Da sve ima svoje valjano i objektivno objašnjenje i istorijsku uslovljenost, čitamo i u sljedećem zapisu iz 1940.g. Mićuna M. Pavićevića, jednog od najboljih poznavalaca društvenih prilika u Crnoj Gori i mentaliteta i psihologije, duha i bića Crnogoraca: “Velika je tragedija za narodnu i umjetničku književnost i nauku, što Crna Gora nikada nije imala svoga literarnoga kritičara. Sve se svodilo na najobičnije registracije djela i pojava. Sitne bilješke, neukusne panigerike i pamflete, što je sve nosilo lični ton, simpatije, antipatije, zavist i netrpeljivost.”

Vitova poezija se samo na prvi pogled može učiniti “previše” pitkom, čitljivom i pamtljivom, lakom, sjajnom i površnom. “Lakoća sa kojom čitamo njegovu poeziju, lakoća kojom je apsorbujemo i sa njom se saživljavamo, zavodljiva je i uzrok je mnogih previda... Lakoća i jednostavnost izraza čine da nam se misao, kao i forma kojom je oblikovana pričinjavaju mnogo jednostavnijim nego što to zapravo jesu.” (Dragica S. Ivanović).

Riječ površna čini se da nikoga ne vrijeđa toliko kao Vita. Mnogi komentatori (njegove) poezije, tj. prije svega kritičari, analitičari i teoretičari (koji su gotovo svi ujedno i književnici, pa u toj činjenici treba tražiti i objašnjenje za njihove često negativne ocjene Vitovih pjesama!), ili ga jednostavno prenebregavaju i zaobilaze ćutnjom i ignorancijom ili “nadobudno” tumače i ocjenjuju uvijek nižim kriterijumima kafanske, boemske poezije.

O ovome i o sličnim sudbinama u percepciji i vrednovanju djela dva istinska princa poezije – Vita i Branka Miljkovića, Dragica S. Ivanović kaže: “Njegova uzbudljiva i umnogome nevesela životna priča svima je dobro poznata; oko nje se ispredaju legende, nadodaju joj se razne anegdote... Ona je kao stablo o koje se spotaknemo, pa zbog njega zaboravimo šumu ka kojoj smo se zaputili. Sem toga, književni kritičari i teoretičari književnosti nenaviknuti na podudaranje svog suda sa ocenom običnog čitaoca, podozrevajući da se tu krije neka zamka, radije ćute, prepuštajući sve nepogrešivom sudu vremena. Prošlo je trideset godina od smrti Branka Miljkovića, još za života nazvanog ’princom poezije’, pre no što su se pojavili prvi ozbiljni tekstovi o njegovom stvaralaštvu. Izgleda da je i u Vitovom slučaju vreme pozvano za sudiju, jer kako inače objasniti da još niko nije pretražio vijugave drumove njegove poezije i o tome ostavio traga.” Kada je riječ o Vitu i Branku Miljkoviću – uprkos tome što smo svjesni da je i Vito dijelio Miljkovićev stav: "Želim da moja poezija bude oslobođena svake interpretacije" – treba reći da je ono što ih spaja tragično ośećanje života, pa bi i Vito – koji je takođe bio usidren u helenski korijen naše evropske kulture i civilizacije – potpisao sljedeće Brankove stihove: "Sad stihovi moji traže moju glavu"; "Smrt je podivljalo ništa, prohodala praznina."; "Reči žive u pesnikovom telu i proždiru njegovo srce, kao što je orao kljuvao Prometeju džigericu. Reči postaju mots carnivore. Poezija se piše vlastitom krvlju. Neke reči su još neistinite, ali istinita je ta krv, taj bol pisanja..."; "Zar umreti a ne saznati! Šta saznati? Svetlost koja ne dolazi izvana, već je u nama samima: ona je tkivo naših žudnji i čeznuće, ona je poreklo vida. Zar umreti, a ne spoznati sebe...?; I sećam se svega što je bilo posle moje smrti.”; “Dok se zemlja okreće oko svoje smrti / Sve smo zaboravili osim svoje vlastite smrti koju živimo / Treba se moliti smrti za svoj život / Reč smrt! Hvala joj što me ne sprečava da otputujem u sebe ko u nepoznato / Smrt svoju u glavi nosim ja putnik bez prtljaga i bez lica / Još mi smrt u ušima zuji…”; “Pesma je most između njega (pesnika) i ljudi, most između sna i jave, smrti i života”; “Smrtonosan je život, al smrti odoleva. / Jedna strašna bolest po meni će se zvati. / Mnogo smo patili. I, evo, sad peva / Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva, / Isto je pevati i umirati.” Vasilije Kalezić u tekstu “Pesma vatre i sna” kaže nešto što pripada i Vitovoj poeziji, naime da je za Brankovu poeziju karakteristično ono što je Skerlić tako dobro uočio u misli Božidara Kneževića – "lirizam intelekta". I Vitova poezija kao i poezija Branka Miljkovića, kako piše za nju Kalezić – “živi totalnom slobodom.” Takođe, i za Vita stoji ono što je Petar Džadžić za Miljkovića rekao: da se u svojoj poeziji „drogirao smrću”.

                                           Nastavlja se