(''Crnogorski Portal'' objavljuje seriju autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu ‘’Prosvjetni rad’’ u periodu od 2012. do 2016. godine. Milorad Stojović je nažalost u međuvremenu preminuo)

Milorad Stojović je u kontinuitetu već više dece­nija jedan od najistaknutijih crnogorskih intelektualaca. U raznovrsnim kapitalnim projektima i ozbiljnim pre­gnućima u mnogim oblasti­ma duha zavrijedio je pošto­vanje crnogorske javnosti i autorskim, stvaralačkim i moralnim habitusom. Sred­njoškolski profesor, začetnik, pokretač, direktor i urednik mnogih ključnih crnogorskih kulturnih projekata, institu­cija, biblioteka i publikacija, književni i pozorišni esejista, istoričar i kritičar, priređivač prvih crnogorskih antologija i mnogih drugih reprezenta­tivnih knjiga, glavni i odgo­vorni urednik izdavačke kuće ''Grafički zavod Titograd'', i je­dan od pokretača i urednika kultne biblioteke ''Luča''

Diplomirao je na Filozof­skom fakultetu u Beogradu, nakon čega je radio kao pro­fesor u Gimnaziji ''Slobodan Škerović'' u Titogradu. Autor je antologija crnogorske poe­zije i crnogorske pripovjedač­ke proze. Priredio je i objavio cjelokupna djela Marka Miljanova i izbor iz djela Mirka Banjevića. Obavljao je i dužnost dramaturga, umjetničkog direktora i direktora Crnogor­skog narodnog pozorišta. Du­gogodišnji je književni i pozorišni kritičar dnevnog lista "Pobjeda". Za knjigu ogleda o djelima iz savremene crno­gorske književnosti ''Nadmoć ljudskosti'' dobio je Trinae-stojulsku nagradu. Izdavačka kuća ''CID'' objavila je Izabra­na djela Milorada Stojovića u dva toma. „Tragom vreme­na" je naziv prve knjige koja sadrži priloge iz književne i pozorišne esejistike i kritike. U drugoj knjizi, naslovljenoj „Pisali su mi", objavljeno je nekoliko stotina pisama koje je Stojović tokom više deceni­ja dobijao od mnogih pozna­tih ličnosti, kolega, saradnika, prijatelja - Rista Dragićevića, Mihaila Lalića, Radovana Zogovića...

„Gorski vijenac" je neprevodiv

Pionir ste borbe za afirmaciju crno­gorskog identiteta, kulture, crnogorskog jezika. Koliko ste zadovoljni sa kvalitetom usvojenih rješenja i njiho­vom primjenom u praksi, kada je riječ o crnogorskom jeziku.

Stojović: Što se tiče iden­titeta, tu su stvari, ipak, jasne. Naravno, u nekim glavama se još vije 1918. godina, ta tra­gična godina za Crnu Goru i njeno prisajedinjenje Srbiji. Međutim, ne može se i nema smisla više negirati crnogor­ski narod kao nacija i Crna Gora kao država. Problemi se javljaju zbog toga što je sva crnogorska inteligencija školovana vani, na drugim univerzitetima, najviše na Be­ogradskom, jer mi do skora nijesmo imali visoko školstvo, svojih programa i svojih na­stavnika koji bi vaspitavali generaciju u duhu vremena.

Što se jezika tiče, tu se do­sta uradilo. Zahvaljujući Insti­tutu za crnogorski jezik i knji­ževnost, dobili smo pravopis i gramatiku crnogorskog jezi­ka. Sada se radi i na rječniku. Sve je to u načelu prihvaćeno, ali tome nedostaje onaj za­vršni dio koji treba da bude usvojen u svim sferama. Mi danas imamo u društvu i dr­žavi nedosljednost u upotre­bi crnogorskog jezika i pra­vopisa, čak i u dnevnom listu „Pobjeda", doduše, ne mnogo i ne namjerno. Što se tiče dru­gih novina i publikacija, tu se još manje ili se ništa ne mije­nja. Čak i neke visoke škole i fakulteti ne poštuju ustavne odluke Skupštine o crnogor­skom jeziku kao službenom.

Uprkos ovim i sličnim ot­porima, ipak sve ide u pozi­tivnom smjeru. Štampaju se nova književna djela darovi­tih ljudi. Naša država ima svoj jezik, svoj iskaz, svoju leksiku već od Crnojevića pa dalje, preko Petrovića. „Gorski vije­nac" je neprevodiv. Preveden je na mnoge evropske jezike, ali nijedan od tih prevoda nije uspio. Kako sam obaviješten, jedino su Norvežani uspje­li da ga nešto bolje shvate i prevedu. Čak ni Srbi ne mogu da ga shvate. Nije tajna da su „Gorski vijenac" 1923. godine ''prevodili'' na ekavicu.

Visoko mišljenje o Institutu za crnogorski jezik i književnost

Institut za crnogorski jezik i književ­nost, čiji je glavni inicijator osnivanja Ministarstvo za prosvjetu, izdao je tridese­tak knjiga. U ovoj jubilarnoj godini dosta njih je vezano za Njegoša. Sa malo novča­nih sredstava odradili su ve­liki posao. Slažete li se da su oni dobar primjer za ostale u crnogorskoj prosvjeti, na­uci i kulturi?

Stojović: Imam visoko mišljenje o Institutu za crno­gorski jezik i književnost. Tu su skromni ljudi koji se suo­čavaju sa velikim poteškoća­ma, negdje sa prihvatanjem, negdje sa neprihvatanjem. Oni mnogim institucijama mogu da posluže za primjer kako se može i sa malim sred­stvima odraditi dosta. Oni će biti neka vrsta podstreka cr­nogorskim naučnicima u sferi crnogorskog jezika i književ­nosti, a to je od velike važno­sti, jer su otpori brojni.

Mi smo i ranije često u društvu bili suočeni sa negatorima crnogorskog iden­titeta i stvaralaštva. Takav negatorski odnos prema nekadašnjem ''Grafičkom za­vodu'' često su podržavali i cr­nogorski vrh i administracija. Među negatorima crnogor­ske kulture i jezika bilo je ista­knutih političkih imena. Bilo je pojedinačnih slučajeva, kada bi se neko suprotstavio tim negatorima, ali je to sve išlo dosta teško.

Nekada je bila dilema da li akademija nauka treba da se zove Crne Gore ili cr­nogorska. U toj komisiji sam bio i ja. Mijat Šuković, koji je bio predśednik tog odbora, odigrao je veliku ulogu. On mi je dao znak da se uzdržim od otvorenog zalaganja za pridjev crnogorski u imenu da ne bi ražestio protivnike i sve je to završio na vrlo deli­katan način. Sposobnost da se čovjek uzdrži je najveća mudrost i hrabrost. Tako smo uspjeli da se usvoji naziv Cr­nogorska akademija nauka i umjetnosti.

Crnogorska klasična etika

 U pismu Rista Dragićevića upućenog Vama (koje je objavio ne­davno CID u knjizi u kojoj je sabran dio Vaše bogate du­gogodišnje korenspondencije), ovaj ugledni istoričar i njegošolog daje negativni sud za mnoge Njegoševe in­terpretatore.

Stojović: Risto Dragićević je jedini pravi naučnik kad je u pitanju Njegoš, a Jefto Milović je bio izvanredni istra­živač. Mi smo se u ranom crnogorskom izdavaštvu od­mah opredijelili za najbolje interpretacije i interpretatore Njegoševe. Zahvaljujući knjizi „Njegoš u slici i riječi", koja je tada doživjela veliki uspjeh, u izdanju ''Grafičkog zavoda'; praktično sve je najvrijednije o Njegošu publikovano. Tu smo knjigu poslali Veljku Vlahoviću po Veljku Milatoviću. Veljko nam je pričao kako je Vlahović, inače smrtno bole­stan, dugo zagledao knjigu i rekao: ''Sad mogu mirno da umrem kada sam doživio da vidim da u Crnoj Gori može biti urađena ovakva knjiga.''

Kloniti se patetike i romantike

Koliko vam se u ovom kontekstu čini da mi provincijalizujemo i naše najveće domete u kulturi i umjetnosti? Da li se slažete da je u nas taj evrop­ski koncept i značaj sagle­davanja Njegoša vrlo rijetko prisutan? Njegoš je, naime, na nivou suštine evropskog, savremenog, ali i temeljnog i  iskonskog antičkog duha. Jesmo li mi toga dovoljno svijesni?

Stojović: Ja sam davno rekao da se treba kloniti patetike i romantike i našeg crnogorskog ja pa ja, uz svo uvažavanje crnogorske etike i hrabrosti. Naši veliki pisci, kao što su Banjević, Zogović, Lalić, Lopičić, Ratković, svo­jim djelom su ušli i izašli iz evropskog duha. Oni vuku korijene sa ovoga tla i sve one vrijednosti koje donosi njiho­vo djelo, ali se odnose prema evropskoj kulturi sa velikom pažnjom i velikim uspjehom. I oni su veliki evropski pisci. Potpuno se slažem s Vama: s Njegošem je to tek slučaj.

Bez crnogorske tradicije ne može se ići naprijed

U jav­nosti je zapaženo da Vaš stvaralački angažman u podjednakoj mjeri sadrži i baštini i estetsko i etičko. Jeste li i u ovome na tragu crnogorske posebnosti?

Više od 50 go­dina bavio sam se Markom Miljanovim i prvi sam obja­vio njegova cjelokupna djela. Kod njega su brojni primjeri čojstva i junaštva, a najveći je sposobnost i moć uzdržano-sti. On se nalazi već u prvom primjeru. Ova ljudska kompo­nenta nalazi se u najljepšem vidu crnogorske klasike kod Njegoša, Marka Miljanova, međuratnih pisaca: Nikole Lopičića, Mihaila Lalića, Zo-govića, Mirka Banjevića... Cr­nogorska međuratna poezija je tretirana pogrešno kao so­cijalna poezija. Sve je to izašlo iz crnogorske duhovne bašti­ne, što je velika stvar.

Naša prozna književnost počinje od Stefana Mitrova Ljubiše. I obično se kaže: ono što je Njegoš u poeziji, to je Stefan Mitrov u prozi. Tako i jeste - od Stefana Mitrova Ljubiše počinje moderna pro­zna crnogorska književnost, kao što od Njegoša počinje moderna crnogorska poezija.

Zabilježen je jedan Njegošev razgovor sa nekim francuskim diplomatom. Njegoš mu je pružio „Gorski vijenac" i pitao ga što misli o ovom njegovom ''djelcu''. Francuz ga je malo zagledao pa upitao Njegoša: ''A što Vi mislite sveti Vladiko?'' Njegoš mu je odgovorio: „Ne znam što da kažem, ali znam da se u njemu svaki Crnogorac vidi kao u ogledalu". To je litera­tura najvišeg ranga. Mlade generacije, čini mi se, to teško mogu da shvate. Ne razumiju pojmovno bogatstvo toga je­zika. Ta etika je održala Crnu Goru 400 godina da ne pad­ne u očajanje, kako je govorio Ljubomir Nenadović - i to je ostalo zapisano. Za nekoliko godina Veljega rata, ni jedan Crnogorac nije se predao neprijatelju. To je crnogor­ska tradicija, bez koje se ne može ići naprijed. Čeh Jozef Holeček je poslat za vrijeme Veljeg rata u Crnu Goru kao ratni dopisnik, i tu se, stica-jem okolnosti, sprijateljio sa Markom Miljanovim koji ga je oduševio. Ostavio je zapis, u kojem kaže: ''Ni u životu ni u knjigama nijesam našao drugog čovjeka za kojega bih mogao reći – taj je kao Marko Miljanov''. Sjajni general Savo Orović je preveo Holečekov tekst o Marku Miljanovu.

Uvijek sam se ustručavao od sukoba i svađa, neprijat­nih riječi. Imao sam dosta polemika sa raznim ljudima, ali sam se uvijek trudio da ih pobijedim uzdržanošću. Pitanje što ima u nama od duhovne tradicije, potpuno je umjesno. Nažalost, toga ima sve manje, ali u mojoj generaciji to je bio temelj od kojeg smo polazili. I ustanak koji je podignut u Crnoj Gori 1941. godine proizišao je iz te, doduše, ratničke, ali bitno duhovne, suštinske, istorijske i slobodarske crnogorske tra­dicije. Čak i u Evropi je to bio jedinstven slučaj. Samo na Sutjesci je poginulo mnogo Crnogoraca, oko 7 do 8 hilja­da, iz male Crne Gore. To su pune dvije divizije.

Mi koji volimo Crnu Goru mnogo joj opraštamo, ali i ne opraštamo. Vidite što se danas radi sa 13-julskom nagradom, šta radi mitropo­lit srpske crkve u Crnoj Gori Amfilohije, itd. To je tragično. Crnogorska pravoslavna cr­kva je 1920. godine ukinuta dekretom Aleksandra Karađorđevića a postala je auto­kefalna prije srpske. Vrijeme je da se tu nešto mijenja.

U susret jubileju:Dragocjenost"Prosvjetnog rada''

Bili ste nekada član Redakcije "Pro­svjetnog rada". Uskoro naš zajednički list slavi 65 go­dina, a njegov prethodnik "Prosvjeta" 125 godina od prvog broja. Kako vidite nje­govu ulogu u crnogorskoj prosvjeti, kulturi i nauci?

Stojović: Vidim da list na­staje i uređuje se u novom duhu. Oplemenjen je mno­gim saradnicima, dobio je i u sadržajnoj aktuelnosti i u estet­skom, stručnom pogledu. Sa pažnjom čitam posljednje bro­jeve. U koncepciji nije potreb­no mijenjati ništa. Vrlo je mo­deran list, najljepša novina je u Crnoj Gori, po duhu i onome što ona donosi. Crnogorskoj prosvjeti, kulturi i nauci treba takav list, a ne gola statistika. Svi ovakvu koncepciju treba da podrže. I prosvjetni, i naučni i kulturni radnici. Treba podržati duhovno profilisanje, usavrša­vanje, oplemenjivanje i napre­dovanje prosvjetnih radnika. List treba sačuvati i omogućiti njegovo redovno izlaženje, da bude prisutan u javnosti i da se može kupiti, jer je dobar u sva­kom pogledu. Ko to ne može da uoči, muka je i s njim i sa nama. Jer, list„Prosvjetni rad" je doveden do vrlo visokog nivoa koji je dragocjen i za prosvjetu i kulturu i nauku. On nije samo prosvjetiteljski u pedagoškom smislu, on je prosvjetiteljski i u visoko stvaralačkoj sferi kulture i nauke. Saradnici su obogatili ovaj list i donijeli zanimljive tekstove. Nešto slično se de­šava sa saradnicima publika­cije „Komuna" koja je, takođe, unijela svježinu i kvalitet u cr­nogorskoj javnosti. Ponoviću, smatram da je vaša urednička koncepcija ''Prosvjetnog rada'' potpuno savremena i dobra.

Pozorište je jedinstvena kuća kulture i obrazovanja

Dali ste veliki doprinos crnogorskoj teatrologiji, a nalazili ste se više godina i na čelu Crno­gorskog narodnog pozorišta. Šta je, po Vama, važno za razvoj crnogorskog tea­tra u cjelini?

Stojović: Prvo sam jedno kratko vrijeme bio drama­turg. U pozorište sam došao na predlog Vlada Popovića, odličnog glumca i čovjeka. On je bio upravnik, a ja dra­maturg. Tada se sve usvajalo na komisijama i radničkim savjetima, jer je bilo samou­pravljanje. Pokušavao sam u Pozorištu da skrenem pažnju na repertoar. Sredina koja nema pozorište nije razvije­na. Svaki grad koji nema po-zorište lako je prepoznati. To je jedinstvena kuća kulture i obrazovanja. Dekretom su pedesetih godina ukinuta regionalna pozorišta u Crnoj Gori - Cetinjsko, Kotorsko, Nikšićko, Pljevaljsko. Time se mnogo pošlo unazad, mada i nije bilo uslova za pravi pozorišni život u svim ovim krajevima. Iz tih pozorišta su bili povučeni talentovaniji glumci te je napravljeno jed­no ozbiljno pozorište. Bez oz-bira na nedostatak školskog obrazovanja, bilo je tu dobrih glumaca.

Poslije smrti Vlada Popovića bilo je teško. Trebalo je odrediti upravnika Pozorišta. "Kadrovici" su predložili mene. Nijesam lako pristao, mada sam volio pozorište. A onda su mi obećali pomoć i izvjesne privilegije, te sam prihvatio tu delikatnu oba­vezu. U Pozorištu sam ostao 11 godina. Trudio sam se da se unaprijedi repertoar i, što je više moguće, uzdigne kvalitet izvedbi predstava. Nijesam mogao mnogo da utičem na sastav ansambla, jer nije bilo sredstava za nje­govu obnovu. Tada smo imali samo jednog školovanog glumca. Sada imamo na Fa­kultetu dramskih umjetnosti na Cetinju odsjeke za glumu, režiju, dramaturgiju i produk­ciju. Bilo je predstava koje su prikazivane i po 100 puta. To su uglavnom bile crnogorske drame. Od autora je tu bio Žarko Jovanović Komanin, koji je imao dara, kao i Veljko Radović, Ljubomir Đurković i drugi. Od tada je taj nacional­ni repertoar manje njegovan. A Crnogorsko narodno pozorište ne može se zamisliti bez nacionalnog repertoara.

Značajan je rad i Dječjeg, i Pozorišta za mlade, poseb­no tog njihovog segmenta u Gradskom pozorištu u Podgorici. I ono je dragocjeno. Mora se afirmisati obrazovna funkcija pozorišta za najmla­đe u svim sredinama. Podgorica je odavno imala pionir­sko pozorište i sada ga ima u okviru dramskog pozorišta u KlC-u „Budo Tomović". Tu je i značajna lutkarska i muzička scena. U Crnoj Gori ima do­sta talentovane đece koju ne smijemo zanemariti.

Trebalo bi više njegovati crnogorsku književnu i kulturnu tematiku u školama

Da li mislite da u školama ima prostora da se ukupna kulturno-naučno-edukativna dimenzija ojača? Jer, njen značaj je nemjerljiv, poseb­no u manjim sredinama

Stojović: Nekad je bilo čuveno literarno društvo ''Njegoš'' u podgoričkoj gimnaziji. Ono je, neposredno poslije završetka rata, bilo jako. Iz njegovih redova su se profilisali mnogi talentovani pisci i filmski radnici, kao, re­cimo, Branimir Šćepanović, Dragan Golubović, Vlatko Gilić i drugi. Sticajem okolnosti, jednom je Društvo prestalo da radi, ali je takvo stanje od­mah kritikovao prof. Blažo Popović. Prekorio nas je i rekao da ne smijemo dozvoliti da ''Njegoš'' umre na našim ruka­ma. Tada je moja generacija obnovila Tribinu. Prof. Blažo Popović je bio čovjek boga­tog duha i velikog obrazova­nja. Tribina je radila i dok sam bio profesor, kasnije ne znam što se s njom desilo. Poslije je formiran KUD pri podgoričkoj Gimnazaziji. U školama uvijek ima prostora za kulturne ak­tivnosti, ali to dosta zavisi od profesora književnosti, pa i od likovnih umjetnika. Oni treba da budu pokretači. Tako se organizuju priredbe, književ­ne večeri. Imam utisak da je toga u školama sada manje. Nedavno je jedna priredba u školi bila pohvaljena, iako na repertoaru nije bilo ni jednog crnogorskog pisca i umjet­nika. E, to je stvar profesora književnosti. Trebalo bi više njegovati crnogorsku knji­ževnu i kulturnu tematiku u školama. Direktor gimnazije ne može biti samo činovnik, već i stvaralac. U moje vrije­me direktor Vasilije Filipović je redovno išao na časove profesora jezika i književnosti i uvijek je prisustvovao struč­nim aktivima. Bio je potomak čuvenog crnogorskog junaka Luke Filipova koji je zarobio Osman pašu na Vučijem Dolu i doveo kralju Nikoli, koji ga je prepoznao kao druga iz Fran­cuske vojne akademije.

Obesmišljavanje knjige

Decenijama ste pisali književnu i pozorišnu kritiku. Kako ocjenjujete njen sadašnji kvalitet?

Stojović: Danas je i pozorišna i književna kritika mno­go razvijenija. Imam utisak da je moja generacija u tom pogledu dala dosta značajnih imena i djela. U pozorišnoj kritici uspješno je djelovao Sreten Perović, u književnoj kritici Božo Milačić, Božo Bulatović, Rajko Cerović, Branko Banjević i mnogi drugi. Ima talentovanih kritičara koji ra­zumiju i dobro procjenjuju literaturu, što je jako važno.

Sada vlada poplava knji­ga u Crnoj Gori, ali je malo dobrih. Nema više onih krite-rijuma koji su vladali u naše vrijeme kad nijedna knjiga nije mogla poći u štampu bez pozitivnih recenzija, jer je sve finansirala država. Danas je drugačije. Dosta je privatnih izdavača. Ko god hoće, može da objavi knjigu. Tako da su danas u izdavaštvu po malo izgubljeni kriterijumi. Nema neophodnih preduslova koji podrazumijevaju objavljiva­nje jedne knjige, a to znači kategorije pozitivne recenzije koja će da pokaže da li je to za štampu ili ne. Neka institucija ili zakon moraće povesti pa­žnju o izdavačkoj djelatnosti. Ovako, štampa se sve i svašta. To je obesmišljavanje knjige. Ipak, i danas se izdvaja dobra kritika koju piše poznavalac knjige koji umije da je tumači. U mlađoj generaciji ima do­brih kritičara, kao što su Pavle Goranović, Andrej Nikolaidis i drugi. I periodika, posebno sa književnom i kulturnom tematikom, je važna. Časopis „Stvaranje", čiji sam bio član Redakcije, bio je od velikog značaja za Crnu Goru. Oku­pljao je dosta saradnika. Tu su se afirmisali mnogi pisci i kritičari. Sada na Cetinju izla­zi „Art" koji je vrlo kvalitetan i moderan časopis. Ima svoj časopis i Matica crnogorska, pod istoimenim naslovom. Tu se, ipak, nešto radi. Ute­meljenih kritičkih tekstova o pozorištu ima manje. Sreten Perović još uvijek ih piše. Re­kao bih da je tu stanje neza­vidnije u odnosu na književ­nu kritiku.

Školu sam ostavio sa velikom žalošću

Radili ste kao profesor u gimnaziji "Slobodan Škerović" u Podgorici. Kažete da ste se bili našli u školskom pozivu

Stojović: Jedanaest godi­na sam kao profesor proveo u Podgoričkoj gimnaziji i taj posao sam jako volio. Kada sam se više predao literaturi nego školi, ošetio sam zamor. Bilo je tu mnogo rada. Teško je bilo da ponavljam jedno te isto svaki dan. Trudio sam se da nastavu inoviram. Ško­lu sam ostavio sa velikom žalošću. Ali sam morao da pređem u tadašnji Grafički zavod, gdje sam vidio svoju šansu, svoj stvaralački izazov. Što se tiče škole, to je vrlo delikatna ustanova. Školski, nastavnički poziv je veoma odgovoran i složen. Bojim se da se danas ne baš rijetko taj posao samo otaljava. Bilo je takvih i ranije, ali i kreativnih koji su probudili talente kod učenika. Srednja škola je os­nova daljeg školovanja. To što se tu nauči, ostaje zauvijek. Profesori treba da njeguju znanje, razumiju učenike, da im pomognu. Bilo je u moje vrijeme strogih profesora, mada je to naopako. Profesor ne može da bude strog pre­ma đaku. Profesor mora da čita i prati sva dešavanja, da ima svoj stav u pogledu jav­nosti, knjiga, listova, časopisa. udžbenika i svega onoga što se kao literatura nudi đacima. Ja sam, recimo, kao profesor išao na saslušanje kod sekre­tara komiteta jer sam ''negi­rao štampu'' koju je tadašnja omladina čitala. Nije mi dao da objasnim o čemu se radi. A ja sam samo rekao da učenici malo čitaju, a da su im džepo­vi puni sportskih novina.

Biblioteka „Luča" jeideja Leka Obradovića

Jedan ste od osnivača čuvene Biblio­teke „luča". Zašto nemamo kontinuitet valjanih kultur­nih projekata?

Stojović: Odlazak u Gra­fički zavod je za moj literarni rad bio spasonosan. Još od 1955. godine sam pisao knji­ževne prikaze, eseje. Radio sam to sa velikom skrupuloznošću, nijesam bio nimalo blag. Tada se pojavio pokojni Leko Obradović koji mi je po­nudio da pređem u Grafički zavod, gdje je on bio direktor. Ovlastio me da formiram re­dakciju od ljudi koje ja izabe­rem u što se on neće miješati. Pozvao sam Branka Banjevića i Sretena Perovića. Prishvatili su poziv i formirali smo Re­dakciju. Leko Obradović je bio čovjek od ideja, kao što su bili Ratko Đurović, Miladin Perović... Ratko Đurović je bio pokretač mnogih institucija, a takvi su i danas potrebni. On nikada nije bio zadovoljan onim što je urađeno, nego je stalno htio još, kao i Miladin Perović. Takvih ljudi je bilo malo, a i danas ih je malo. Oni kulturi jako nedostaju. Pokretači su mnogih akcija i projekata u svim vremenima. Biblioteka „Luča" je bila ideja Leka Obradovića. Napravljen je program i krenuli smo u taj posao. Urađeno je 76 tomova, malo je falilo da dođemo do 100. Ali, u posao se umiješala politika i izdavanje „Luče" je prekinuto.

Kada smo mi prestali da postojimo u „Grafičkom zavo­du", tada je prestala i „Luča". Ona je svake godine izlazila u kolu od šest knjiga. Mi nijesmo tada nailazili na razumi­jevanje, bilo je dosta nespo­razuma. Naše angažovanje u afirmaciji crnogorske kultur­ne baštine svodilo se samo na našu želju da je pokažemo čitalačkoj publici. Sve se to slomilo na Radovanu Zogoviću koji je dugo zbog tzv. IB-ea bio u kućnom pritvoru. Obja­vili smo 76 knjiga, a trebalo je 100. Bilo je vrlo teško raditi u to vrijeme. Na„Luči" je trebalo angažovati dosta snaga, a mi ih nijesmo imali u dovoljnom broju kako bismo završili taj zadatak, pa smo se oslanjali na hrvatske i srpske istraživa­če, kao i na druge. Zapravo, na sve one koji su bili u vezi sa crnogorskom kulturnom baštinom, osobito na boko-kotorske stvaraoce koji su ra­dili u arhivima, kao što je Ko­torski. I tako se pravila „Luča" iz godine u godinu. To je sve trebalo valjano prirediti i naći stručne ljude. Znali smo što treba, pa smo pravili projekte sa velikom odgovornošću. Na tome smo najviše radili nas trojica: Banjević, Perović i ja.

Ali, sami to nijesmo mogli da ostvarimo bez saradnje na­učnika iz, prije svega, oblasti književnosti i jezika. Žao mi je što to nije nastavljeno, no niko nije imao interesovanja. A trebalo je, svakako, nastavi­ti ''Luču''. Bilo je zaprepašću-juće kada je iz političkih kru­gova izostala podrška. Zbog toga smo bili obeshrabreni. Jer, neko je trebao stati uz nas, a to je učinio samo Veljko Milatović.

Negativna crnogorska osobina je ta što ne možemo da izdržimo do kraja

Da li da­nas ima potrebe da se ob­novi ta biblioteka i dopuni s obzirom na protok vreme­na?

Stojović: Mnogo je vre­mena prošlo, ali smatram da treba i da može. Stasalo je dosta mladih ljudi koji znaju nacionalnu istoriju, baštinu. Danas imamo pisaca koji su stasali za „Luču" . Onda su se samo najavljivali kao pisci. Danas su to pisci od auto­riteta, tako da bi to valjalo pokrenuti. Naša negativna cr­nogorska osobina je ta što ne možemo da izdržimo do kra­ja. Ali, i to je stvar odgovaraju­će i političke i kulturne klime u jednom vremenskom raz­doblju. Nekad ima, a nekad nema zamaha. Mada je uvijek prilika za stvaralaštvo, sa po­kretačima koji nijesu sebični već koji misle na društvenu zajednicu. U svim sferama umjetnosti i kulture imamo sada više kadra. Istoričari već rade svoj posao. Pojavljuju se mladi ljudi kao što je Andrijašević, Rastoder, Raspopović i drugi. Najvažnije bi bilo da se pri jednoj kulturnoj institu­ciji i izdavačkoj kući formira jedan krug mislećih ljudi i poznavalaca koji bi umjeli to da pokrenu i oko sebe okupe entuzijaste. Do novca se ne­kako može doći. To bi mogla „Pobjeda" da pokrene.

Obje akademije imaju dobrih naučnika

Kako objediniti naučne i kulturne potencijale, dvije akademije nauka, razjedinjeni (ne)rad na crnogorskoj enciklope­diji...?

Stojović: Mislim da je država ispustila iz ruku ovu sferu i to je evidentno držav­ni problem. Ako je krenula da od dvije akademije napravi jednu crnogorsku, trebalo je tu odluku i da realizuje. Obje akademije imaju dobrih na­učnika. No, neki ljudi su i u jednu i u drugu akademiju ušli bez pravog osnova. Sa obje strane treba izabrati i sprovesti tu odluku Ministar­stva nauke. To se mora riješiti. Takva institucija trebalo bi da napravi jednu kvalitetnu crnogorsku enciklopediju. U naše vrijeme je to bilo po­krenuto. Ratko Đurović je bio glavni urednik. Mi smo bili počeli da radimo enciklope­diju u okviru Leksikografskog zavoda čiji je direktor bio Sre-ten Perović. I to se ukinulo. Da li se na tome više radilo, ne znam. Neophodno je da se na ovom pitanju angažuje crnogorska vlast u vidu Mi­nistarstva kulture, nauke ili prosvjete. Neko to mora da završi, ovako napretka nema. Ne mogu se očekivati neki posebni rezultati bez toga. Problem akademije se mora riješiti i objediniti snage da bi sve to djelovalo što jače na dalji progres države Crne Gore, crnogorske prosvjete, kulture i nauke.

Hrabri Crnogorac Radoje Radojević

Kako ste došli na ideju da objavite nekoliko stotina pisama po­znatih stvaralaca i kulturnih radnika upućenih Vama?

Stojović: Bio sam upu­ćen na tu saradnju i prepisku sa mnogim autorima i ustano­vama, prvo kao glavni urednik u „Grafičkom zavodu", a kasni­je kao dramaturg i upravnik CNP-a. Sve je to vezano za saradnju sa mnogim instituci­jama i pojedincima i nju sam do kraja njegovao. Cijenio sam saradnike i okupljao. Svu prepisku, preko 2000 pisama sačuvao sam u originalu. Kada sam kod Dragana Vukčevića u CID-u pripremao izbor, a to je bila njegova ideja, godinu dana sam prelistavao svu do­kumentaciju. Shvatio sam da to može da pokaže da smo mi sarađivali sa svim stvaraoci­ma, republikama, gradovima i institucijama bivše države, preko izdavačke delatnosti i kulturne saradnje. To je na neki način istorija crnogorske kulture i književnosti koja je bila ravnopravna sa drugima na nivou tadašnjih jugoslovenskih uslova. Mnogima se to i dopalo i čitalo se. Čitaoci su to lijepo prihvatili. Prepiska je svojevrsna građa, koju sam ja godinama brižno čuvao. Tu se vidi da su značajni lju­di bivše države sarađivali sa ''Grafičkim zavodom'; sa crno­gorskim izdavačima, piscima i stvaraocima. Uspostavili smo tako mnoge veze. Vrlo smo se zbližili sa hrvatskim izda­vačima. Bio sam lični prijatelj sa Vlatkom Pavletićem koji je u Hrvatskoj tada izdao 100 romana književnosti jugoslovenskioh naroda. Ja sam tada bio urednik za Crnu Goru. Za­datak mi je bio da biram crno­gorske romane koji mogu da uđu u tih 100. Trebalo je iza­brati naslov, prepričati, izvući najljepši fragmenat romana, bio je to kompleksan posao. Imali smo i drugih 'problema'. Neki pisci nijesu htjeli da uđu u moj izbor.

Posebna je priča prva antologija crnogorske proze i prva antologija crnogorske poezije. Ne znam da je to neko prije pravio. Ona je trebalo da se zove antologija crnogorske pripovjedačke proze, ali to u naslovu nijesam mogao staviti nego proze Crne Gore, jer sam kvalifikovan kao crnogorski nacionalista koji odvaja crno­gorsku kulturu od srpske. Tada je to bio iznuđen naslov. Sve sam naše ''crnogorske Srbe'' morao da pitam da li žele da uđu u antologije. Neki nijesu pristali. U Beogradu u Biblio­teci „Đorđe Jovanović" bila je puna sala kada se antologija pripovjedačke proze Crne Gore promovisala. Tada je ustao jedan hrabri Crnogorac sa malim formalnim školskim obrazovanjem, ali visokim zanjem koji je nosio žicu genija, Radoje Radojević. Radoje je tu javno pitao zašto Crne Gore a ne crnogorske, onako kako bi je trebalo nasloviti. Na pro­mociji je bila došla sva beo­gradska književna elita, zatim Šćepanović, Zogović. Da nijesam taj naslov dao ne bih mo­gao da unesem u crnogorsku Antologiju naše ''crnogorske Srbe''.