Kultura

Marunović: Umjesto wind of change dobili smo gusle, ratne pjesme i primitivne podjele

Dec 20, 2020 2 Komentara

(15 riječi)

To što ovih dana u Crnoj Gori "prolazi" kao istina, brutalna je uvreda za razum, lišena osnovne pristojnosti, kazao je u intervjuu za Antenu M crnogorski reditelj Danilo Marunović

Analizirajući fenomen “crnogorskog srpstva” ostaje u dilemi: “Kako to da nikad u javnom prostoru ne čusmo ni jednog crnogorskog Srbina da kaže ovdašnjim šefovima srpstva – mene nećete zastupati crkvenim mračnjaštvom, dogmom i šovinizmom! Moja kultura nije program Pink TV, turbo folk i patetični folklorni lelek za Kosovom! Moji heroji nisu ratni zločinci, Ceca i Arkan… nego Nušić i Sterija… Mihailo Pupin, a ne Miroljub Petrović… Đinđić i EKV, Desanka Maksimović su moji heroji! Nego ispada da je Crna Gora utočište i inspiracija tog posrnulog, klerofašističkog, velikonacionalnog mračnjaštva kojeg zovu srpstvom”.

Fejsbuk “post” koji je napisao dan prije parlamentarnih izbora, privukao je pažnju javnosti. Marunović je tada poslao poruku svima “koji nemaju pojma o Zvicerima, Grahovcu, Gaeti i devedestima…”

Tri mjeseca kasnije, crnogorski reditelj, komentarišući političko-društvenu zbilju u državi, kaže da ipak vjeruje da ovakva vremena, “nestabilna poput trenutnog”, nose i potentan kreativni karakter.

Antena M: Crna Gora trenutno prolazi kroz dinamičan i turbulentan politički period koji je naročito intenziviran nakon parlamentarnih izbora. Da li su nova politička zbivanja posljedica sazrijevanja političke kulture ili kao društvo i dalje robujemo starim problemima?

Marunović: Politički propagandni narativ stvarnosti se uvijek i svuda kreće u rasponu između manipulacije istinom do notorne laži. Zrelost društva se tako užasno precizno može mjeriti veličinom laži koja “prolazi” kod građana. Otpornost građanina na političku laž proporcionalna je civilizacijskoj zrelosti tog građanina i društva kojem pripada. To što ovih dana u Crnoj Gori “prolazi” kao istina, jedna je brutalna uvreda za razum, lišena osnovne pristojnosti. Političari šteluju narativ stvarnosti na način na koji njima odgovara, koji ih abolira, i smješta ih u njima odgovarajući kontekst.

Tako smo, na primjer, dovedeni u situaciju da je konglomerat stranaka na vlasti, cijeli spektar zamjena teza stavio u službu kamuflaže izdaje sopstvenih partijskih ideja i principa. Dobro, pojam etike je odavno protjeran iz političke elite, ali je dugo očekivana promjena morala podrazumijevati i podizanja standarda političke kulture. Jer nije smjenjivost vlasti ultimativna demokratska tekovina sama po sebi, već dosljednost onome na čemu ste izgradili svoj politički kapital i zavrijedili povjerenje glasača.

Mogu da razumijem da nakon frustracije višedecenijskih izbornih poraza, konačno dobiješ priliku da formiraš vlast, i da hitajući u zagrljaj željenom cilju koji je do juče izgledao nedostižno, da napraviš greške koje u pobjedničkoj euforiji ne razumiješ ili ne vidiš, ili ne želiš ni da ih vidiš ni razumiješ ili se pretvaraš da ih ne vidiš i/ili razumiješ. Po toj euforiji, ponekad i nekontrolisanim emotivnim reakcijama koje smo gledali na skupštinskim sjednicama, očigledno je da još uvijek ne razumiju da te greške nisu bezazlene, već ih u nadolazećem osjećanju moći, uz nedostak političkog iskustva i mudrosti, i dalje potcjenjuju. Upravo će ih te greške koštati podrške onog malog broja Crnogoraca, nazovimo ih intelektualne elite, ili gradjanske elite, koja tradicionalno ne prelazi šest i kusur posto, ali bez čije podrške ni prethodna vlast ne bi bila vlast.

Antena M: Ko predstavlja tu građansku elitu kako ste ih nazvali? Jasno je da po broju procenata koji ste naveli aludirate na izborni rezultat LSCG od prije gotovo dvije decenije.

Marunović: To je onaj intelektualni kapital jednog društva, koji predstavlja reprezentativni standard opšte društvene misli, koji je referentan i
uprkos fizičkoj malobrojnosti uticajan. Ti ljudi su, razumjevši društveno istorijski kontekst i cijenivši do granica kulta teško i na civilizovan način stečenu državnost Crne Gore, davali podršku staroj vlasti uz prećutni pakt koji je podrazumijevao da se zažmuri na afere po cijenu opstanka državnosti, jezika, crkve… identiteta, iako duboko svjesni da je opšta promjena, redefinicija sistema prijeko potrebna.

Šta se dešava – tadašnja opozicija im sugeriše da je priča o ugroženosti države i identiteta gola manipulacija DPS-a, da je vrijeme da se konačno krene naprijed gazeći sve zablude pa i tu u kojoj je DPS čuvar Crne Gore, njene nezavisnosti i građanskih i antifašističkih vrijednosti. Dio tih ljudi iz snažne želje za promjenom povjeruje u to obećanje, i za tačno tu razliku vlast gubi izbore, opozicija stupa na scenu, a prva stvar koja dočeka te glasače prepune nade i entuzijazma je Nikola Kavaja, ministri četnici, Crna Gora kao druga od dvije srpske države, velikosrpske orgije na ulicama i turbo podijeljenost na nivou segregacije. Ako je mamurluk od slavlja još uvjek težak, pa se ova okolnost koja će čekati “na naplatu” još uvjek nije osvijestila kao problem, nova elita je u problemu.

Antena M: Mislite li da bi na narednim izborima građanski i procrnogorski glasači to kaznili?

Marunović: Tačno je da okolnost promjene vlasti sasvim radikalno mijenja profil raspodjele moći, tj. postizborna realnost zna biti bitno drugačija od one izborne. Ipak, uprkos svim poltronima, preletačima, interesdžijama i klijentelistima, ova grupa građana koju sam pomenuo jeste društvena elita, a ne neka od ovih koje sam pobrojao. Stvar je jednostavna, to je pitanje iznevjerenih očekivanja prije nego je Vlada i počela da radi.

Pravi Crnogorci imaće, bez dileme, odgovor na tu okolnost, oni interesni će se i dalje praviti mrtvi. Može biti rezultat te vlade impresivan, ali termini poput promjene, evolucije, napretka podrazumijevaju da građani, ili u posljednje vrijeme popularniji izraz narod, stimulisani od svojih političkih predstavnika “prelome u mozgu” i prestanu da budu četnici i partizani, bjelaši i zelenaši. Dešava se upravo suprotno.

Antena M: Zašto je novoj političkoj većini bilo toliko teško makar prešutjeti izlive četništva, ideje o srpskoj Crnoj Gori, Kosovu kao duhu
crnogorskog etnosa?

Marunović: Jednostavno je sav taj narativ ejakulirao iz njih, jer se mjesecima od njega apstiniralo u predizbornoj kampanji. Ikonografija slavlja je iste večeri sasvim jasno demonstrirala koja je to Crna Gora pobijedila. Da je nova elita u sebi pobijedila te limite, da je potisnula u sebi tu “bolest srpstva” slavila bi ih cijela Crna Gora, ali i region i Evropa, i bili bi suštinski oslobodioci nacionalističke zatrovanosti palanačkog duha. Ali ne, jednostavno je to bilo jače od njih. Poput onog osjećanja kada nam je nakon 2006. jedna interesna klika “ukrala” san o nekoj drugačijoj Crnoj Gori, tako se sada na ideju promjene parazitski zakačila zabluda da “pomirenje” podrazumijeva toleranciju na šovinizam.

Umjesto wind of change (vjetra promjene) dobili smo gusle, ratne pjesme i primitivne podjele. Dobili smo preko noći sistem vrijednosti u kom su sujevjerje i kletve sinonim za duhovnost i religioznost, a u kome je neosjetljivost prema istorijskim stradanjima naroda znak političke progresivnosti.

Antena M: Rekli ste da se apstiniralo od narativa nacionalizma i velikosrpske ikonografije u predizbornoj kampanji. Kako se procrnogorski dio vlasti “nosi” sada sa tim, kako tretiraju svoju odgovornost u tome?

Marunović: Kao da su svi kojima to smeta zaostali Balkanci, koji kao kamen oko vrata ovoj zemlji stoje na putu ka njenim integracijama. Negacija onoga što kao narod jeste i nametanje onoga što niste se u svijetu nakon Drugog svjetskog rata naziva fašizmom. Ne osvijestiti te procese je jako opasno.

Da, u poziciji su da imidž svojih partnera moraju da “peru”, a onda se lako od pregaoca za suočavanje sa prošlošću postaje malograđanski nacionalista koji je opterećen 1918. Član sam koalicije Za REKOM,  međunarodne inicijative koja se bavi utvrđivanjem činjenica o ratnim zločinima i povredama ljudskim paravima na prostoru SFRJ. Do sada sam čuo da su protiv takve inicijative jedino teški ratni zločinci, jer je ta vrsta suočavanja sa prošlošću neophodna!

Kako smo postali društvo koje ne zanima 1918. godina?

Antena M: Da li je građanski koncept Crne Gore ugrožen? Da li je nacionalizam u porastu kod svih etničkih struktura?

Marunović: Rizikujući da me naopaki sistem političke korektnosti etiketira na razne načine, moram da kažem ono što svi vidimo, a niko neće da izgovori, a pri tom je meni jedna nedokučiva enigma. Zašto je “crnogorsko srpstvo” izopačena, mračna, kvislinška verzija nečeg iza čega postoji raskošna evropska kultura na kojoj smo se svi podizali, školovali…?

Kako to da nikad u javnom prostoru ne čusmo ni jednog crnogorskog Srbina da kaže ovdašnjim šefovima srpstva – mene nećete zastupati crkvenim mračnjaštvom, dogmom i šovinizmom! Moja kultura nije program Pink TV, turbo folk i patetični folklorni lelek za Kosovom! Moji heroji nisu ratni zločinci, Ceca i Arkan… nego Nušić i Sterija… Mihailo Pupin, a ne Miroljub Petrović… Đinđić i EKV, Desanka Maksimović su moji heroji! Nego ispada da je Crna Gora utočište i inspiracija tog posrnulog, klerofašističkog, velikonacionalnog mračnjaštva kojeg zovu srpstvom.

Zašto se i u političkom smislu ne artikulišu zdrave ideje i ljudi koji će zastupati taj narod, sa kojima bi bilo zadovoljstvo graditi novu Crnu Goru, koji bi ugradili u svoju zemlju svoju kulturu uz kreativan, optimističan i zdrav pogled na život, umjesto korote na vjenčanjima i teritorijalne, kulturne i istorijske pretenzije. Iskrivljeni doživljaj građanskog, pogotovo u novokomponovanoj interpretaciji, bez razvijene i snažne oštrice kritičkog suda iz perspektive vrijednosti kulture, dozvoljava da takvo srpstvo kanonizujemo, oduzimajući nam pravo da ga kritikujemo, ismijavamo ga, zato što smo mi, jel'te građanska država koja poštuje različitosti.

Tada kad smo izgubili granicu između različitosti i kulture smo poginuli kao društvo. Isto se odnosi i na novonastali crnogorski kič patriotizam kao odgovor na “srpski svet”. Sjesti u kola, slušati lošu muziku pojačanu do kretenizma i voziti se u koloni? Postali smo društvo u kome se auto-litijama i patriotskim kolonama iskazuje ljubav prema naciji. Ima li slikovitijeg primjera posrnuća? Neko je pomenuo promjene?

Antena M: Ima li Crna Gora pojedince i kritičku masu koja bi imala snagu da pobijedi tu vrstu podjela i taj retrogradni sistem vrijednosti?

Marunović: Osim što smo oduvjek bili takvi da najboje među nama sistemski uništavamo, izolujemo i protjerujemo, a osrednjost nagrađujemo i podržavamo, ovo vrijeme svjedoči o jednom novom, ništa manje zastrašujućem fenomenu. Mi smo ovih posljednjih decenija zaista imali jednu respektabilnu građansku manifestaciju otpora, koja se sagledavala u nekim pojedincima, umjetnicima, medijima, intelektualcima, koji su uvijek bili takoreći na pravoj strani istorije, koji su bili svijetlo u momentima mraka, i bastioni zdrave misli.

Nisam siguran kada se tačno dogodilo, u toku njihovog zaista žestokog fajta sa korupcijom, protekcionizmom, nekontrolisanim bogaćenjem itd…, da su izgubili kontakt sa izvornim ideološkim background-om, pristajući na neke ozbiljne kompromise na putu transformacije ka novoj političko-finansijskoj eliti, kojoj danas pripadaju. Vjerovatno je to onaj tužni kliše našeg “malog mista” u kom se revolucionari u jednom trenutku umore i zapitaju da li je ovaj narod vrijedan tolike žrtve, a život je samo jedan, i sasvim lako se dođe do unutarnjeg kompromisa.

Možda bih i mogao tu dilemu razumjeti, kad se u nekim prilikama slikovito prikaže nadobudni karakter palanačke neznavenosti većine naših sugrađana. Bilo kako bilo, na tu ekipu više ne možemo da računamo, već nam ostaje da se nadamo, da tu borbu za Crnu Goru neće preuzeti folklorni i interesni patrioti.

Antena M: Od čega zavisi da li će se to desiti?

Marunović: Presudno je važno, pokazalo se kroz istoriju, na kojim idejama i kojoj energiji se gradio naš nacionali identitet. Devedesetih, na primjer, uspio je da se odupre nacionalističkoj mašineriji Slobodana Miloševića, neuporedivo nadmoćnoj, sa velikim parama, vojskom i paramilitarnim organizacijama, crkvom i medijima, samo zato što je bio inspirsan pozitivnim idejama, antiratnom pokretu čiji su mitinzi više ličili na koncerte, umjetničkim projektima nasuprot podivljalom kiču… 

Biti za Crnu Goru, bez ikakve dileme, značilo je da si pacifista na strani rock n rolla, poezije i ljubavi… Zato smo opstali jer se tako postavljena borba ne može izgubiti. Ako danas napravimo grešku, i dozvolimo da se identitet naše borbe definiše u istoj ravni samo drugog pola, sa litijaškim pseudoduhovničkim militarnim transom, onda nisam siguran šta to zapravo branimo, mašući zastavama iza kojih ne stoje konkretne vrijednosti.

Antena M: Kako vidite da će se razvijati kultura u “novoj” Crnoj Gori? Da li će se nacionalne kulturne politike radikalno mijenjati?

Marunović: Ako mislimo na neki duh vremena u stvaralaštvu naših umjetnika, vjerujem da ovakva vremena, nestabilna poput trenutnog, nose i potentan kreativni karakter. Što se Crnogoraca tiče, mi smo uvijek najbolje od sebe davali u trenucima ugroženosti. Zapravo, kad bolje razmislim, kompletno duhovno i kulturno nasljeđe, ikonografija našeg etnosa, suština nacionalnog bića, izrodila se iz mitske patnje konstantnog pritiska od prijetnje golog opstanka. To traje dovoljno dugo da se upisalo u naš DNK.

U kontinuitetu tog narativa, treba gajiti zahvalnost prema novoj eliti za radikalan podsticaj kulturno-umjetničkog stvaralaštva!

Šalu na stranu, ostaje da se vidi da li će kulturne politike biti usmjerene na slobodu izražavanja, afirmaciju i podršku dobrim projektima, jačanju nezavisnosti institucija kulture, ili će one tradicionalno biti vođene partijskom logikom i interesima. U umjetničkim esnafima takođe postoji veliki strah, izazvan izajavama i stavovima ministarke, između ostalih i sektora kulture, da će kao dominantan model politike kulture biti folkloran, utopljen u tradiciju, mitove i dogmu. Da će instalirati elemente tuđe kulture kao naše i da će ugroziti potencijal međukulturne saradnje i različitosti.

Antena M: U kojoj mjeri su stavovi ministarke Bratić uznemirili kulturnu scenu?

Marunović: U toj mjeri da je ogromna većina, makar ona koja zastupa građanske i antifašističke vrijednosti, stvorila snažnu averziju, nepovjerenje i bunt prema tom ministastvu. Postoje i peticije na koje je Vlada ostala nijema, a potpisalo ih je jako mnogo respektabilnih ljudi iz javnog života.

Da budemo sasvim iskreni – ako neko u vremenu ovako električne atmosfere podijeljenosti javno kaže da je četnik, a pritom je predložen za ministra, to nije ništa drugo nego snažna provokacija i dodatno izluđivanje već sluđenog naroda, koji mjesecima po ulicama maše zastavama sa vodom na ustima.

Takve izjave ne doprinose iskoraku ka civilizaciji, ka EU, atlantskim vrijednostima, već formatiranju svijesti na Milo-Momo limite, ni pedalj dalje. To je duboko uvrijedilo Crnogorce, a premijer je opet tu uvredu ignorisao, što nikako nije dobro. Je li to bilo neophodno? Vremena iza nas ostavila su ozbiljne traume i ožiljke koji još uvijek nisu zarasli.

Na pomen riječi četnik, moja prva asocijacija je tragedija koja je zadesila porodicu mog prijatelja i kolege Marka Janketića. Majku njegovog oca ubio je četnički komadant, ozloglašeni pop Maca, koji je dobio ime po tehnici egzekucije svojih žrtava. Ta osoba je 2005. godine kanonizovana u sveca od strane SPC. Samo na primjeru porodice Janketić možemo osjetiti delikatnost isticanja pripadnosti tog pokreta iz Drugog svjetskog rata.

Zar ne bi kultura morala biti na prvoj liniji odbrane od tih duhova prošlosti. Zar nije pramisija sporta mir i tolerancija? Zar vaspitavanje djece i mladih ne podrazumijeva otklon od destrukcije, zločina i smrti? Te izjave su sve ono protiv čega bi to ministarstvo moralo biti usmjereno.

Antena M: Znači li to da će djeca i mladi biti izloženi učenju nekim novim vrijednostima?

Marunović: Nedavno sam na internetu vidio snimak na kom dvoje djece u društvu sveštenih lica pjevaju četničku pjesmu, jezivog sadržaja. To je siguran put u ono što je bliska budućnost naše realnosti. Poput susjedne Srbije, javnim prostorom će suvereno zavladati apokaliptični svijet antikulture u kojem su popovi, starlete, ratni zločinci, mafijaši i rijaliti zvijezde dominantni društveni influenseri, koji su ujedno i stubovi tog modela u kom nacionalizam i kič hrane jedno drugo, gazeći po lijepom vaspitanju, toleranciji i poštovanju.

To je nezaustavljiva mašinerija koja maršira regionom i gazi sve pred sobom, a kod nas je samo malo zakasnila, dok nije i posljednji recidiv socijalističkog uređenja iščezao, zajedno sa svojim antidogmatičnim karakterom.

Antena M: Mislite da su crnogorski umjetnici ujedinjeni protiv tog trenda? Da li je umjetnička scena u dovoljnoj mjeri digla glas protiv reafirmacije četničkog pokreta, na primjer?

Marunović: Dobro ste primijetili glasnu šutnju jednog značajnog dijela stvaralaca. Pretpostavljam da dobar dio njih to percipira kao neželjeni sukob sa političkom elitom, mada isto su se postavljali  i u odnosu na prošlu. Vjerovatno ima i onih koji dijele te vrijednosti.  A ima i onih koji se nadaju svom mjestu pod zvijezdama, negdje “po dubini” univerzuma.

Realno, ne možete ni očekivati  umjetničku autonomiju, nezavisnost i relevantnost u društvu u kom te sistem nemilosrdno lansira na svoje margine, ukoliko razmišljate drugačije. Ona vlast koja uspije takvu praksu prekinuti i obezbijediti dostojanstven i pošten tretman jednakosti prema umjetnicima, zaslužuje duboko poštovanje. To nije mali izazov jer marginalizovanje “nepodobnih” u demokratijama u razvoju se ne sprovodi po modelima totalitarnih društava, kao nekada u SSSR-u ili u nešto blažoj verziji u SFRJ, gdje postoji cenzura, bunkerisanje djela, gdje se sve to manje više sprovodilo transparentno.

U ovakvim sredinama nezavisni umjetnici bivaju bačeni u nemilost birokrata i činovnika, “malih bogova” provincije, koji navodno u ime javnog interesa, iz poltronskih pobuda, ličnih animoziteta i interesa, “u ime države” sprovode kulturnu politiku u okviru jedinica kojim suvereno vladaju. Na jedan perfidan, nevidljiv način, u kom je sve u granicama legalnosti, ideje i projekti umjetnika se polako gube sa lista za podršku kontrolisanih komisija koje ocjenjuju kvalitet.

Ne postoji nikakva revizija rezultata, nikakva izloženost kritici niti mehanizam koji bi ocijenio rad tih egzekutora kreativnosti. Oni su odavde prognali i Živka Nikolića, i Dada Đurića, i cijelu armiju vanserijskih talenata, i to u zemlji koja je rasadnik takvih. Zamislite koliki je to zločin prema svojoj zemlji, sproveden u njeno ime od strane notornih luzera.

E sad, sudeći prema masovnom i nekontrolisanom otpuštanju, regrutaciji kadrova za koje se sve češće ispostavlja da su aktivni sudionici u pansrpskim, velikosrpskim ili “samo” prosrpskim ideološkim projektima, za očekivati je da vjernost tim idejama bude ključna stavka iz CV-ja za podršku umjetniku. Dok god taj fenomen postoji, riječ promjena ostaje otužna provincijska floskula.