Kultura

Naš gost: IVAN ROGIĆ NEHAJEV

Dec 03, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam: IVAN ROGIĆ NEHAJEV

 Priredio: Božidar Proročić

 IVAN ROGIĆ NEHAJEV

 O PSU KOJI JE PLIVAO DO AMERIKE

 malo ih je bilo na ispraćaju otišlih

doIje na rivi,

po koja žena po koji nitko

s prošlošću posuđenom iz crkvenih spisa,

gdje su bili odavno se nije živjelo

samo odlazilo, dok je bilo odlazećih;

pa su stajali već nesposobni za tugu

daleko od gubitka,

stajali sjajili hlapili,

tim redom

i on je tamo stajao

još je lajao skakao mahao repom

dok se vapor sporo topio u plavom

najprije oval pa okomica

onda ništa zaduženo za utjehu oka onih ostalih;

nije poslije pomogao ni doziv mjeseca

premda je veče grcala u srebru

kao što argentina neće nikada,

koje je volio otišli su

nema ih, točka, pas

i nije oklijevao;

jutro potom, sada nikoga nije bilo blizu,

i on se pridružio otišlim:

skočio je u more s istog mjesta

s kojega se otisnuo vapor dan prije

s njegovima koje je volio;

začudo, lako im je pratio trag

premda se ne zna s čijom pomoći

ako je pomoći i bilo;

i nije se vratio, posustao, nije nikada,

ni na ostalu rivu ni u riječi ostalih,

samo je mareta u nejasnu mrmlježu voljela mljeti

kako je tonući u zlatno padoba, prsnim načinom,

kada su prvodošli, i ovi i oni, hodali po moru,

dostigao onaj vapor

i njegove

 

VILA VELEBITA IGRA ŠAH NEDJELJOM

 

UJUTRO

za šahovskim stolom na markovu kuku

reklo se: tamo je, kraljica kraljeva,

i množi poteze množi matne mantre

uvijek ima drugo: u vis u velebit

toliko je bijelog toliko je crnog

na ploči od igre

obris joj se nazre kadikad, pod kutom,

kad borovi, nebo, pretale u bijelo

velebitsku dotu u platini srebru, u toliko bijelog,

il’ kada ispuhe iz svemirskih pluća uzmreškaju

načas protežnost u boji protežnost u traku;

u tom rijetkom času tijelom se do tijela

dospije najkraće: srsom oko srsa stazom oko smrti

negdje će se, možda, sažeti suglasi

u vilinskoj jezi

nema nigdje usta

nad koja se svija ta daleka nijemost:

lebdi povrh tamo i još više tamo,

napetih točila, povrh trome limfe,

rojevi taknuća direkti u magmi

množe u nogama sjećanje na krila,

možda su valovi planinskih ovala

najbolji nacrti udaha izdaha: točnih kajda pluća

u vilinskoj jezi

i evo je tamo za pločom od igre

kraljica kraljeva mjenjačnica muke,

i množi poteze množi matne mantre

uvijek ima drugo: u vis u velebit

toliko je crnog toliko je bijelog

toliko je lijepog na polju od igre

 

ZAPIS O NEDJELJI

 

nikada toliko sjaja;

odmaknu se od tijela sve te naprave

po prastaru nalogu ovalnih sparina

ne ima na čas tekućih žica fantomskih sučelja

što predhode zahode ovim zaletima

bića nerođenim od žena među zvijezde,

nisam poglavlje iz priručnika fizike kemije

fatalno bojište virusa, tajnih znanja,

ne dodaje me svjetlost ni jednoj smrti

nikada toliko prostranstva;

pruži se prema koži, nečujno brzo

kao prvi govornik na razdiobi zlatnih odličja,

ali nema samoglasa koji se upliću između

nema tragova koji me odgađaju

za drugi smotak kalendara, još vrtložan,

samo sam pružen tim prugama, priznaju me

u vedrini, u svakom smjeru, gdje se, po navici,

množim kao usputni ulomak neba

nikada toliko onkrajnih titraja;

ni stepe ni mora nikada nisu zamukli

u zlatnim zalihama limfe, u zemnim ukrutama

suhozidarskih dnevnika: baštinik sam svega

što se gospodski proteže udahom izdahom,

treba znati disati dodajući se beskuonu

treba znati kružiti dodajući se tlu,

toliko lijepih žena toliko bližnjih

tamo su ovdje su u ovoj nedjelji, dugoj nedjelji

nikada toliko tebe mene;

sada, bez naloga, možemo se razaći

i svakoj osami dodati po galaktiku,

sjeti se onih zakupnika nigdine iz pradoba

male su bebe, baš bebe, pokraj tebe mene,

od jednoga obzorna prijevoja do druge

pogreške u vidu tako je tijesno, tako tako;

sva ova prostranost još je prostrana

za jasno udisati tvoje moje mirise,

tebe mene, nedjeljom nas

 

O NEJEDNOJ ISTOSTI

 

vrijeme buduće i vrijeme dugova

sad isto je vrijeme

i koliko je dalje u budućem ovo tijelo

u većem je dugu,

nema popusta na usputne smrti

što kadikad rasparaju krilate kalendare

i zagrebu glatkim glečerima gubitka;

reklo se točno što se onda reklo

u onim molitvama za zlatna ljeta i lijepe žene:

prva su pisma popisima dužnika zakvačeni za nebo

ne drži se tu do kajanja, potnih isprika,

u dugu je dug

i koliko se više podmiruje

toliko je veći;

tako je jasno to robstvo

ma nedokazivo

kad nema robova: samo dužnici

nevrijeme buduće i nevrijeme dugova

sad isto je nevrijeme: vampirska vječnost,

i koliko je dalje u budućem ono tijelo

u većem je dugu:

sva ova titanska oprema u žicama vijcima

besprijekornim spravama za nježnu korupciju krvi

tako blista u večernjoj rasvjeti,

nema popusta na usputne krike, hirovita taknuća;

reklo se točno što se onda reklo

u onim atlasima putova na svemirske obrube

napisanim u šiframa trezorskih čuvara bez podrijetla:

u dahu je dug

i koliko se više podmiruje

toliko je veći;

tako je jasno to robstvo

ma nedokazivo

kad nema vremena: samo dužnici

 

U POHVALU SMOKVI KOJA RASTE

(ILI JE RASLA) PRI VRHU TORNJA

KATOLIČKE CRKVE U PERASTU

 

posve dolje toči se u mlijeku

i svodi se u jedno ovalnom deltom

s jasnim sjećanjem na sretne žene u bijelom,

nema dojilja u blizini, raskošnih sisa, vimena,

nema nabreklih prsa: prvog zavičaja usta,

a toči se ta točnost: bijelo u bijelom

posve gore nudi se u mesu

i svija u jedno nehajnom bublom

oko tamnog prsnuća u davnoj sredini svega,

možda je stonoga možda spiralni šum iz onkraja

liznuo zausput taj plod, još cijeli u cijelom,

tražeći prolaz u netopiv bombon bez uzora

od prve je ovdje tamo: s tijelom

u obrisu muškim ženskim, vilinskim u obzoru,

i o sebi raste i drži u uzrastu neznanu tebe mene

zabasale u magmatične petlje: množiti prvodošle,

treba okupati u čistu: u bijelom i još bijelog

treba okrijepiti u drhtu: živog i još živih

sve to što se ovdje tamo priprema na trajnost

 

Ivan Rogić Nehajev rođen je 1943. godine. Pjesniki esejist. Objavio je do sada četiri knjige eseja i 11knjiga pjesama. Pjesme su mu uvrštene u više antologija suvremenog hrvatskog pjesništva. Stanuje u Zagrebu.