način tzv. ''diskretne'' (Borislav Mihajlović), poetske metafizike, doveo do istih onih upravo Njegoševih i crnogorskih! takođe i visoko umjetničkih, ali i visoko etičkih maksima o nužno egzistencijalno i narodno elementarnoj potrebi nepristajanja na ljudsko zlo, na ropsko i otuđeno stanje, odnosno borbe neprestane. Znao je Andrić da je ovaj crnogorski svijetao primjer slobode vrh i jedini smisao u viševjekovnom mraku na Balkanu, i zato ga je markirao, ocrtao i podcrtao, doduše više u esejistici nego li u literaturi. Ali, i u literaturi sasvim dovoljno, za svakoga ko hoće da ga uoči i vidi.

I upravo se ovim crnogorskim i Njegoševim naumom i projektom, tj. glađu i žeđu za slobodom i ljudskim dostojanstvom, odnosno odgovarajućim Njegoševim stihovima može lapidarno i jezgrovito izraziti – poput kategoričkog imperativa ne samo etičkog već ukupnog ontološkog i egzistencijalnog supstancijaliteta – sublimirati i sintetizovati crnogorski kulturni i nacionalni identitet, kojega je zapravo in nuce Andrić i dao u onim epizodama iz romana ''Na Drini Ćuprija'' koji se odnose na Crnogorce i Crnu Goru. Ovaj identitet i ovi Njegoševi stihovi su još ovđe interesantniji jer se mogu vezati ne samo za Andrića već i za odnos ideja egzistencijalističkih filozofija i Njegoša, pa i za odnos između egzistencijalističkih filozofija i Andrića, osobito i kod Andrića i kod Njegoša sa idejama Martina Hajdegera. Može se, dakle, posebno govoriti i o odnosu Andrića i Hajdegera, ali sada ćemo se još malo pozabaviti sa mogućim konekcijama između Njegoševih i Hajdegerovih filozofskih ideja. Tim prije, što je kontekst njihovog odnosa nesumnjivo isti onaj koji je u antropološkoj, istorijskoj, egzistencijalističkoj, etičkoj i estetskoj ravni omogućavao i bio osnova i za ''susret'' Andrićeve i Hajdegerove misli! 

Crnogorci i Njegoš sa idejom i stihom ''Neka bude što biti ne može!'', slijede trag starih Helena i Sofokla, slobodne ličnosti Antigone koja kao i Crnogorci postupa u skladu sa stavom „Neka bude što biti ne može!” Hajdeger i Njegoš se suštinski vraćaju Grčkoj, ali ne da bi preuzeli grčke odgovore. Hajdeger piše: „…Ne znači da se vraćamo na odgovor Grka. Pokazuje se da je bivstvo rasuto u mnoštvo i da je glavni problem u tome da se nađe stanovište sa koga se unutrašnje mnoštvo načina bivstva razume polazeći od ideje bivstva. Meni je stalo do toga da do ovog smisla bivstva dospe kao do onoga središnjeg.” Ni Njegoš nije ostao na stanovištu slobodnog i pobunjenog pojedinca, već je dramu slobode proširio i doveo do čitavog naroda, do stanovišta opstanka ukupnog crnogorskog nacionalnog, vjerskog, kulturnog i državnog bića. Hajdegeru je centralno pitanje – pitanje bitka, a Njegošu – pitanje slobode. I bitak i sloboda su rasuti i Njegoš i Hajdeger žele da ih saberu. Ali, ispostavlja se da je je to jedno isto i presudno pitanje, pitanje prije svakog pitanja. U potrazi za izgubljenim bitkom Hajdeger dolazi do etike i morala, do slobode, a potraga za slobodom mora dovesti i dovodi u konačnom do bitka, do smisla bitka (bića) i čak i do bitka smisla. Mirko Zurovac piše: „Filozofija egzistencije… traži pojam mišljenja u cjelini ljudskog života. Tako na mjesto racionalnog suženog pojma života dolazi subjektivnost u emfatičkom smislu riječi koja je istovremeno nešto prisno i izvorno tuđe. Ona u sebi nosi pitanje bez odgovora. Zato je uvijek u pitanju. Prema pitanju ne može biti ravnodušna, jer je pitanjem iznutra kao vihorom zavaćena, ali ne tako da samo pitanje odgovora: o tom pitanju se odlučuje do kraja života. To pitanje je pitanje o slobodi. Ono je na najintimniji način vezano za čovjekovu egzistenciju… Egzistencija ‘izbija’ nenadno iz podzemnog ključanja praznine u formi jednokratnog i neponovljivog događanja što ga filozofija egzistencije treba da zahvati gotovo u jednom dahu. Ona tako vodi u praznine neizrecivog koje se postupcima naučne filozofije ne može izučavati. Umjesto toga ona nas poziva na odvažnu plovidbu po nebu koje krvari. Ovo krvareće nebo skriva dokaz djela i egzistencije: tu ga treba potražiti. Odvažnost je tu primarnija od puke razmjene i razmještanja predmeta i ljudi u racionalnom sistemu znanja kome je izmakla duša”.

I ovđe se uviđa dublja srodnost ideja Njegoševih i Hajdegerovih, jer se i jedan i drugi vraćaju i oslanjaju na antičku Grčku, na izvornost evropskog duha i mišljenja, na klasičnu Heladu i njenu istovjetnost misli i djela, ideja i prakse, na autentičnost i prvotnost dužnosti kao čovjekovog i ljudske zajednice u cjelini moralnog dobra po sebi, kao univerzalnog i vječnog, svevremenskog i svevažećeg utopijskog uzora i pra-ideala cjelokupnog čovječanstva. Nasuprot Antigoni koja se drznula da protivrječi kralju-zemaljskom bogu i njegovoj naredbi da se njen brat ne smije sahraniti (iste vrijednosti je i poruka: „Bolje grob nego rob!” i „Bolje rat nego pakt!”) stoji jedan drugi Sofoklov lik, Ismena: „Ni počet’ ne treba što biti ne može.” Crnogorci su se zainatili da tokom svoje cjelokupne istorije negiraju ove Ismenine riječi upravo suprotnim Njegoševim stihom koji su usvojili kao svoju neopozivu i apsolutnu istorijsku, filozofsku, ontološku, egzistencijalnu i etičku maksimu, dakle – „Neka bude što biti ne može!”, stihom kojega je neuporedvo sa bilo kojim drugih stihom, sa bilo kojom drugom idejom, sa bilo kojom drugom mišlju, cijenio i razmišljao o njemu, vrednovao i klasifikovao Ivo Andrić. Nema sumnje da je čitava crnogorska istorija upravo to sve do savremenosti. I nema sumnje da je upravo zahvaljujući ovom i ovakvom osjećanju svijeta i što je presudno i najvažnije, Crne Gore i Crnogoraca (koji su mu u takvom svom dičnom i ponosnom postojanju i djelovanju bili kao dar s neba za ilustraciju i objašnjenje tog i takvog njegovog načina shvatanja uloge i pozicije čovjeka u svijetu i u istoriji, te na toj osnovi i uloge i pozicije umjetnika i umjetničkog, književnog djela), Andrić i mogao dati onu upečatljivu sliku Crnogorca sužnja na radovima izgradnje mosta u romanu ''Na Drini Ćuprija''. Fridrih Niče u knjizi „O koristi i šteti istorije za život” piše: „Čime dakle današnjem čoveku koristi monumentalno posmatranje prošlosti, bavljenje onim klasičnim i retkim iz ranijih vremena? On iz toga razabire da je to veliko koje je jednom tu postojalo u svakom slučaju jednom bilo moguće i da će zato takođe svakako opet jednom biti moguće; on hrabrije ide svojim putem, jer sada je suzbijena sumnja koja ga je obuzimala u slabijim časovima: da li možda ne želi ono što je nemoguće.”