Kultura

MIKOLA KOSTOMAROV NAUČNIK, PISAC, ISTORIČAR, PJESNIK, ETNOGRAF

Dec 24, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

Mikola Kostomarov (ukrajinski: Мико́ла Іва́нович Костома́ров pjesnički pseudonim – Ieremiя Galka ) predstavlja jednu od najznačajnih ličnosti Ukrajine koji je čitav svoj život posvetio u borbu za ostvarenje autonomnosti, kulturnog i etničkog identiteta Ukrajine. Njegov život je protkan mnogim borbama za pravo Ukrajine da bude slobodna i jaka država u svakom pogledu. Zasluge ovog naučnika za razvoj nacionalne istorijske nauke uopšte se ne mogu precijeniti. Tokom dugih godina napornog rada, Kostomarov je napisao desetine najvažnijih naučnih  radova o istoriji Ukrajine i Rusije. Iz njegove olovke stigle su na stotine članaka i eseja, od kojih je svaki sada apsolutna naučna vrijednost koja se i danas koristi u mnogobrojnim proučavanjima istorije Ukrajine.

Mikola Kostomarov rođen je 4. maja (16) 1817. godine  je u predgrađu Jurasovka u Ostrogozskom okrugu provincije Voronjež. Otac velikog istoričara bio je zemljoposednik Ivan Petrović Kostomarov, a njegova majka bila je kmetova kćer Tatjana Petrovna Melnikova. Mikolu su smatrali nezakonitim sinom, jer se njegov otac, oženio majkom nakon  nakon njegovog rođenja, nije imao vremena da prizna novorođenče (svoje dijete). Ivan Kostomarov je ubijen od strane svojih seljaka. Tako je mali Mikola izgubio oca, svoje nasleđe, životne izglede i što je najbolnije, svoj društveni status, jer se prema zakonima Ruske imperije smatrao kmetom (nasljednikom) svog oca. Najbliži rođaci oca kupili su veći dio posjeda Kostomarova  obećavajući Miklojajevoj majci da će dati potpunu slobodu Mikoli Ivanoviću Kostomarovu. Majka budućeg naučnika bila je prisiljena da pristane na sve zbog slobode svog sina. Kao rezultat toga, Kostomarovi su ostali vrlo skromni i dosta teško živjeli. 1833 - Nakon završetka srednje škole Kostomarov se upisao  na Univerzitet u Harkivu. 1837 - diplomirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Harkivu. Kratko je služio u Kinburn, u Ostrogozhsku. Međutim, napušta vojnu službu i vraća se u potragu za naukom. Kostomarov je bio jedan od prvih istoričara u ruskom carstvu koji je pokušao istorijski potkrijepiti pravo ukrajinskog naroda ne samo na svoju sopstvenu istoriju, već i na poseban etnički identitet.  U mnogim aspektima idealizovao je istoriju ukrajinskog naroda, prikazujući ukrajinsko društvo kao izvorno demokratsko, slobodno i izgrađeno na bazi demokratije od strane naroda. Nije teško pretpostaviti da je ovakav pristup izazivao oštre reakcije kako od strane naučnih protivnika (najviše ruskih) tako i od brojnih zvaničnika iz oblasti obrazovanja.

Godine 1838. - u Moskvi, pohađao je predavanja profesora Shevjreva, koji je kasnije imao značajan uticaj na formiranje istorijskih pogleda na Kostomarova. Godine 1842. - Kostomarov je pripremio magistarsku tezu  ,,O značenju Unije u zapadnoj Rusiji”, ali je nije mogao braniti iz razloga koji su bili van njegove kontrole. Zapravo mnogi su kritikovali njegov rad najčešće Rusi. Godine 1840. mladi istoričar Mikola Kostomarov uspješno je položio diplomski ispit, a 1842. objavljuje svoju disertaciju ,,O značenju Unije u zapadnoj Rusiji” kao posebnu knjigu. Međutim, njena odbrana nije održana, iako je već bila zakazana za određeni datum. Odbrana je morala biti otkazana zbog protesta arhiepiskopa Harkivskog Innokentija (Borisova), koji je bio ogorčen zbog nekoliko izjava u radu Kostomarova. Slučaj je dobio ozbiljan odjek kada se za to zainteresovao ministar nacionalnog obrazovanja grofa  Uvarova. Prema njegovim uputstvima, profesor Ustrjalov je dao negativnu ocjenu disertaciji, da ne može biti govora o njenoj odbrani. Što se tiče distribucije već objavljene knjige, ona je bila podložna trenutnom paljenju i uništavanju. Međutim, istoričar nije pao u očaj, već je svojom revnošću i upornim radom počeo pisati novu disertaciju. Već početkom 1844. godine Kostomarov je uspješno obranio svoj naučni rarad na temu: ,,O naučnom značenju ruske narodne poezije”. Kijevski guverner Ivan Funduklej veoma je poštovao Kostomarova kao naučnika i izuzetnog stručnjaka u istoriji Kijiva. Mikola Ivanovič Kostomarov je čak uredio svoju knjigu ,,Pregled Kijiva i njegovih antikviteta”. Visoki zvaničnik je čak želio upozoriti Kostomarova na pripremu njegovog hapšenja 1847. godine i preko glasnika pozvao je Mikolu kao predvodnika ,,Ćirilčno-Metodijskog” brastva  na povjerljiv sastanak.

 

Stvaranje i organizovanje društva ,,Ćirila i Metodija” i uloga ove organizacije u ukrajinskom nacionalnom kulturnom preporodu. Godine 1846. u Kijivu je stvorena prva ukrajinska politička organizacija - ,,Društvo Ćirila i Metodija”. Bratstvo je dobilo ime u slavu velikih slovenskih prosvjetitelja Ćirila i Metodija. Organizatori bratstva bili su: Mikola Kostomarov, profesor na Kijivskom univerzitetu, Vasilij Belozerski, učitelj iz Poltave, i Nikolaj Gulak, službenik generalnog guvernera. Zatim su u društvu bili pisci Pantelejmon Kuliš i Taras Ševčenko, pjesnik i prevodilac Aleksandar Navrotski, etnograf i folklorist Afanasi Markevič i mnogi drugi. Bratstvo ,,Ćirila i Metodija” imalo je sljedeće ciljeve: Stvaranje demokratske federacije hrišćanskih slovenskih republika sa prestonicom u gradu Kijivu. Uništenje (ruskog imeprijalističkog) carstva, ukidanje kmetstva i klase. Odobravanje demokratskih prava i sloboda u društvu. Pravo svih slovenskih naroda, uključujući ukrajinski, na slobodan razvoj nacionalnog jezika, kulture i obrazovanja. Postepeno širenje hrišćanske vjere na cijeli svijet. Širi razvoj kulturnih i religijskih veza zasnovanih na hrišćanskom moralu. Programski dokumenti bratstva postali su Povelja i pravila društva i knjige života ukrajinskog naroda, ili Božji zakon, napisao i zapisao Mikola Kostomarov.

U dokumentu su navedeni programski ciljevi društva ,,Ćirila i Metodija” (ideje o ravnopravnosti naroda, država i građana buduće slovenske republikanske federacije), a buduća federacija trebala bi se sastojati od 18 zasebnih republika u Poljskoj, Češkoj, Moravskoj, Srbiji, Bugarskoj i Rusiji. Podijeljena  na 14 republika u svim dijelovima federacije predviđenih ,,identičnim osnovnim zakonima i pravima, jednakim težnjama, mjerama i kovanicama,  slobodne trgovine, uništavanjem kmetstva, ,,plemića i svih Lehi” ,, ukidanje smrtne kazne i tjelesnog kažnjavanja” ,, jedinstvena centralna vlast, presjednik odnosa izvan Unije, vojska i mornarica; ali potpunu autonomiju svakog dijela u odnosu na unutrašnje institucije, upravljanje, sudske postupke i javno obrazovanje.” ,,Ćiril- Metodijevci” su uglavnom obavljali vaspitno-obrazovni rad. Oni su distribuirali djela Tarasa Ševčenka, napravili revolucionarne proklamacije (na primjer, ,,Braća Ukrajinci” ,,Velika ruska braća i Poljaci” ), u kojima su pozvali Slovene da se zajedno bore protiv carizma. Pantlejmon Kuliš je napisao prvi ukrajinski udžbenik, kao i prvi ukrajinski alfabet (,,Kulišovka”). Aktivnosti bratstva ,,Ćirila-Metodija” su imale veliki uticaj na dalji razvoj ukrajinskog nacionalnog pokreta. Braća su postavila temelje ukrajinske političke tradicije.

Godine 1846. Kostomarov je pozvan u Kijevski univerzitet na Odsjek za istoriju, gdje je održao niz predavanja o slovenskoj mitologiji. U periodu1847-1848 - nakon hapšenja provedi godinu dana u tvrđavi Petra i Pavla u Sankt Peterburgu. Zbog svog angažmana godine 1848 – prognan je u Saratov pod nadzorom policije uz zabranu podučavanja i izdavanja knjiga. Mikola Kostomarov, kako je i sam bio rodom iz običnih ljudi  uvek je u svojim studijama oživljavao istoriju naroda, za razliku od države. U stvari, on je izmijenio ideju sadržaja priče, proširio opseg svojih izvora privlačenjem narodnih elemenata. Za to je čak morao postati etnograf, temeljno savladati ukrajinski jezik i mnogo putovati. Međutim, romantičan odnos prema istorijskoj nauci u 30-im i 40-im godinama 19. veka bio je svuda u modi. Međutim, Kostomarov je otišao mnogo dalje od dozvoljenog. Njegovo intresovanje za život ljudi, koji se odražava u naučnim konceptima, rezultirao je prilično značajnim zaključcima. O tome je pisao Mikola Kostomarov: „Kada sam ušao u odeljenje, u svojim predavanjima sam isticao život ljudi u svim njegovim specifičnim manifestacijama ... Ruska država je bila sastavljena od djelova koji su prethodno živjeli svoj samostalan život, i dugo nakon toga, život djelova je bio odličan. Težnje u opštem državnom sistemu. Pronaći i shvatiti ove karakteristike nacionalnog života djelova ruske države bio je za mene zadatak proučavanja istorije.

U periodu 1848-1856 - Služio u Statističkom komitetu Saratova, objavljivao članke o istoriji, ekonomiji i kulturi pokrajine Saratov, nastavio je da proučava istoriju. U Saratovu je nastavio pisati svoje temeljno djelo ,,Bogdan Hmeljincki”, završio studiju ,,Pobuna Stenke Razin”, a takođe je započeo novi rad o unutrašnjem životu ruske države XVI-XVII vijeka. Godine1856. - nakon što je pušten iz policijskog nadzora, mogao je objaviti nekoliko svojih djela.Uprkos nadzorima policije Kostomarov odlazi 1857 godinena putovanje u inostranstvo, gdje posjećuje Švedsku, Njemačku, Švajcarsku, Francusku, Italiju, Austriju. 1859 - Kostomarov je bio pozvan na Univerzitet u Sankt Peterburgu kao profesor ruske istorije. Štampa u časopisima ,,Savremeni”, i ,,Zapisi o domovini”,. Vodi poznati javni spor sa istoričarom Pogodinom ,,O početku (nastajanja) Rusa”. U periodu 1861-1863 - učestvuje u izdavanju prvog ukrajinskog društveno-političkog i umjetničko-književnog časopisa ,,Osnova”,, objavljenom na ukrajinskom i ruskom jeziku. Godine1862 - Kostomarov je bio prisiljen da napusti Sankt Peterburg, jer je odbio da podrži protest profesora i studenata protiv policijske represije.

U polarizaciji društva koja je usledila nakon seljačke reforme 1861. godine , Kostomarov nije želio da se pridruži ni revolucionarnim ni konzervativnim grupama, ostajući pri sopstvenim liberalnim uvjerenjima. Radeći to, protiv njega su bili i jedni i drugi.  Nakon studentskih nemira iz 1861. godine, zatvaranja Univerziteta u Sankt Peterburgu , nekoliko njegovih profesora, uključujući Kostomarova, organizovalo je sistematska predavanja u Gradskoj dumi. Međutim, ,,neposlušni” nastavnici bili su izloženi uznemiravanju, a zatim i zabrani takvih neovlaštenih govora. U znak protesta, Kostomarov je podnio ostavku 1862. godine i nije se vratio predavanju. 1863. dobio je poziv da vodi katedru na Kijivskom univerzitetu , 1864. sličan izazov stigao je iz Harkiva , a 1869. ponovo je pozvan na Univerzitet ,,Svetog Vladimira” . Ali ruska vlada nije dozvolila Kostomarovu da nastavi nastavu. Kostomarov se u potpunosti fokusirao na istraživanje. Od 1863. aktivan je u časopisima za prikupljanje svezaka dokumenata o istoriji Ukrajine i Bjelorusije XIV i XVII vijeka (,,Djela koja se odnose na istoriju južne i zapadne Rusije, prikupila i objavila Arheografska komisija”) U periodu 1861-1884 godine  kao i 3 broja ,,Spomenici drevne ruske književnosti.”.Tokom tog vremena, Mikola Kostomarov je objavio više od 200 radova, od kojih je većina posvećena društveno-političkoj istoriji Rusije i Ukrajine. Godine1872 - za studiju ,,Poslednje godine poljsko-litvanske zajednice.” Kostomarov je nagrađen nagradom Akademije nauka. Piše tada svoj najpoznatiji rad ,,Ruska istorija u biografijama svojih najvažnijih figura. ” Godine 1876 - Kostomarov je postao dopisni član Ruske akademije nauka. Tada je bio rad Kostomarova u arheografskoj komisiji, koja je prikupljala i proučavala dokumente o istoriji Ukrajine u XVII. vijeku, dugogodišnji rad na knjizi ,,Bogdan Hemeljnicki”, i predavanje u kijivskim i harkivskim univerzitetima. Rezultat njegovog istraživanja i refleksije bila je senzacionalna teorija ,,dva naroda", koja je dovela u pitanje dominantni koncept carstva ,,trojedinog ruskog naroda”.  On je tvrdio da Rusi i Ukrajinci imaju drugačiju prošlost, ali budućnost ovih naroda je istoričar Kostomarov  gledao i u obliku zajedničke državnosti. Mikola Ivanovič Kostomarov je došao do sledećih zaključaka: ,,Ispostavlja se da ruski narod nije ujedinjen, ima dvojnu, polarizaciju a ko zna, možda će ih više otvoriti, a ipak je jedan ruski ... Možda je pogrešno na mnogo načina, predstavljajući tako. Pojmovi o razlici između dvije ,,ruske nacionalnosti” sačinjeni od posmatranja istorije i njihovog sadašnjeg života, biće pitanje drugih da me osude i isprave, ali znajući tu razliku na ovaj način, mislim da će zadatak vaše osnove biti: da izrazite u literaturi kakav uticaj treba da imate sa našim zajedničkim obrazovanjem.

Mikola Kostomarov je promovisao ukrajinsku istoriju i kulturu ne samo akademskim jezikom. Veliki naučnik nije bio lišen poetskog dara, dajući svjetskim pesmama „Ukrajinske balade“, „Vetka“, drame  i „Perejaslavska noć“. Pisao je i Kostomarov u prozi, na primjer, priče ,,Četrdeset godina”, ,,Sin”, ,,Kholop”, ,,Černigovka.” U svakom slučaju, sveukupni značaj Kostomarova za razvoj ruske a posebno ukrajinske istoriografije može se, bez ikakvog pretjerivanja, nazvati ogromnim. On je u sva svoja djela uveo i istrajao ideju narodne istorije. Sam Kostomarov je razumjeo i sprovodio to uglavnom u obliku proučavanja duhovnog života ljudi. Kasniji istraživači pomjerili su sadržaj ove ideje, ali zasluga Kostomarova nije umanjena. U vezi sa ovom osnovnom idejom djela Kostomarov se razlikovao od ostalih - potrebu da se prouče plemenske karakteristike svakog dijela naroda i stvaranje regionalne istorije. Ako je savremena nauka uspostavila nešto drugačiji pogled na prirodu ljudi, koja negira osobine koje mu je Kostomarov pripisivao, upravo su djela poslednjeg dala podsticaj, u zavisnosti od toga koja se proučavanja istorije regiona počela razvijati.

Donoseći nove i plodonosne ideje za razvoj ukrajinske ali i ruske istorije, istražujući samostalno niz pitanja iz ove oblasti, Kostomarov je zahvaljujući osobenostima svog talenta istovremeno pobudio živo zanimanje za istorijsko znanje i za širu javnost. Razmišljajući duboko, gotovo koristeći sve tragove prošlosti koji je istraživao, reprodukovao ga je u svojim delima u tako živopisnim bojama, u tako konpleksnim slikama da su privukle čitaoca . U ličnosti Kostomarova istoričar-mislilac i umjetnik uspešno se predstavio - i to mu je dalo ne samo jedno od prvih mjesta među ukrajinsko-ruskim istoričarima, već i najpopularnije među čitaocima. Prava ljubav istoričara prema svojoj domovini može se iskazati samo u strogom poštovanju istine" - ponovio je Mikola Kostomarov. Vodio ga je ovaj princip cijelog života. Osnovao je ukrajinski magazin ,,Osnova”. Pripadao je ukrajinskoj školi pisaca romantike. Osnivač populističkog smjera u ukrajinskoj istoriografiji. Počasni član Srpskog naučnog društva (1869), član Južnoslovenske akademije (1870). Kostomarova se nije ograničio samo na folklorno-istorijskim motivima, sve glasnije u njegovoj poeziji zvuče patriotski motivi, zabrinutost za budućnost ukrajinskog naroda. Od 1862. godine Kostomarov se u potpunosti prepušta naučnoj djelatnosti. Sanjao je da se vrati u Ukrajinu, ali su mu vlasti zabranile. Mikola Kostomarov umro je 19 aprila 1885 godine u Petersburgu gdje je i sahranjen.

 

Odabrane pjesme:

...

 

Spava Ukrajina i ruševine

Novi dani se broje

Gine slava i ti u slavi

Svi bogalji

Neće se vratiti poniženje

Nemoj se vraćati

Za starim vremenima

Sveci su poniženi

Grijeh je veliki da li je sve uzalud

Slavni hetmani

Umirali su u ljutim mukama

Vezani u okovima

Da li je uzalud da imamo muškete

Topovi grme

Zašto ne svuda đe ne pogledaš

Grobovi su porasli

Ipak pjesme nisu umrle

Ili isto na zabavu

Oni pjevaju svetoj slavi

Kozačkoj slavi

Spavaj u podrumu sa pozdravom

Velika ruševino

Spavaj nebesko srce

Majko Ukrajino

Sve do poslednje zore

Grobovi u poljima

Dok se pjesma ne zaboravi

U slobodnoj volji

Teško izgledaš ljudi kao ljudi

Kao da se sve raduje,

I pogledaj je žal, i  čežnja

Pokriva svu zemlju.

 

Спить Вкраїна та руїни

Нові щодень лічить,

Гина слава… та й ту славу

Усяке калічить.

Не вернеться дідівщина…

Нехай не вертається —

За що ж з теї старовини

Святої знущаються?

Гріх великий… Чи вже ж дарма

Славнії гетьмани

Умирали в лютих муках,

Закуті в кайдани?..

Чи вже ж дарма в нас мушкети,

Гармати гриміли?

Нащо ж всюди, де не глянеш,

Виросли могили?

Ще ж пісні не повмирали…

Чи то ж на забаву

В їх співають святу славу,

Козацькую славу?

Спи ж у льоху, в привітиці,

Велика руїно.

Спи, небого сердешная,

Мати Україно!

Поки зорють останнюю

Могилу у полі.

Поки й пісня забудеться

Про вольную волю…

Тяжко… Глянеш — люд як люде,

Ніби все радіє,

А придивишся… жаль, туга

Усю землю криє.

 

OBLAK

 

Plavo nebo

Oblak teče

Pitaj je brate

Gdje ona ide

Jeli to slobodno

Po nebu šeta

Ili par nebodera

Gubitnik izgleda

Čitavo nebo je plavo

Samo jedan oblak

Mal nevelik

Jedan sam se topi

Neće uspjeti deset

Vlada će računati

Već nema oblaka

Imao sam ideju

Koliko oblaka po nebu

Sanjala je druženje

Da li ste ga tražili

Da li je to za utjehu

Sanjala je hodala

Ne znam zaboravili smo

Otišla je.

 

Хмарка

 

 

По небу блакитному

Хмарочка плине;

Спитай її, брате,

Куди вона плине?

Чи так собі вільно

По небу гуляє,

Чи хмарочку-пару,

Невдаха, шукає.

Все небо синіє;

Одна тільки хмарка,

Мала, невеличка,

Одна собі плавле;

Не вспієш десятка

Уряд налічити –

Вже хмарки немає.

Була в мене думка.

Як хмарка по небу,

Снувалась, тулялась.

Чи чого шукала,

Чи так для утіхи

Снувалась, гулялась?

Не знаю. Забув! –

Її вже немає.

 

ČEŽNJA

 

Moja šumo, moja, šumo,  zelena

Moj vjetar, vejtar, vjetar je brz

U gustoj šumi lišće žuto postaje

Vjetar grane ne njiše i ne vije

 

Što je nekada bilo na proljeće

Ono što sam nekada volio

Smrtznuta preplavljena utihla i nestala

Srce koje voli ovaj svijet je naviklo

 

Đe u grmu golubica guguče

Nekad je postojalo moje mišljenje

Melanholična tišina goluba utihnula je

Đe valjano mladić razmišlja

 

A mjesec je pun a voda bistra

O ti lijepa voljena djevo

Nestala u jeseni koja je bila ljeto

Srce ne želi da voli ovaj svijet

 

Туга

 

 

 

Гаю мій, гаю, гаю зелененький!

Вітре мій, вітре, вітре швиденький!

В густому гаю листя жовтіє;

Вітер гілок не колише й не віє.

 

 

Те, що колись по весні красувалось,

Те, що колись мені так сподобалось,

Змерзло, захляло, затихло і зникло.

Серце кохатись сим світом одвикло!

 

Там, де в кущі воркотала голубка,

Там жартувала колись моя думка.

Стихла, замовкла туга голуб’яча –

Геть прокотилась та думка хлоп’яча!

 

І місяць повний, і ясна водиця…

І ти, вродлива, кохана дівиця!

Зникло те восени, що було літом,

Серце не хоче кохатись сим світом.

 

Preveo sa ukrajinskog: Božidar Proročić