Piše: Milorad Minjo Ražnatović 

Izgrađen na samom početku riječkog pazara, gledano sa njegove istočne strane,  ispod brda Obod, odnosno gradskog naselja Riječki Grad, spajajući tu nekadašnju prijestonicu Ivana i Đurađa Crnojevića  sa gradskim jezgrom Rijeke Crnojevića, jedno vrijeme je nosio ime po svom graditelju, da bi se, po podizanju Novog mosta 1905. godine, izgrađenog nizvodno na oko dvjesta metara udaljenosti, u narodu ustalio naziv Stari most. Povezujući ljude, događaje,  vjekove i istoriju riječkog kraja i Crne Gore, ovaj biser graditeljske umjetnosti,  sa četiri lučna otvora, ili okna kako ih Riječani zovu,   podjednako intenzivno i snažno živi u meni i onda kada je, stopljen sa pitomom riječkom prirodom u skladnu urbanu cjelinu,  blistao  svojim najljepšim sjajem, a bogami i onda kada je rijeka koja protiče ispod njega svojim  zastrašujućim hukom, izazvanim divljom nabujalošću, narušavala uobičajenu gradsku svakodnevicu, prijeteći njegovom opstajanju. Vjerovatno da jasnoća ovih događaja izvire iz snage memorijski utisnutih slika iz najranijeg đetinjstva, formiranih kao refleksija na to što sam sa mostom odrastao, pogledom na njega, udaljenog šesdesetak metara od porodičnog stana, kroz prozor spavaće sobe, u san tonuo i snenih očiju nove zore dočekivao. Kroz njega su ulazile najčarobnije slike koje, u susretu i „lepršavoj igri“ kosmičkih i zemaljskih ljepota, može samo priroda podariti. Posebno u noćima nebeskog plavetnila „okićenog“ iskričavim zvjezdanim „ukrasima“ i mjesečevim punim sjajem, te rujnim zorama koje su, obasjavajući nekim magičnim bojama Obod i okolna  brda koja se sa njim graniče, most i rijeka koja ispod njega teče, na jedan pitoreskan način oblikovale ovu očaravajuću prirodu pojavu. Ali i one druge, ne tako idilične, slike „dramatične“ zebnje  izazvane drugom stranom te iste prirode – vremenskim nepogodama,  što je sve zajedno budilo  najtananija ośećanja, razbuktavalo maštu i oblikovalo snove. Snažno u meni žive rane jutarnje rječne izmaglice što su lučne svodove prekrivale, od rijeke i obala „odvajale“, a gornje djelove  mosta, nebeskom horizontu „predavale“; ružičaste zore, čiji su ga prvi sunčevi zraci,  svojom toplinom milovali, a  svjetlošću ljepotu otkrivali; njegova podnevna prolazna samovanja, spokojna, ali melanholična tihovanja, rječnim i obalskim zagrljajima predavanja; sunčevi zalasci,  koji su ga zlatnim odsjajima sa mirne i bistre površine rijeke spektrom  najživopisnijih boja „umivali“; kao i noći pune  mjesečine, koja je u vrijeme vedrine i bezgraničnog nebeskog plavetnila prošaranog zvjezdanim blještavim titrajima, sijala „ko uljana tepsija“(kako narod kaže), obasjavajući svojim jarko žutim odsjajima  rijeku i most nad njom, kao usred bijela dana, dajući mu izgled nekog zadivljujućeg, nestvarnog, bajkovitog, samo umjetničkoj imaginaciji dostupnug prizora,    spremajući  ga tako elegantnog i kočopernog za „zasluženi noćni odmor“. Ili, možda  za neku novu noćnu „avanturu“ koju  će mu prirediti vremenske (ne)prilike i nikad predvidljiva rijeka.  Śećanje na te „avanture“,  kada su  višednevne uporne i obilne, kasne jesenje i rane zimske  kiše, dosta često uz južni vjetar ili garbin -zapadni vjetar (ovo su dva najčešća i najjača vjetra, koja su ne rijetko i olujne snage, i kada duvaju donose toplije vrijeme u zimskom periodu, ali su karakteristični i po  velikim padavinama, jakoj grmljavini i po tome što uzburkavaju riječnu površinu, dok se ostali vjetrovi gotovo i ne ośećaju), uslovljavale nabujalost, ustalasalost i divljinu rijeke,  koja je u meni  unosila nespokoj i strah za sudbinu mosta, i danas uzburkavaju moj duh i izazivaju nelagodan ośećaj. U tim prvim danima kiša, sve dok bi se  izlila iz svog korita, što joj je oduzimalo rušilačku snagu i davalo mirnoću jezerskog izgleda – plaveći: riječku pijacu sa njene lijeve strane,  a u produžetku, iza Mostine, Pošte i još nekoliko kuća u nizu, livade koje se protežu do i iza Novog mosta;  ledine na  desnoj obali i na njima izgrađenu uzanu pješačku stazu u narodu rivica zvanu, od kamena, u stilu mosta,  zidanu, prateći širinu njegovog gazišta, gotovo metar  iznad tla podignutu, kao glista vijugajući od posljednjeg stepenika najmanjeg okna do podnožja Riječkog Grada, śečući tako ovaj livadski kompleks na dvije cjeline, povezujući ovo slavno gradsko naselje sa samim riječkim centrom, stapajući se sa mostom i kućom sa njegove lijeve strane, čineći u tom jedinstvu specifičnu, originalnu i neponovljivu graditeljsku cjelinu  neprolazne arhitektonske vrijednosti i zanosne  ljepote; najmanje okno, nerijetko se uspinjući i do kamene ograde mosta na njegovoj desnoj obali, koja svoj „put“ završava na kraju trećeg lučnog svoda, ponekad u tim   naletima i rušeći krajnje djelove ograde, ostavljajući neimarima obavezu da po povlačenju vode, svojim vještim rukama, od kamena porušene ograde koji se zadržavao ispod samog okna, dovedu ogradu u pređašnje stanje ne dozvoljavajući da je tako „ranjenu“ zahvati neki novi poplavni talas koji bi je dodatno urušavao; terasu i prizemlje kuće uz most (u periodima višednevnih padavina kada je dosezala ekstremne visine), gotovo metar i po od tla izdignute, te ispunjavajući vodom više od polovine preostala tri okna, tako da se kroz dva namijenjena za plovidbu samo čunovima moglo ploviti, ostavljajući duboko ispod vodene površine njegove obalske svodove, „odvajajući“ ga tako od svojih temelja i kućnog „oslonca“,  dok su za poplavni talas ostajali „neuhvatljivi“ samo gornji djelovi tri lučna svoda sa ogradom i gazištem, odnosno pješačkom stazom mosta, koji su,  nadnoseći se nad vodenom površinom, gledano iz daljine, ličili na neki neobični plovni objekat koji samo što nije započeo svoju plovidbu niz rječnu maticu - rijeka je besemučno „atakovala“ na lučne svodove mosta, pokušavajući da svojom neobuzdanošću, „strgne stavljene joj okove“ i oslobodi nesmetan tok za svoju „divlju prirodu“. A most je  dostojanstveno „trpio“, postojano odolijevao i izazivački prkosio svim „nasrtajima“ nabujale rijeke. No, ta „borba“ rijeke i mosta, iako  po njega opasna i neizvjesna, nosila je sa sobom i neku vrstu njihove igre i poseban ośećaj ljepote onog ko je to doživio. Silno udarajući o kamene lučne svodove mosta, uz karakterističan eho koji prati neprestalne udare riječnog brzaka u neku prirodnu ili vještačku prepreku, vodena masa se od njih, za trenutak,  u pjenušavom talasastom kovitlacu unatrag odbijala,  praveći „predah“, koji bi stvarao utisak njenog „iščuđavanja“, zašto svojom neobuzdanom snagom ne može preći postavljenu „zapreku“,  da bi ponovo, kao da se pribrala, svu svoju nemoć shvatila,  „pomirljivo“ klizeći niz svodove mosta, u jezerski smiraj, svoje putovanje nastavila. I tako godinama, decenijama, više od vijeka i po, most, ne samo da je potvrđivao neprolaznu ljepotu svoje arhitekture, već i svoju čvrstinu,  postojanost i dugovječnost. Izdignut iznad prozirno modroplave rječne površine, na dovoljnoj visini,  koja, u najvećem periodu godine, onemogućava rijeku ispod  da ugrozi njegovu svakodnevnu namjenu, „preturio je preko „svojih leđa“ mnoge generacije Riječana i Crnogoraca kojima je vjerno služio i turiste im dovodio. Prema svima koji su njime koračali jednak je bio. Stanovnike sa obije strane rijeke, predano služio, a on u njihovim srcima ljubavlju zračio. Nijemo, mnoge vojske preko sebe prevodio i uzdanica im bio. Raspjevane i razigrane svadbare gostio, a tužne povorke prema Riječkom Gradu prenosio, đe je mnoge generacije Riječana na vječni počinak odvodio. Zetske,  krajinske, crmničke i donje ceklinske trgovce sa prepunim čunovima razne robe do riječke pjace sprovodio. Riječke ribare sa njihovim ribarskim brodićima i čunovima opremljenim mrežama, koševima od pruća, ovšćima i petrolejskim lampama, kroz svoja okna u ribolov izvodio, a u povratku sa ulovom do  riječke rive na sidrenje dovodio. Pecaroše što na udicu ribu pecaše, dobrim domaćinstvom gostio i zadovoljstvo u njihove duše unosio. Najmlađim plivačima u svojim prvim nevještim plivačkim zaveslajima na „proputovanju“ ka plivačkim vještinama, stjenoviti temelj srednjeg okna, stanica za odmor bio. Đečjim vragolijama i mladalačkoj neobuzdanoj snazi, za skokove u vodu služio i time ih ponosnim i radosnim činio. I jatima gracioznih galebova, što su ih snažna krila, širokim, krupnim i laganim zamasima, na dugom letu, u potrazi  za obrok ribe, u Rijeku donosila,  ograda mosta za predah služila. Crnogorske fudbalske ekipe, što ih je, strasni takmičarski žar, na  tradicionalne ljetnje riječke  turnire dovodio, ka stadionu „Osredak“ prevodio.  Riječanima svih uzrasta, u kasnijim jutarnjim časovima, predvečerjima i ranim noćnim satima, za: svakodnevna okupljanja i druženja; strasna pušačka meračenja; glasna ribarska uveličavanja, nadvikivanja i nadgornjavanja – ulova prizivanja; prozirne rijeke zagledanja; ribljeg fonda procjenjivanja; novim  ribarskim, rječno-jezerskim dogovaranjima i isplovljavanjima; dnevnih događaja prepričavanjima;  umjesnih i dobroćudnih šala zbijanja (ovom kraju svojstvenih, a strancu teško shvatljivih i razumljivih), uz vesela i grohotna smijanja; momačko đevojačka sastajanja; čežnjiva mladalačka maštanja koja su ih niz rijeku u daljinu odvodila, preko nemirnih nepreglednih morskih i okeanskih prostranstava vodila, do svjetskih država i metropola na upoznavanje dovodila, a mnogim od njih i u stvarnost se pretvorila, jer im se upornost isplatila, a sreća osmijehnula i „ukrcaj na brod“ u neku od svjetskih luka podarila, na kojem su, opredjeljujući se za  pustolovnu, tešku ali i izazovnu profesiju moreplovca, postajali veoma cijenjeni  kapetani, navigatori, upravitelji makine, telegrafisti, kormilari, ili majstori zaduženi za održavanje elektro i mašinskih postrojenja;  vesela đečja igranja i opasna ogradska pentranja - vjerno služio. Brojne izletnike očarane ljepotom njegovom privlačio i na svoja „pleća“ dovodio, kako bi dodir sa njim  ovjekovječen bio, njihove albume i tople domove fotografijom krasio, a posmatranjem, pokazivanjem i divljenjem nezaboravne uspomene, na njegovu nesvakidašnju figuru i jedno daleko putovanje, u njima budio. Nestvarnom ljepotom svojom, slikare i fotografe  nadahnjivao, zavodio i umjetničku inspiraciju njihovu mamio, a Crnu Goru i Rijeku Crnojevića, po umjetničkim djelima, sa figurom mosta na njima, van crnogorskih granica prepoznatljivom činio.

(Nastaviće se)