Goran Sekulović - Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (VI): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI
U svojim pjesmama Vito
kombinuje i tzv. ontološki, možemo reći filozofski, i tzv. društveni, socijalni
plan pripovijedanja odnosno pjevanja. Ili, kako to kaže Danilo Kiš, i poziciju
"jogija" i poziciju "komesara". Kiš piše:
“Pozicija 'jogija' jeste
metafizički i ontološki status, obuzetost poslednjim pitanjima (života i smrti),
a ona druga jeste pozicija društvenog bića, čoveka koji metafiziku svodi na
sociologiju, nalazeći u društvenom statusu totalitet bića. Dve borbe, dakle,
dva načina gledanja na stvari, na egzistenciju...'Jogi' i 'komesar' uzajamno se
razdiru.
Gledano dakle iz aspekta
tog ambiguiteta, ja pokušavam u svojim knjigama autobiografskog žanra da
postavljam pitanja o smislu života, odakle sam? ko sam? kuda idem?, uzimajući
najčešće samog Pripovedača kao specimen ljudske vrste (jer tu je sasvim nevažno
koji je čovek u pitanju, pred osnovnim
pitanjima svi smo isti).''
Vito postupa u biti isto
kao i Kiš. U prve dvije strofe pjesme “Slutnje” pjeva: “Baš kao ova krv u nama
/ što teče ko zna otkud i kamo, / i mi smo prošli bezbroj tama / od prvog
bljeska naovamo. // I nikad ništa ne saznasmo / o tome tijeku bez svršetka: /
ni otkuda smo, ni ko smo, ni šta smo, / ni gdje smo stigli, ni šta nas čeka.”
Vitova poezija je, iako možda naizgled i nije, izuzetno tematski i sadržajno,
stilski i jezički, formalno i kompoziciono, raznovrsna i bogata. To je poezija
duboka antiratna i poezija antitotalitaristička, poezija ljubavi prema životu i
miru, zdravlju i bolesti, čovjeku i svijetu, tragičnom ljudskom biću, njegovim
bolima, siromaštvima, ograničenjima, neshvatanjima, degradacijama, unižavanjima
i ništenjima (riječ je o posebno izraženom etičkom ośećaju crnogorskog čovjeka
koji se najbolje očituje kod Njegoša u “Gorskom vijencu” – “Niko srećan, a niko
dovoljan, / niko miran, a niko spokojan. / Sve se čovjek bruka sa čovjekom: / gleda
majmun sebe u zrcalo!” ili “Sv’jet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši
blagorodnoj!”), drumovanjima kao simbolima vječnog traganja za ljepšim i
dostojanstvenijim, humanijim i toplijim, svjetlijim i radosnijim licem
čovjekovog trajanja (i opet Njegoš: “Ko ne putuje, taj ne živi, taj ne znade
što je svijet...”), ženi (Vito sa mnogim svojim pjesmama a Njegoš sa pjesmom
“Noć skuplja vijeka” potpisali bi sljedeće stihove Mevlana Dželaludina Rumija:
“Ova ljubav nadilazi izučavanje teologije, te stare prevare i licemerja.”;
‘’Kad voliš tad živiš lud, / sa patnjom, / i čežnjom / i brigom. / Pa šta? /
Bez ljubavi nikuda ne vodi put, / sa ljubavlju, već si stigo.”), drugu, bratu,
đeci, domovini, smrti, stihu i rimi, slobodi, ljudskosti, plemenitosti, poštenju,
pravednosti, časti, viteštvu, herojstvu, čovjeku i njegovim svakidašnjim
slabostima i vrlinama, stvaralaštvu i čitavom djelu čovječanstva, istoriji,
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, tradiciji, kulturi, prirodi i bilju, nebu
i zvijezdama, travi i kamenju, zemlji i Planeti, vasioni i svemu što postoji.
Ili, kako bi rekao Tin Ujević, veliki Vitov poetski sabrat u patnji i
drumovanju, boemstvu i kafanskom životu, u pjesmi “Odlazak”: “U slutnji, u
čežnji daljine, daljine; / u srcu, u dahu planine, planine. / Malena mjesta
srca moga, / spomenak Brača, Imotskoga. / I blijesak slavna šestopera, / i
miris (miris) kalopera / Tamo, tamo da putujem, / tamo, tamo da tugujem; / da
čujem one stare basne, / da mlijeko plave bajke sasnem; / da više ne znam sebe
sama, / ni dima bola u maglama.” Tinovu pjesmu “Odlazak” komponovao je i pjevao
Arsen Dedić, a on, Vito i Miladin Šobić su prava braća po rimi. Evo što kaže
Miljenko Jergović o Arsenu i Miladinu, odnosno o tome kakvo je mišljenje Arsen
imao o Miladinovim pjesmama: "Jedini Zagrepčanin kojeg sam ja uopšte sreo,
a koji zna za Miladina Šobića i jako mi je lijepo govorio o njemu je Arsen
Dedić. Kako mu je to bilo jako dobro i jako drago, što je za Arsena neobično,
jer on nije baš neko ko voli da hvali previše druge kantautore, a pogotovo ne
one koji mu se ne sviđaju". Mnoge su i Vitove pjesme dušu dale za šansonu
i muzički su pjevljive, te je i tu veza njegove poezije sa poezijom Arsena
Dedića i Miladina Šobića. Poznato je koliki je uspjeh postigao Miki Jevremović
sa Vitovom pjesmom “Pijem”.
Nastavlja se
0 Komentara