[1] Iz jednog razgovora Dimitrije Popović svjedoči: ‘’Danilo je…rekao ozbiljnim tonom: ‘…Ovo će se vrijeme pamtiti po slikama straha i smrti’.’’

[2] ’’...Ma se smrti jednako bojimo; / smrt je grka starcu ka đetetu.’’ (P. II P. Njegoš: ’’Šćepan Mali’’)

[3] O načinu na koji je Kiš napisao tekst o njenoj poeziji, Čudina mu u pismu kaže: ’’...Pisao si...kao da imaš u duši skrivenu neku ’malu čudinu’ (namerno je bez inicijala), jedno mjesečarsko zvjerče bez stalnog oblika ali ne lako razorljivog duha. Tako si pisao.’’ Dakle, kao da ima neku malu dušu čuđenja i čuda u sebi koja ne posustaje u posmatranju i odgonetanju ’’proze svijeta’’ i koja baš zbog toga i ima i mora jedino i imati ’’izgubljenu poetiku’’. Čudina se u svojim pismima Kišu obraća sa ’’Dragi moj Daniluška’’, ’’Dragi prijatelju’’, ’’Danilo dragi’’..., a jednom se potpisuje sa ’’Tvoj sitni bolesnik m.’’ Ona mu je posvetla i jednu pjesmu –  Pustinjska lisica (za Danila Kiša): ’’Čojek jedan ćudi posebnih, tanak, struka uskoga,/kose razbarušene poput prašumskog raslinja, kaže/da je vidio Lisicu pustinjsku na pariškim ulicama. Bože,/uzvraća poeta, što radi to stvorenje iz pustinje/među ljudima koji su nedostojni njezine ljepote/i očaravajućih očiju u kojima se prikriva melankolija/kao zec u grmu, kao zmija u tajanstvenom leglu od opala i/perja sitnih ptica koje borave na Svetoj gori,/među posvećenim kaluđerima. Ona, Lisica pustinjska/čak ni u snu tih svetaca ne može biti sretna./Poeta, mahnito zaljubljen u njezin ukočeni pogled,/smatra, ali i to sumnjivo, da će ona/u Vrtu Bestiariuma ipak naći razloga za svoje/ugroženo postojanje, razlog za odražavanje svoje sjete/i melankolije pustinjske./O takvoj melankoliji živ čovjek zna premalo./A poeta je pripravan na to da čeka Pustinjsku lisicu,/pa trajalo to i do kraja njegova života/koji nije ništa drugo do iluzija, a i Lisica će/za to vrijeme, kao i svi što žive u Bestiariumu,/u iluziji samo živjeti. Bog je odlučan u tome/da njihov život produži do krajnjih granica./Iluzija je vječnost njihova i najtrajniji/životni vijek što ga slute oni koji su se/začarani ili zabrinuti zbog okrutnosti vremena/bavili molitvama, metafizikom i umjetnošću.’’ (Iz knjige Nož punog mjeseca, Split, Logos, 1989). I ja sam na Gorici, u srcu Podgorice, više puta vidio lisicu, oči u oči, bićem u biće, upravo na način kako ju je vidio Kiš posredstvom Marije Čudine, pa mi je ova pjesma melem na dušu svakom svojom riječju, svakim svojim stihom. A i dalje – jer znam sigurno da će opet i opet doći – sam ‘’pripravan na to da čeka(m) Pustinjsku lisicu.’’

[4] ‘’Marija Čudina je priznala svoj poraz rano, vrlo rano, i tada je ‘kula’ bila za nju samo pribežište od zla, priznanje poraza, priznanje nemoći; plač više ne pomaže, istina o svetu, zlo ovoga sveta, ne može se reći nikom. Pesniku ostaje još jedino to tragično saznanje različitosti, to saznanje pogibeljne tajne, to odabraništvo, to odsustvo hrabrosti da se podnosi nesavršenstvo sveta: Nikad nisam dotakla nebo / kao druge hrabre djevojke, / ali sam zato mnogo i usrdno plakala, / i pustite me da u kulu uđem.’ (Isto, 51)

            S takvom tajnom u srcu, tajnom nalik na smrtni greh, pesnik gubi pravo da govori reči utehe, i ne ostaje mu ništa drugo nego da se povuče u ‘kulu’, u dobrovoljno izgnanstvo. Izgnani a izgone se: ‘Od sada više nećemo smjeti / dolaziti tužnima da ih tješimo. /         Naše oči moraju zavijek ostati / u pustoj kuli zatvorene.’ (Isto, 54)

            No to bekstvo od sveta, to zatvaranje u ‘kulu’ – kako se ne bi moralo svedočiti, a valjda i iz milosrđa prema blaženima duhom – vremenom postaje uteha, a ‘kula’ pribežište od zla, idealan predeo u kojem se biće naoružava strpljenjem, u kojem se svet osmišljava ‘muzikom’. ‘Kula’ postaje na taj način Nojeva barka koja pluta po sveopštem potopu, no pluta. U njoj se krije seme nekog novog sveta, mogućnog sveta. I to je jedini još predeo koji pesnik može da spokojno gleda, koji ume da slavi, jedini svet koji podnosi bez kajanja i bez primisli, taj šejkinski Zamak savršene arhitekture, taj tvrdi grad sa iluzijom trajanja. Tu se svetkuje život, jedini dostojan život. ‘Svetkujte svoju smrt isto tako kao i svoj život, / bića pozvana da se / nastanite ovdje. Nema ljepše pokrajine.’ (Čađ i pozlata, 88)

            Tu vlada bratstvo ljudi i životinja, tu je život osmišljen, tu kao da je borba s demijurgom urodila plodom, tu kao da se nazire mogućna pobeda, to kao da jeste pobeda. Jer ta je kula podignuta uprkos Bogu, ta je kula izazov Bogu, ta kula je sagrađena po idealnim planovima, to je idealna kula, večni zamak. Umetnost je sve, život je ništa. Tu se, u tom šejkinskom zamku, čovek još može nadati nečem.’’

[5] Appendix ili Mala gnostička antologija       

Kako bih svoj tekst oslobodio, bar donekle, citata i neposrednih dokaza, zamislio sam da su od poezije Marije Čudine ostali, kao od Sapfo (VII i VI vek pre n. ere) samo fragmenti – a šta od pesnika ostaje u našem sećanju, u našem duhu, do skoja strofa, koji stih? – i poneka pesma. Kao od gnostičkih pesnika ili kao bogumilski spomenici, kojima je fragmentarnost sudbina, kojima je fragmentarnost izazov i osveta sudbine. Gnostički duh baca svoj prezir u lice sveta i Boga, a Bog i svet im uzvraćaju istom merom. Pošto svet doživljavaju kao san kakvog zlog demijurga, gnostici pišu stihove kao po vodi. Zbog fragmentarnosti pesama – reliquiae reliquiarum – zamišljeno pustošenje vremena postaje realnije, edukativnije. Ovaj izbor ima, dakle, ovde dvostruku funkciju: on je u prvom redu estetički („Svaki izbor pesama jeste, i mora biti pre svega estetički“, kaže gospođa Jursenar), a tek zatim, i istovremeno, ilustracija teza o poeziji Marije Čudine kao poeziji prožetoj do dna duhom gnostičkog odricanja. Ovaj je dodatak dakle sastavni deo eseja pod naslovom „Izgnanstvo i kraljevstvo Marije Čudine“. D. K.; ‘’U osnovi njegovog (Kišovog, primj. G. S.) bića bilo je izgnanstvo tipa Franca Kafke i Emila Siorana, mada je, po svom gnostičkom opredjeljenju, bio bliži Sioranu.’’ (Jezdimir Radenović: ‘’Život i literatura’’, Pismo iz Pariza, ‘’Pobjeda’’, 26.02. 2005.g., kulturni dodatak)

[6] Čujmo misli vojvode Marka Miljanova o humanizmu čojstva kao napretku slobode, u kojima je naslutio nastanak čak i modernog totalitarizma u XX vijeku, iz dijela pisma vojvodi Peku Pavloviću koji se odnosi na ulogu Evrope u Rumeliji (zapadni dio Osmanskog carstva) i Bugarskoj đe se Pavlović bio preselio nakon izgnanstva iz Crne Gore u Srbiju. Marko kao i Njegoš uviđa suštinu svjetskih odnosa, tj. njihovu bit, a ona je, kao što kaže i ruski mislilac Solovjov, prije svega moralne prirode, ispred svake sociološke i slične problematike. Marko uviđa beskonačnost kao suštinu zla koja izvire iz pogrešno postavljenih temelja i razvojnih pravaca savremenog, građanskog društva, pa primjećuje i naslućuje najezdu diktatora i diktatura u osvit XX vijeka – vijeka modernog, najstrašnijeg zla, totalitarizama, i lijevih i desnih, različitih vrsta genocida, u kojima mnogi stradaju zbog jednog, kako on piše – savremenu umnoženost i beskonačnost tirjanstva i tirana kojih je „na svaku stranu”, a nema ili je sve manje onih ličnosti iz prošlosti i velikana koji su stradavali zbog čitavog ljudskog roda, koji teže dobročinstvu i pravdi, opštečovječanskom dobru i boljitku, pravom napretku za sve.

„Ja ne znam, Peko, oće li bit muke tome narodu od Jevrope, tek se čuje prijetnja od nekije silnije koji misle da je u njin špag svačija sloboda i da ju ne trebuje ljudstvu imat koliko je bog reka, no koliko oni dopušte. Između drugije, čuje se da je Bizmarko ukorio Tursku što nije na brzu ruku ugušila istočnu Rumeliju. Evo znatni i slavni čojek sadašnjega vremena kako nebožanstvenu pravdu šilje nejačemu! A govore da se napreduje u svačem. Kad bi tako bilo, poštenje bi napredovalo i sloboda carovala, da napreduje što treba za lju(d)stvo i čojstvo. Bi reka Bizmarko s družinom da se oslobode istočni i drugi narodi. Valjalo bi reć: dosta je bilo gušenja bezbožnoga. Nije pravo ljucki rod neljuckoći puštit da ga tako ponizi. Može bit u dosta je stvari napredak, no u ljuđe se ne vidi toga, koji unapređaju što je sveto, kako je bog čojeku odredio. Jest razne robe više, tek poštenije ljudi manje. Pa kad bi se od prije Hrista nabrajali, eto, Atina, Sparta, Rim i mloga mjesta su rodila ljuđi koji su izmučili sebe za narod, a sad muče narod za sebe. Čojstvo traži napredak slobode, a ne druge robe. Bizmarko ne sluti napretku slobode no sile. On bi reka da je svoje pleme Nijemce oslobodio, a za druge ne misli. Ali, to nije dosta čovjekovoj dužnosti, koja traži da se svačije pravo čuva i poštuje. Kad ne bi tako bilo, no svak sebe i svome, onda životinji se približavamo, a na starešinstvo bogom dato nam zaboravjamo…Bilo je, Peko, i prije zlije sebičnjaka, zvjerova kao Neron i Kaligula s njinom vrstom, no je Solona bilo s njegovom vrstom kakvije nema sad’ a Nerona i Kaligula na svaku stranu.” („Djela”, str. 614 i 615; podv. G. S.)

[7] Kako piše Branko Banjević: „Marko Miljanov nije arhaičan pisac, nije on ono ‘naš hrabri Vojvoda pod starost nevješto zamijeni mač perom’. On je nepismen kao što je Sokrat bio nepismen. Marko se ne služi vještinama, on se služi čovječnošću. On ne stvara djelo zanatom nego čovjekovom ukupnošću. On se, dakle, služi onom vrhovnom stvaralačkom vještinom svojstvenom samo genijima. Njegovo djelo je sastavljeno od presudnih momenata, kad se postaje čovjek ili se nestaje kao čovjek. Njega interesuju samo čvorišta u koja se sve sastaje i gdje se sve razrješava.”

[8] ‘’Kišov otac je bio mađarski Jevrejin, koji nije mnogo držao do religije. Majka je bila pravoslavna Crnogorka (= Srpkinja). Sa četiri godine kršten je u pravoslavnoj crkvi. U kući se govorilo isključivo srpski i negovali su se pravoslavni običaji i verski obredi. Sve do svoje šesnaeste godine bio je pravoslavni vernik. Tada mu, posle duže i teške bolesti, umire majka i on prestaje da veruje u Boga koji dopušta da neko takav umire u velikoj patnji i relativno mlad, ostavljajući iza sebe siročad. Postaje ateista, što je saglasno i sa tadašnjim školskim vaspitanjem. Ono što je mnogo kasnije u jednoj pripremnoj skici za priču „Ogledalo nepoznatog“ zapisao za njenog naratora: „Samo što nisam rekao: ‘Religija je opijum za narod’“, moglo bi se s razlogom pripisati i Kišu gimnazijalcu. Njegov potonji ateizam, međutim, ne bi se mogao opisati ovom lenjinskom formulom. [Ali je držao da je učenje o zagrobnom životu važan temelj religije. Šezdesetih godina, na primer, započeo je pisanje (nedovršenog) romana na tu temu (Legenda o spavačima), čije su pripremne skice objavljene posthumno u sklopu knjige Skladište. Od svega toga uspeo je da dovrši samo jednu istoimenu pripovetku koja je potom ušla u sastav zbirke Enciklopedija mrtvih.] Početkom osamdesetih svedok je povratka religioznosti u svetu razočaranom političkim ideologijama koje nisu ispunile svoja obećanja. On je nezadovoljan sobom i postojećim svetom i priklanja se gnostičkoj spiritualnosti, sledeći gnostičku pobunu protiv sveta i njegovog zlog tvorca. Dobri gnostički Bog nije tvorac ovog sveta, ispunjenog zlom. Kiš veruje da nijedna institucionalizovana religija ne može doći do pravog Boga, Boga gnostika. Ali njega u gnosticizmu jedino zanima motiv pobune, a ne i tema Boga. Vlastita teška bolest, dijagnostikovana 1986, međutim, čini bespredmetnom pobunu protiv sveta i ponovo uvodi temu Boga.’’ (Prof. Ilija Marić: ‘’Beleške o Kišu i filosofiji’’, teologija.net)

[9] Misao Žaka Lakarijera, citat iz Kišovog eseja o poeziji Marije Čudine: ’’Iz prepiske’’, KOV, Vršac, 2006.g., str. 87/88; ‘’Zvao se Danilo Kiš. Neću Vas ništa naučiti ako vam kažem da je to bio čovjek dvostrukog porijekla, mađarsko-crnogorskog, koji je živio između te dvije regije. Odnosno, čovjek kako je to sam govorio, kojemu su bliske sve religije s ovih prostora.’’ (Žak Lakarijer: ’’Čovjek i djelo: Danilo Kiš – Savjeti mladom piscu’’, ’’Pobjeda’’, kulturni dodatak, 06. 10. 2001.g.)

[10] Isto; Ove misli Žaka Lakarijera koje citira Kiš kao da su ’’izašle iz šinjela’’ upravo Njegoševog kada govori o Satani: ’’...gorda se je duša Satanina / oblačila u haljinu crnu; /  slovoljubni ovaj vojevoda / mir nebesni pokolebat hoće...’’ (‘’Luča mikrokozma’’)

[11] Ovo je Kišova misao izrečena o poeziji Marije Čudine, što ne treba da zbunjuje i čudi, jer, baš poput Njegoša, Čudina, kako piše Kiš, ’’teži ka apsolutu (saznanja, lepote, pobune)...’’ Dakle, ’’pošto teži ka apsolutu (saznanja, lepote, pobune), poezija Marije Čudine je izvan vremena, ona je bezvremena, što će reći izvan efemernosti aktuelnih zbivanja; to nije prigodna poezija. Rođena u srcu zla, ona je izvan domašaja zla. Zato su njene ličnosti pre anđeli nego deca, zato su njene ptice mitske ptice, zato je u njenoj arhitekturi kula središte sveta, ona savršeno zamišljena kula što se na pejzažima renesansnih majstora nazire u drugom planu, kao kroz maglu, kao čista koncepcija’’.

[12] ’’Čudina svoje viđenje sveta kao izgnanstva i pakla najavljuje sasvim u gnostičkom duhu: prezrenjem. Prometejskoj pobuni, formulisanoj kod Getea uzvišeno i patetično (’’Ništa ne znam bednije od vas, bogovi’) ona suprotstavlja tihu rezignaciju, prezir: ’I tako se nikad neće saznati, kakav je bio tvoj / posljednji čas. Jesi li se predao? Sam si rekao / da se i onaj koji se bori, mora predati jednom. / Pa možda odlučiš da se ne predaš. A i nemaš kome!’

 ’A i nemaš kome!’ – Ovo je valjda jedina aluzija na Tvorca u poeziji  Marije Čudine, a i ona svedoči samo o odsustvu Boga, o porazu bića.’’ (Danilo Kiš: ’’Iz prepiske’’, KOV, Vršac, 2006.g., str. 83)

[13] Njegoševi stihovi sadrže kritiku svake sile i čistu etiku : ’’ ...a bogu je žertva najmilija / potok krvi kad provre tiranske.’’; ‘’…Sve su sile mrtve i ništave / za onoga koji pravo misli, / te čast ljubi više nego glavu.’’; „Za poštenje umiru junaci. Upravo čovjek onda i pogine, čest i poštenje njegovo kad mu se oduzme”; „Svak je rođen da po jednom umre / čast i bruka žive dovijeka”; „Do poštenja sve je mrtvo / ono živi vjekovječno”; „Grob je častan, život vječan / život sraman, grob vječiti”; „Blago tome ko dovijek živi / imao se rašta i roditi”. Njegoševa čista etika je nadređena vjeri i religiji. „Bog je zamijenjen čovjekovom slobodom...To je svjetski fenomen.'' (Žarko Đurović: MATICA, jesen 2013.g., www. maticacrnogorska.me)

[14] Čak i ovđe Njegoš nije daleko od gnostika! Jer, u biti sve – od kosmičke, nebeske, do čovječanske, istorijske nepravde – uvijek ili odvajkada ostaje kako jeste, bez suštinske promjene. Ili, kako to kaže Kiš govoreći o poeziji Marije Čudine, čak i tigar, jedina od životinja ’’koja je u svom savršenstvu svesna nesavršenstva sveta’’, čak i on, dakle, ’’pokazuje se ovde u svojoj punoj bedi, kao poraz stvaranja: tigrovi se zapravo ’sasvim malo razlikuju od ostalih bića/ljigavih i tmurnih', i umiru neslavno i anonimno, kao žabe, kornjače, meduze i crvi, uprkos gordosti, uprkos lepoti, uprkos 'užasnoj simetriji', ili upravo zbog nje.''

Bez obzira što je kod Njegoša stalna i dinamična borba kao osnov cjelokupne opstojnosti kosmosa i života, kod njega nema naznaka da se tom borbom dolazi do nekih viših i savršenijih egzistencija i inteligencija. Ni Bog nema, znanje, ideju, samosvijest, snagu i moć da mijenja suštinsku stranu našeg svakodnevnog, zemnog, materijalnog svijeta, njegov karakter i sadržaj. Ovo se vidi i u sljedećoj analizi o odnosu Boga i Haosa u Njegoševoj filozofiji. ''...Ni bog sasvim ne poznaje moći i granice Haosa.'' (Slobodan Tomović: ''Njegoševa filozofija prirode'', ''Obod'', Cetinje, 1975.g., str. 139)

Kod Njegoša – iako u krajnjoj instanci u svijetu nad svim ''umna sila toržestvuje'', iako je čovjek kao umno biće, ipak, gospodar, makar ''i u ropstvu'' (dakle, ograničeni gospodar) – ni borba ni njeni rezultati u svijetu i životu nijesu ne samo unaprijed osigurani i predvidljivi, nego čak, čini se, da nijesu ni preovlađujući u pozitivnom, tzv. ''pobjedničkom'' tonu i duhu. Realno je i istinito samo to da je nužna ''neprestana borba'', van svih pojednostavljenih i mehaničkih, ograničenih i prilično, ako ne i apsolutno, tupih i neproduktivnih dihotomija pesimizam-optimizan, pobjeda-poraz... U ovom smislu ni Njegoševoj filozofiji i (po)etici uopšte ne može biti, čini se, strana i daleka sljedeća misao Marije Čudine: ''I zar nam se sada ne čini da svaka sudbina ima svoj kraj. Svačije vrijeme prođe. I udes jedan zao smijenit će drugi, još gori.’’

[15] Podsjetimo se još jednom riječi Marka Miljanova: ''Za mene je najstrašniji svetac, koji mre za opštu i za božu pravdu...'' Sveti Petar Cetinjski ističe da „lako je živjeti za života, teško je živjeti poslije smrti”. Sloboda je neizostavni uslov ove moralne besmrtnosti, a svrha života je ispunjenje najviših ideala ljudskosti. Kišova riječ iz pakla govori strašnim istorijskim prizorima upravo o nepostojanju slobode i o raznim torturama nad čovjekom. Kant piše da je „sloboda smisao čovjekov od postojanja. Sloboda je izbor u stvarima između dobra i zla”, a Njegoš da „Crnogorac kad izgubi slobodu i nezavisnost on više svoj život ne iščitava ni u što”; „Zasja sveta carica sloboda”; „Da se junački amanet očuva / divno ime i sveta sloboda.”

[16] Danilo Kiš: ’’Iz prepiske’’, KOV, Vršac, 2006.g., str. 88

[17] ’’Marija Čudina doživljava svet i rođenje kao izgnanstvo. Ništa u njenoj poeziji ili skoro ništa, nije ’od ovoga sveta’. U njenim pesmama nema nostalgije, nema sećanja na detinjstvo, nema lokalne boje, nema bekstva u mediteranski pejzaž, nema pustih ljubavnih zagrljaja, nema ljubavne čežnje, do samo saznanja da je ’svaka ljubav žalostivo smrtna’; nema utehe, nema nade, nema milosti. Svet je ovaj tiran tiraninu. Pesnički svet Marije Čudine je svet bez Boga, svet očajanja i beznađa...Iza nevinosti, u srcu nevinosti, cveta i sveta, krije se pakao postojanja i seme smrti.’’

[18] Danilo Kiš: ’’Iz prepiske’’, KOV, Vršac, 2006.g., str. 87/88