“Vi imate svoj plac, gradili ste svoju kuću i znate da ste ulagali u nju i znate da je to vaša kuća, neko donese odluku ovo više nije vaše, pa vi dokazujte na sudu.” Tako je komesaru Oliveru Varheljiju premijer Zdravko Krivokapić objasnio članove važećeg Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji se odnose na vjerske objekte i zemljište koji su nastali u Crnoj Gori do 1. decembra 1918. godine. To smo saznali iz premijerovog nedavnog intervjua u Vijestima. Premijer se Varheljiju u Briselu žalio na zakon sopstvene države. Teško državi koja ima ovakvog premijera.

Osim što je Krivokapić netačno informisao Varheljija o onome što piše u važećem zakonu, on je u Briselu bagatelisao vjerske objekte od kojih su mnogi istovremeno i dobra iz kulturne baštine Crne Gore. Ono što je vjekovima nastajalo u Crnoj Gori i što je neprocjenjivi dio duhovnosti i kulturne baštine Crne Gore, premijer proglašava “placem i kućom” SPC koja je u Crnoj Gori pod tim nazivom prisutna jedva 100 godina. Premijer se ponaša kao vazal SPC.

Takvo ponašanje je posljedica apsurdne situacije u kojoj državu Crnu Goru predstavljaju oni koji su cijeli život i političko djelovanj e posvetili uništenju crnogorske države. Sad imaju priliku da je s najmoćnijih pozicija razaraju do temelja. Mora se priznati da to rade sistematski i da ne gube vrijeme.

Premijerova izjava Varheljiju se može upotrijebiti i na drugačiji način kako bi svima bilo jasno u čemu je suština. Zamislimo razgovor između premijera Krivokapića i države Crne Gore, i koristimo premijerovu izjavu Varheljiju. “Vi imate svoj plac”, kaže Krivokapić. Država jasno odgovara: “Da. To je, između ostalih, imanje Ivana Crnojevića na Cetinju”. Premijer nastavlja: “Gradili ste svoju kuću i znate da ste ulagali u nju”. Država potvrđuje: “Tako je. Na tom imanju je Ivan Crnojević 1484. godine sagradio Cetinjski manastir i u njemu osnovao Cetinjsku mitropoliju. Nakon stradanja ovog manastira 1692. godine mitropolit Danilo Petrović je početkom XVIII vij eka započeo njegovu obnovu na današnjoj lokaciji, a manastir je potom dograđivan”. Sad premijer nešto znatiželjnije kaže: “I znate da je to vaša kuća”. Država Crna Gora mu spremno i jasno odgovara: “Taj manastir je do 1. decembra 1918. godine nesporno bio u državnoj svojini. Njime je raspolagala autokefalna Crnogorska crkva koja je imala svoj Ustav Svetog sinoda iz 1903. godine, a njeno postojanje je zapisano i u državnom Ustavu iz 1905. godine.”

Premijer Krivokapić nastavlja: “Neko donese odluku ovo više nije vaše.” Država, opet, precizno odgovara: “Taj neko je bila Srbija koja je 1918. godine organizovala Podgoričku skupštinu na kojoj je donijeta odluka o aneksiji Crne Gore. Na bazi te odluke ukinuta je Crnogorska crkva, a vjerski objekti i zemljište kojima je raspolagala predati su na korišćenje SPC.” Premijer slegne ramenima i kaže: “Pa vi dokazuj te na sudu”. Država odlučno odgovara: “Hoću, ako mi dozvolite, jer je članovima 62, 63 i 64 važećeg zakona predviđena jasna procedura utvrđivanja svojine nad ovom imovinom, tako da nema otimanja”.

Svaki premijer koji se ponaša fer prema državi kojom vlada, omogućio bi toj državi ravnopravan položaj u ovom postupku. No, kako premijer Krivokapić ima ponižavajući odnos prema državi kojom vlada, onda je njegova izjava u Briselu očekivana. Premijer ne samo da ne štiti državni interes, nego bi cijelu Crnu Goru pretvorio u feud SPC. To je program rada njegove vlade.

Premijer je u intervjuu u Vijestima arbitrirao između vjerskih zajednica čime je narušio ustavni sekularizam. Izjavio je: “Lično podržavam ono što je kanonsko pravo crkve. To sam proučavao i znam šta znači i znam istoriju tog dešavanja, pa me to znanje obavezuje.” Tako je premijer priznao da mu u određivanju pravnog položaja vjerskih zajednica prioritet imaju crkveni kanoni nad važećim zakonom i da ga na to obavezuje njegovo “ekspertsko” znanje kanonskog prava. Ovo je još jedna potvrda da je premijer Krivokapić samo poslušnik SPC. Istovremeno, ovo je dokaz da njega ne obavezuju U stav i zakoni, već autonomni akti SPC. Za SPC i CPC je naveo da je to za njega kao postojanje formalne i neformalne Vlade. Za premijera je SPC “formalna”, a CPC “neformalna” vjerska zajednica, čime je ušao u zonu odlučivanja o ispravnim i pogrešnim vjerskim zajednicama. Time je CPC, koja je evidentirana u skladu sa zakonom, doveo u neravnopravan položaj.

U pokušaju da opravda svoj protivustavni odnos prema vjerskim zajednicama Krivokapić je dodao: “Ja sam jednom prilikom rekao, nađite mi dokaz da je postojala bilo koja krštenica koju je izdala Crnogorska pravoslavna crkva, ja ću prvi stati i reći: ljudi mi smo živjeli u obmani, to ne postoji, to je neko nametnuo kao dualitet da bi nas svađao.” Ovo je poštena ponuda i red je da pomognemo premijeru da pronađe dokaz i da riješi nedoumicu oko krštenica i oko “dualiteta”. Od pravoslavnih crkava u Crnoj Gori je do 1918. godine postojala samo autokefalna Crnogorska crkva, i onda je nesumnjivo da su se samo u njoj mogli obavljati pravoslavni vjerski obredi i izdavati krštenice. Eto mu dokaz! Sada premijer Krivokapić svoje obećanje dato u “Vijestima” može ispuniti već na sljedećoj sjednici Vlade kada će prvi stati i reći: “Ljudi, mi smo živjeli u obmani!” Neka na osnovu toga riješi i svađalački “dualitet”.

(Autor je poslanik DPS u Skupštini Crne Gore)

ISPRAVNA PROCEDURA

Država Crna Gora samo hoće da na bazi dokaza u upravnom i parničnom postupku utvrdi šta je od vjerskih objekata i zemljišta koji su nastali do 1918. godine u njenoj svojini.

Evo šta je, prema zvaničnim podacima, od te imovine nastalo samo u periodu 1860-1910. godine.

Tokom ovog poluvjekovnog perioda podignuta su dva manastira i 163 crkve, a obnovljeno je 12 manastira i 112 crkava. Sve je to urađeno u periodu kada je Crna Gora bila nezavisna država i kada u Crnoj Gori nije bilo SPC.

Crna Gora je to dominantno finansirala iz svojih sredstava i zajedničkim ulaganjem građana.

Važeći Zakon o slobodi vjeroispovijesti je propisao proceduru i pravila na osnovu kojih će se utvrditi u čijoj svojini su ovi objekti. U slučaju da vjerske zajednice nemaju dokaze o pravu svojine, ovi vjerski objekti će, kao dio kulturne baštine, biti u državnoj svojini.