Godine 1942. jake italijanske snage upale su u zetska sela  Goričane i Mahalu, nadomak Podgorice. Rasporedjeni u širokom  streljačkom stroju, priblizavajući se tim selima, italijanski vojnici primorali su iznenadjene seljane da se povlače  ka Morači. Stanovnistvo tih sela bilo je uglavnom nenaoružano  i kako je Morača bila jedina odstupnica, mnogi su, iako je tog 12. januara  bio snijeg, spas potražili  u  talasima hladne i brze rijeke. I dok je većina seljana pokušala da prepliva i utočište nadje na drugoj obali, kod  domaćina u selu Vukovci, njihovu odstupnicu štitio je jedini nauružani borac Milutin Marković. Kada mu je  ponestalo municije i dok su  se približavali neprijateljski vojnici, Marković je, da bi izbjegao zarobljavanje, aktivirao bombu i izvršio samoubistvo.

Nekoliko mještana uspjelo je da prepliva, a većinu su vrtlozi nabujale Morače vratili na početnu obalu. Italijani su ih zarobili i odveli u zatvor -u zloglasnu kuću Rogošića u Podgorici. 

Osim borca Milutina Markovića, poginuli su i komandant zetskog bataljona Niko Maraš (njegovo ime nosi jedna osnovna škola u Zeti) i komesar goričanske čete Vojin Božović. Oni su usmrćeni u pokušaju da preplivaju rijeku.

Nekoliko dana kasnije, u podnožju Miranglavice, brda uz selo Grbavce, četnici su ubili partizansku četvorku: Uroša Čakića, Cuf Alibalića, Mira Marašai Vaska Terzića. Imena tih boraca od zaborava čuva spomenik na obali Morače, kod Vukovačkog mosta.

Jedan od onih što je preplivao rijeku bio je Drago Kovačević. Pod kišom rafala borio se protiv nabujale rijeke, a povremeni predah nalazio je iza moračkih ostrvca iza kojih bi zastao i zaronjen u void disao uz pomoć parčeta trske. Kada su se neprijateljski vojnici povukli, do promrzlog Draga, iz sela Vukovci uz pomoć čuna došao je Boško Radičević. Prihvatio je iznemoglog i ponio ga u svoju kuću da ga uz vatru ogrije i okrijepi. Zanimljivo, spasilac Boško je djed naše rukometašice Jovanke Radičević.