Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog

Prilikom obilaska terena koje smo obavili u periodu od 4. do 17. decembraposjetili smo veliki broj speleoloških objekata na području NP ,,Lovćen.” Pored navedenihizvještaja speleoloških ekspedicija koje su istraživale ovaj predio uključili smo i lokalnu zajednicu,(mještane) kao i ,,Slobodne penjače Cetinje-Alpinistički klub” sa gospodinom Rajkom i DejanomPopovićem. Ovaj put su naše kolege, službenik zaštite NP ,,Lovćen ”, Željko Zvicer i Ivo Kneževićišli zajedno sa nama. Željko Zvicer je duži niz godina obilazio speleološke lokalitete pri čemu je isam neke otkrio. Zamolili smo mještanina sa Veljeg Bostura Marka Markovića da nam pokaže nekeod nelociranih sniježnica - jama koje on pamti od svog djetinjstva. Krenuli smo ispred centra zaposjetioce NP ,,Lovćen ” pješačkom stazom koja vodi prema Međuvršju.

Ponedeljak 7. decembar, jutro sunčano sa oštrim mrazom i tempraturom ispod nule. Nakon dvadesetak minutapješačenja dolazimo do Međuvršja. Sa lijeve strane ide planinarska staza koja vodi do izvora i daljeprema planinskom prevoju Krstac i Njegušima. Prelazimo preko Maroša dolova, nailazimo naprelijep primjerak subendemskog bora munika (Lat:Pinus heldreichii). Munika najčešće naseljavastrme, kamnenite i stjenovite terene subalpskog pojasa. To su mjesta gdje surovost planinske klimedolazi do izražaja i upravo u ovim uslovima munici nema premca. Šume munike se nalaze i rastu upodručjima sa izraženim mediteranskim uticajima, izgrađuju visokoplaninski klimaregionalanpojas. Često izgrađuju, sa šumama molike, gornju visinsku granicu šumskog pojasa. Munika jetoploljubiva vrsta koja traži osunčane položaje. Odgovaraju joj sušni tereni,tako da šume munikepretežno rastu na krečnjačkim masivima, a ređe na dolomitu i serpentinitu, na vrlo strmim i suvim,jugu izloženim padinama. Stanište munike, koja prirodno raste na Lovćenu, decenijama je ugroženood jedinki crnog bora koji je kao vrsta unesena na ovo područje, ali i od erozije kojoj je ovaj terenpodložan, ali bez obzira na negativne uticaje munika se postepeno širi na području NP ,,Lovćen.”

Prelaskom preko Maroša dolova nakon 700 metara pješaćenja skrećemo desno. Ispred nas senalazi jedan od planinskih masiva koji je povezan sa Lovćenom, to je Goliš (1480 mnv) inače ovokraško područje obiluje brojnim škrapama, uvalama, jamama, pećinama. Kroz gustu bukovu šumuMarko Marković nas vodi do jame-sniježnice. Probijamo se s velikim naporom, prelazimo prekonestabilnih erozivnih terena. Stižemo do jame-sniježnice koja nije obilježena i upisana. Pažljivo jefotografišemo. Dubina jame je 4,5 m i ima hodnik koji vodi vertikalno. Pored jame pronalazimostari alat, ručnu dugu šegu (šegun koji se koristio za deblja stabla) koju su snježari sa Lovćena, ali iiz Bajica koristili za kidanje velikih komada leda i koji je tu ostao u samoj jami-sniježnici. MarkoMarković nam priča da se on, kao dijete i mnogi koji su čuvali ovce na ovom području tokom julamjeseca, spuštao vispreno i vješto i iz jama snježnica vadio komade leda. Taj led su dubili i unjega sipali tek pomuženo mlijeko da se osvježe i rashlade. Ako je neko imao priliku da sa Njegušadonese med u saću u ljetnjim vrelim mjesecima led bi se prelivao medom i to bi bila prava ljetnaposlastica za čobane. Nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do početka 60-tih godina, poznata jepriča o snježarima sa Lovćena. To su bili članovi porodica muški i ženski koji su iz jama-sniježnicatokom ljetnih mjeseci vadilii led i na svojim tovarnim maskama ili konjima odnosili led u Cetinje iKotor i to prije zore tokom noći dok je još uvijek hladno da bi u cik zore bio predat. Pokojninovinar sa Cetinja Radovan Jablan ovjekovječio je njihova svjedočanstva u tonski snimljenojreportaži ,,Snježari sa Lovćena” koja je bila najslušanija radio-reportaža na prostorima bivšeJugoslavije. Prvo su snadbijevali bolnice jer su se vakcine i hirurški instrumenti čuvali na tom ledu,potom ugostiteljske objekte (kafane, restorane, slastičare). To je bio težak život pun odricanja.

Poznato je da je bilo i stradanja tokom spuštanja u jame kao kada je stradao snježar u jami,,Majstorica” kada se led i snijeg obrušio na snježara. Elektro industrija ,,Obod” je osnovana 1953.godine, no rashladne uređaje je malo ko mogao priuštiti sebi u samom početku, a i potražnja je bilavelika tako da su snježari sa Lovćena i iz Bajica radili svoj teški posao do početka 60-godina kadaje ta vrsta ,,zanata” lagano odumirala.

Nakon brižljivog snimanja jame-sniježnice, izmoreni varaćamo se do izvora na Međuvršjukako bi popili malo izvorske vode i predahnuli. Vrijeme brzo prelazi dok snimamo prelijepe jesenjekadrove na ovom području. Vraćamo se u centrar da sumiramo naša zapažanja i da dogovorimoodlazak u narednim danima na ostalim speološkim lokalitetima.

U narednim danima obilazimo gotovo nepoznate kao i obilježene speloške lokalitete. Pao jeveć i prvi snijeg na Lovćenu. Jutro, 14. decembar, veliki mraz, hladnoća i vjetar koji jako hučitenperatura -5. Ispred Centra za posjetioce NP ,,Lovćen” čeka nas kolega, službenik službe zaštiteŽeljko Zvicer. Sa našim terencem Ladom Nivom krećemo u obilazak pećine ,,Velika vrata”.

Skrećemo sa glavnog puta na put koji pored turističkih objekata ,,Palac” i ,,Ivanov konak” vodi kaDolovima. Nakon pređene dionice puta u dužini 1 km stižemo do skretnice đe počinje jedna odplaninarskih staza Palac – Treštenik – Šančevi – Koložun – Vjetreni Mlin – Dolovi – Palac. Kodstaze koja vodi ka Trešteničkom vrhu ( 1489 mnv) ostavljamo terensko vozilo Ladu i krećemodalje ka speleološkom lokalitetu. Iskusni kolega Željko Zvicer nas pažljivo void. Nakon pređemih500 metara puta penjemo se uz kraško uzvišenje sa mnogo škrapa. Primjećujemo i tragove divljihsvinja (lat. Sus scrofa) koje uslikavamo, među tragovima se izdvaja jedan posebno velik trag štonam govori da je riječ o divljoj svinji kapitalcu. Pored ovih tragova primijetili smo i brojne drugesvježe tragove što nam govori da je aktivnost divjih životinja izuzetno velika što govori kako obrojnosti pojedinih populacija tako i o njihovom kretanju. No, moramo napomenuti, kada padnesnijeg da su istraživanja vrlo opasna i riskantna jer snijeg prekrije manje škrape i uvale u kojimamožete da se povrijedite. Spuštanje do pećine ,,Velika ili Lovćenska vrata” ide neobilježenom,veoma strmom stranom (stazom) uz napor zbog proklizavanja kroz snijeg. Hvatamo se rukama zasvako stablo ili kamen da nam bude oslonac u slučaju da nam noga prokliza. Ruke gotovo promrzleod hladnoće, ali to je naš posao i ljubav prema i poslu i Lovćenu. Kroz bukova stabla se probijamoi s naporom stižemo do pećine. Prizor inpozantan, nestvaran i magičan, ogromna ,,vrata” kao da suklesali i zidali neki drevni divovi prošlosti. Polako ulazimo u pećinu i vidimo na drugoj strani uzaniotvor kroz koji probijaju sunčevi zraci. Sa strana i svoda od pećine po nama padaju kaplje vode odsnijega koji se otapa. Na kraju pećine vide se procesi erozije i uticaja vode na pećinu.Iizlazak iz njeide kroz vrlo uzan otvor u visini od jedno 4 metra. Polako se, uz veliki rizik, penjemo dok naskoleginica Ana čeka i snima kadrove. Pridržavamo se za vlažne stijene i sa našom jakom obućomuspijevamo da se održimo i uspnemo. Izlazak kroz uzan otvor pokazuje nam okruženje oko pećine,brojne škrape i uvale. Ne želimo da se vratimo istim putem već se niz stijene, opet uz veliki rizik,spuštamo do pećine kako bismo snimili što bolje kadrove, snimamo i jame sniježnice u neposrednojblizini.

Nakon spuštanja u nizu su još dvije pećine koje su speleolozi markirali i obilježili. Put donjih vodi kroz uzani usijek, sa svih strana se vide procesi koji traju milionima godina i uticajatmosverskih voda na kraškom području (terenu). Obilazimo i snimamo prvu obilježenu pećinu čijije otvor vrlo uzan, dok druga obilježena pećina ima izuzetno velik ulaz koji ide duboko u njenuunutrašnjost. Ispred nas je Željko Zvicer koji nas upozorava na moguće opasnosti jer je pomenutepećine više puta obilazio. U pećinama bi speleo-biolozi sigurno naišli na živi svijet koji nastanjujepećine. Nakon izlaska iz druge pećine pažljivo se penjemo uz teren sa visokim nagibom, ovaj put iobuća proklizava i brinemo za našu bezbjednost. Nakon pređenih 500 metara izlazimo na stazu kojaje po svoj prilici rađena za potrebe austro-ugarske vojske koja je držala sve važne strateške tačke.Na samoj stazi je mnoštvo tragova od krda divljih svinja koje su upravo tom stazom prošle i odatlese spustili ka katunu Dolovi. Vraćamo se u centar za posjetioce NP ,,Lovćen” đe sumiramo našazapažanja i pripremamo foto-dokumentaciju i izvještaje o našim zapažanjima.

Nakon odmora i predaha od prethodnih dana, obilaska i istraživanja stiže nam najava danam u goste dolazi Slovenac Boris Šajtegelj, član Jamarskog kluba ,,Speolos-Siga” Velenje, član,,Jamarske reševalne službe” Slovenije koji crnogorske speleološke lokalitete obilazi i proučava od2004. godine. Boris Šajtegelj stiže 17. decembra i čeka na glavnom putu prema NP ,,Lovćen” podogovoru. Ulazi u naše terensko vozilo, srdačno se pozdravljamo. Nakon dolaska u Centar zaposjetioce NP ,,Lovćen” prijateljska dobrodošlica uz kafu. Pregledamo izvještaje ,,Mađarskogdruštva za istraživanje karsta i pećina” koji se nalaze ispred nas i odlučujemo da obiđemospeleološke kolalitete Miloševu pećinu, Lahnerovu jamu kao i druge speleološke lokalitete.Najpovoljnija ruta za obilazak navedenih lokaliteta je planinarska staza Kruševica-Trešnja(Njeguška), koristimo već postojeće koordinate. Krećemo našim terenskim vozilom ka katunuKeruševica poslije osam časova, jutro sunčano, ali sa jakim mrazom, put je makadamski iostavljamo naše vozilo pored samog puta odakle idemo pješice.

Razgovaramo o speleologiji,stižemo do dijela puta đe je obilježena planinarska staza. Skrećemo lijevo na stazu koja vodi kaTrešnji (Njeguškoj). Tokom čitave staze preskačemo, ili obilazimo brojna stabla (opožarene) bukvekojih ima gotvo čitavom stazom što nam predstalja dodatni napor. Pored same staze nailazimo najamu-sniježnicu koja nije obilježena, pažljivo pravimo snimke. Nakon pređenih 3,3 km dolazimo dodola koji se nalazi sa naše lijeve strane. Polako preko dola prelazmo i pažljivo se penjemo uz sameobronke od planine, vrlo teško i naporno preskačemo ili obilazimo brojna stabla. Dolazimo do dijelaodakle se pružaju kraške stijene i pažljivo se i dalje penjemo. Nakon pređenih 500 m dolazimo doMiloševe pećine koju su mađarski speleolozi obilježelji. U samu pećinu spuštamo se ja i Boris doknam koleginica Ana osvjetljava unutrašnjost pećine. Pravimo snimke, iskusni speleolog Boris ideispred mene i upozorava me da pažljivo gazim jer je teren i strm i opasan. Pravimo snimke i polakoizlazimo van Miloševe pećine. Na samo pedesetak metara od nje nalazi se jama, takođe obilježena,RD-1 koju snimamo. Sada krećemo u potragu za Lahnerovom jamom dubokom čak 240 m (nosiime po austougarskom oficiru speleologu i istraživaču koji je 1916. godine istraživao područjeLovćenskog basena) što nam predstavlja poseban izazov jer je teren prilično nepristupačan.Primjećujemo brojne tragove divljači, vuka, lisice, kunice pa i zeca što nam govori da je ovajzabačeni teren vrlo aktivan za svijet divljih životinja. Stižemo do jame koja izgleda kao velikogrotlo, ništa kao priroda ne može da uredi njen prirodni reljef. Iako je ulaz u otvoru uzan, sa objestrane ulaza su postevljeni ankeri za spuštanje u jamu od ranjih ekspedicija. Snimamo jamu, polakoi pažljivo se spuštamo kroz snijeg i led, koleginica Ana snima sve kadrove. Osjećamo umor, jer jeovo bilo veoma zahtjevno istraživanje uz mnogobrojne prirodne prepreke koje su nas pratile.

Pažljivo se spuštamo, stižemo do dola đe je bilo naše polazište i pravimo mali predah uz impresijezbog pronađenih i snimljenih lokaliteta. Stižemo do našeg terenskog vozila đe sa našim gostomBorisom Šajtegeljom sumiramo dio današnjeg istraživanja, Iako umorni, bili smo više negozadovoljni.

Pećinu ,,Velika Lovćenska vrata” i Miloševu pećinu, ali i mnoge druge pećine i speleološkelokalitete, bi trebalo iskoristiti i omogućiti da uz iskusne vodiče NP ,,Lovćen” valorizaciju uodgovarajućim časopisima, publikacijama kao dio stalne turističke ponude. Neobična priča osnježarima Lovćena bi se veoma dobro upotpunila u turističku ponudu i priču o jamama-snježanicama i bila zanimljiva kako domaćem, tako posebno ino-gostu koji bi na ovaj način mogaoda doživi poseban tutistički ugođaj.

Speleoturizam u okvuru NP ,,Lovćen” podrazumijevao biposjetu podzemnim objektima, odnosno,uređenim i neuređenim pećinama. Još od davninamistifikovane, pećine imaju izuzetno jaku atraktivnu moć za ljude. Ona ne leži samo u njihovomizgledu i ljepoti, već u sveukupnosti subjektivnog doživljaja svakog čovjeka pojedinačno. Naovakav doživljaj pećine utiču svi oni objektivni činioci koji definišu estetiku jednog speleološkogobjekta, kao što su: karakteristike neposredne okoline objekta, izgled i raspored pećinskih kanala,karakteristike pećinskog nakita, zvučni i svjetlosni efekti u pećini, hidrološki elementi i drugo.Speleološki turizam bi mogao biti obrazovonog, estetskog (estetski doživljaj podzemnogokruženja), sportskog i naučno-istraživačkog karaktera.