U fokusu

Hoćemo li dobiti i ekspertsku RTCG

Dec 25, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

Najava  predsjednika  Vlade Zdravka Krivokapića da će inostrani eksperti „urediti“ Radio-televiziju Crne Gore apsolutno nije iznenadila u aktuelnom političkom kontekstu u kome se „rješenja“ sipaju iz rukava, kadrovska i druga. Po logici-samo neka je novo, drugačije nego do sada, a da li je nešto promišljeno, je li održivo, kakve će posljedice  biti, to kao nije ni važno. Predlagači takvih čudnih i ,takoreći, alhemičnih ideja, štaviše, i ne trude se, ni minimalno, da ponude kakvu-takvu argumentaciju za svoje „pronalaske“. Može im, izgleda, biti. Ali, neću više ni riječi o generalnom ambijentu koji sada caruje na prostoru koji se zove Crna Gora. Možda bi se sve moglo uramiti u jednu opasku-vrijeme opšte eksperimentizacije. 

 

Radio-televizija Crne Gore će , izgleda, u tom smislu dobiti „počasno“ mjesto. Treba da je „urede“ stranci. Novinari-početnici bi na ovom primjeru mogli da uče osnovno pravilo profesije, pet pitanja-ko, gdje, kada, kako i zašto.  Ko će da „uređuje“, koji su to eksperti , gdje će „uređivati“, hoće li donijeti gotov model , ili će doći ovdje , zasjesti više mjeseci, ako ne i godinu-dvije, do kada bi trebalo da dobijemo „ekspertsku“ radio-televiziju, na osnovu čega će profilisati novi javni medijski servisi, i, što je, možda, najvažnije- zašto se to radi, šta se hoće, koji je smisao toga „poduhvata“, kakvu ćemo to imati radio-televiziju. Svako od ovih pitanja nosi sa sobom niz podpitanja , sa čitavim dijapazonom  odgovora i još širom lepezom mogućih posljedica. 

 

Prva asocijacija, a , zaista, nije zlobna, na iznesenu ideju je pomisao na činjenicu da je Radio-televizija Crne Gore , prije mjesec dana,  proslavila 76. godišnjicu Radija i 56. godišnjicu Televizije. Pa, nije to kratak period za naše prilike, kad se zna gdje je (i šta je ) Crna Gora bila prije oglašavanja Radio-Cetinja i prije emitovanja  prve slike iz studija Televizije Titograd. Crnogorsko društvo, tadašnja vlast, ondašnja jugoslovenska socijalističko-komunistička republika-država, dakle, znala je, uspjela je, da  osnuje i Radio, i Televiziju. I za sve ove godine je građen medijski servis , naravno, uz iskustvo  drugih  koji su prije nas imali elektronske medije , ali uvijek su to radili naši ljudi, projektanti, inženjeri, tehničari, novinari , urednici, direktori. Sa manje ili više znanja, sa greškama, sa zabludama, ali, kako se to kaže-mi smo pravili Televiziju, a Televizija je gradila nas. 

 

Nije li  upravo zgrada RTCG, podignuta prije više decenija, svojim prostorom, projektovanim DESK sobama, studijima, kao namjenski građevinski objekat, potpuno moderna i danas , korespondira i sa savremenim tehnološko-tehničkim zahtjevima radio-televizijskog medija. Upravo završena digitalizacija našeg Javnog medijskog servisa je to pokazala. Štaviše, sama zgrada  ima još neiskorišćenog prostora. Možda je taj objekat mogao biti „topliji“, posebno što se tiče  njegovog spoljnjeg izgleda, ali je, nema sumnje, projektant zgrade imao viziju dugoročnosti, kao i onaj  koji je prije šest decenija  projektovao današnji Bulevar Svetog Petra Cetinjskog, sa širinom koja se tada činila kao megalomanija, a bez koje bi danas Podgorica  bila provincijalni  grad. 

 

Programska produkcija RTV Titograd, odnosno, RTCG, imala je svoju  logiku, primjerenu i vremenu, i političkom kontekstu, i kulturno-civilizacijskom ambijentu, i obrazovnim i kadrovskim okolnostima i mogućnostima Crne Gore ( i Jugoslavije). Objektivno, sveukupnost tih uslova odredila je  i profil i profesionalne domete RTCG. I kvalitete, i slabosti, odnosno, probleme, negativne tendencije i manifestacije. Bez ulaženja u istoriju razvoja RTCG, moglo bi se reći da su današnji problemi Radio-televizije Crne Gore „proizvod“ samog njenog razvoja. Možda su začeti i prilikom osnivanja ovih institucija, u vremenu kad se  htjelo, da Crna Gora relativno brzo dostigne  druge u Jugoslaviji i šire, pri čemu apsolutno nije sporna ni politička, ni civilizacijska potreba za osnivanjem ovih institucija.

 

Možda je RTCG danas , sa mnogim problemima, u nekom smislu balast, i o tome  treba raspravljati pošteno, sa dobrim namjerama , ali ne možemo se prema toj Kući odnositi potpuno negatorski, a toga, ruku na srce, ima, sa raznih strana. Nije RTCG  „zastiđe“, nije „dno dna“. Nijesu zaposleni zaslužili da im se, kao ovih dana, prijeti istjerivanjem „ sa toljagama“. Nije RTCG ni „anti“ ova ili ona. A problema ima , i to ne malo. I još nešto- ne možemo za njih kriviti ni ovu, ili onu vlast. Ili, ne potpuno. Ne, ovo nije relativizacija. Svaka objektivna analiza bi nas dovela do ovakvih i sličnih zaključaka. Radio-televizija Crne Gore, nema sumnje, ima još dosta da radi na sopstvenom profesionalnom zrijevanju. Nekad je, u tom smislu, neophodno i da se iščupaju korijeni nedovoljnog profesionalizma. Ipak, u odnosu na početni period, kada se , koliko znam, u novinarstvo ulazilo, dobrim dijelom, po kriterijumu ko ima „smisla“, više toga nego znanja i iskustva, do danas su u tom pogledu ostvareni visoki dometi. A možda su baš ti počeci Radija i Televizije, način angažovanja ljudi ( specijalno školovanih ili nije bilo, ili vrlo malo) bili „eliksir“  spore profesionalzacije  ovih medija, sve do naših dana. U takvim uslovima su formirani standardi  koji su se  dugo održavali, a neki su kod drugih prevaziđeni. 

 

Ipak, glavna nevolja RTCG danas, odnosno, Crne Gore u vezi sa RTCG, po mojem mišljenju je veliki broj zaposlenih, odnosno, prekomjerni broj. Nažalost, javno, još ne postoji tačan broj , ali neki podaci upućuju na osam stotina na spisku zaposlenih. I bez bilo kakve analize, jasno je da je to ogroman broj za potrebe samog programa , ali i za Crna Goru, da je to neodrživo. Mnogo je, kažu, manji broj stvarno zaposlenih, onih koji , mora se priznati, proizvode i obiman i srazmjerno našim prilikama pristojan, ako ne i kvalitetan program. Nedavno završena digitalizacija i izrada sistematizacije radnih mjesta, koja je u toku, po logici stvari, trebalo bi da doprinesu , prije svega, racionalizaciji , i to radikalnijoj, broja zaposlenih. Međutim, nema nagovještaja da će se to i dogoditi. Sistematizacija, u formi prijedloga, pak, uvodi nove poslove i radne zadatke, čak neka radna mjesta duplira. Takav je slučaj, recimo, sa nekim mjestima menadžerskih pomoćnika i  određenih uredničkih pozicija. 

Dakle, ovaj problem treba rješavati, a on ima i  finansijsku , i socijalnu cijenu. Bez obzira na  prirodu nastanka problema viška zaposlenih, u traženje rješenja se mora uključiti i država. Apsolutno nije prihvatljiv bilo kakav „izgon“ prekomjernih , osobito ne politička šikana, ali broj zaposlenih, svakako, treba pročešljati, svesti na razumnu mjeru, pri čemu se ne bi smjelo redukovati program , niti ga , u bilo kom pogledu, učiniti slabijim. Štaviše, racionalizacija  broja zaposlenih mogla bi, i trebalo bi, da bude šansa za razuđeniju i profesionalno moderniju i kvalitetniju programsku produkciju.

Javni medijski servis treba da modeliramo, profilišemo, u što boljem skladu sa našom realnom ekonomijom, ali i sa identitetskim bićem našeg društva i države. Program RTCG treba biti racionalan u svakom pogledu, ali se ne smije , ni po koju cijenu, redukovati na štetu profesionalnog, modernog, apolitičnog, prezentovanja i afirmisanja svih karaketristika, svih aspekata, našeg multi-društva.Ako bi racionalizacija  ugrozila te vrijednosti, onda nam sopstvena radio-televizija nije ni potrebna. 

 

Da bismo došli do profesionalno i finansijski optimalnog modela Javnog medijskog servisa, nijesu potrebni nikakvi posebni eksperti, a naročito ne strani. Uvjeren sam da i kod nas , iako sa skromnim resursima, postoje ljudi koji odlično poznaju sistem RTCG, i da  oni sami mogu napraviti model koji bi zadovoljio potrebe društva i države. Postoje iskusni inženjeri, novinari,  postoje ljudi koji su rukovodili ovom Kućom, ljudi u penziji, a zar ne bi trebalo  da se uključe u procjene i profilisanje naše medijske kuće.

 

Na kraju krajeva, sama ideja da nam „eksperti“ , i to inostrani,  „urede“ RTCG , prvo, predstavlja akt vrlo loše reputacije pred svijetom. Ovo je slično nakaradnom , politikantskom, nepatriotrskom, zahtjevu od prije par godina da nam stranci posmatraju  izbore, onda kada su nadležne evropske organizacije saopštile da za to nema potrebe. Jer, oni kažu, Crnoj Gori nijesu potrebni ekspertski servisi poslije nekoliko decenija višestranačkog sistema. 

E, sad mi i ovo sa „ekspertima“ za RTCG , liči na predhodni zahtjev. Nije, valjda, Crna Gora, neka mi oprosti Afrika, neka ekvatorijalna zemlja koja tek ulazi u moderni svijet, pa da joj treba inostrana pamet u ovoj oblasti. Treba li da nam Televiziju „ uređuju“ kao da smo izašli iz nekog kolonijalnog statusa, da nam „otkrivaju“ televiziju, poslije više od pet decenija života i sopstvenog iskustva sa  tim medijem? Sve i da je neophodan anganžman stranog znanja i pameti, spoljni modeli, u ovoj oblasti, mogu biti vrlo štetni, pa i opasni. Televizija , prije svega, mora da korespondira sa mentalitetom jedne zajednice, sa njenom kulturom, sa istorijom, sa njenim stremljenjima. Mogu li to stranci ( i hoće li ) sve to prepoznati, uvažiti, ugraditi? 

 

Nacionalna Televizija nije konfekcijski artikal koji se može kupiti na stranom tržištu. Ona mora biti ( i jeste) domaći brend, naravno, i sa  kvalitetima  i uvozne „robe“. 

 

Ilija Despotović