Piše: Dr Goran Sekulović

Predstavnici Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori se čude zašto i kome bi to odgovaralo da se granice duhovne jurisdikcije eparhija u XXI vijeku poklapaju sa granicama država koje, kako oni ističu, ‘’dolaze i prolaze sa sve granicama i režimima.’’ Mitropolit SPC Amfilohije se pita i šta ćemo sa ‘’bokokotorskom, pivskom, zahumsko-raškom, Budimljansko-nikšićkom eparhijom?’’, jer, kao, one nijesu pripadale cetinjskoj Mitropoliji? Na osnovu odgovarajućih istorijskih, državnih, crkvenih i pravnih dokumenata i kanona, pokazaćemo da ne odgovara činjenicama ni jedan dio, ni jedan podatak iz tvrdnje Mitropolita Amfilohija. Analiziraćemo, od strane Srpske pravoslavne crkve neprihvaćeni i u praksi nerealizovani, temeljni pravoslavni stav da su nezavisne državne granice ujedno i granice autokefalne crkve, kao i da li su pojedini  dijelovi teritorije crnogorske države istorijski bili van duhovne jurisdikcije crnogorske Mitropolije.

Na sva ova pitanja je već odavno odgovoreno u pravoslavnoj tradiciji i pravilu poistovjećivanja granica nezavisnih državnih i autokefalnih crkvenih jurisdikcija (nacija, država, crkva), ali i u slavnoj crnogorskoj prošlosti. Polovinom V vijeka, na IV Vaseljenskom saboru, donijeta je odluka da samostalna država ima samostalnu Crkvu, odnosno da se granice samostalne države poklapaju sa crkvenim granicama. (Akademik Danilo Radojević: 2010). ‘’Prema prvotnom učenju teorije pentrahije (petovlađa), a zatijem četvorovlađa, u pravoslavnoj crkvi se priznaje vlast četiri patrijarha. (Zanemarujući Rim, to su: Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jerusalim). Kasnijim tumačenjem ‘’pentrahije’’ usvojeno je da svaka država i narod ne samo da mogu nego i moraju imati sopstvenu, samostalnu crkvu. U pravoslavlju su država i crkva posebito bile organski spupčene, u stvari, neodrješive. Tu važi ‘istočno pravilo i pravda’ (Ferdo Šišić: Ljetopis popa Dukljanina) da slobodnom narodu i nezavisnoj državi odgovara i samostalna (autokefalna) crkva.’’ (S. Zeković: 1997., podv. S. Z).  

Sveti Petar I Petrović Njegoš je odlučno afirmisao i istakao ‘’istočno pravilo i pravdu’’ u pismu iz Minska od 6. 12. 1785. g., kao odgovor na pokušaj Svetog Sinoda Ruske crkve da ga kao autokefalnog Vladiku učini zavisnim: ‘’Zar oni ne znaju da vlast ruskoga Sinoda ne izlazi izvan granica ruske države’’. U jednom obraćanju sa Opštecrnogorskog zbora od 13. I. 1804. godine , štiteći Petra I i Crnu Goru, predstavnici crnogorskog naroda u protestnom pismu ruskom caru Aleksandru I su izričiti: ‘’Naš mitropolit nikada nije bio pod zapovijesti ruskog Sinoda, nego samo pod pokroviteljstvom Vašeg imperatorskog Veličanstva, a i to pod moralnim, i to tako da do sad nijesmo bili ni od koga branjeni: mjesto silne odbrane počinjemo trpjeti silno gonjenje. Sveti Sinod nema nikakvog prava nad arhijerejima, koji nijesu podvlasni, izvan predjela ruskih granica, đe je njihova vlast, i po ovome s našim arhipastirom nema nikakva posla.’’ (R. Perović : 2008.) 

Mitropolit Amfilohije treba da pročita već spomenutu knjigu Valtazara Bogišića ‘’Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji’’, đe se navodi i sljedeće:

‘’7. ‘’Granice mitropolije odgovaraju li točno granicama državnim, ili jurizdikcija mitropolitska siže iza državne i do koga stepena?

CG. Točno odgovara granicama državnim, ni više ni manje.

H. Jednako sa političnom granicom (Odgovor koji se odnosi na Hercegovinu je bitan iz razloga što dokazuje univerzalnost i kanoničnost pravila poistovjećivanja vjerske i državne granice kada je riječ o jurisdikciji autokefalnih zajednica u pravoslavlju, prim. G. S.)

8. Novije promjene u državnim granicama Crne Gore koje promjene donose u prostoru mitropolije? Ima li zemalja za granicom koje su u starija vremena pripadale mitropoliji? A ima li takvih koje je mitropolija tek u novije vrijeme dobila?

CG. Opet po granicama državnim. One zemlje i predijeli koji pri novom razgraničenju ostaše za granicom ne spadaju sada više k mitropoliji, a oni koji sa strane ercegovačke uđoše u granicu pripadaju mitropoliji crnogorskoj i premda su ti predijeli prije pripadali mitropolitu mostarskom on se ipak ne miješa u te prijedele. I mitropolita crnogorskoga zvahu često iza granice da osvještava crkvu, osobito iz Kuča (kojim je daleko vladika prizrenski), ali on ne htjede otići. No 1815. god. pripadala je Boka k crnogorskoj mitropoliji, isto tako i Kuči (Vasojevići prekokomski samo za vrijeme ratno pod knezom Danilom). Mitropoliti su se crnogorski sve do Petra Drugoga zvali: crnogorski, skenderijski i primorski, a sad samo crnogorski i brdski. S novim razgraničenjem pridođoše k mitropoliji Grahovo, Drobnjaci, Župa. Jezerci i Šarani su utraquisti isto kao i (u) poliitičkom smislu’’.

H. ‘’Što je Crna Gora dobila u novije doba, to je Rcegovina izgubila’’. (V. Bogišić: 1999) .

Bogišićeva anketa je još jedna potvrda svevažeće prisutnosti temeljnog pravoslavnog pravila o istovjetnosti i podudarnosti granica suverenih država i vjerskih autokefalnih crkava.  Istorijski gledano, svuda u svijetu, bez obzira na geografske koordinate i razlike, nezavisne i međunarodno-priznate državne granice ujedno su i granice autokefalne pravoslavne vjere i crkve. Uvijek se poštuje aktuelno međudržavno stanje i suverenost država ako je međunarodno verifikovana. Tako, pod duhovnu jurisdikciju određene pravoslavne crkve u okviru neke konkretne suverene države potpadaju i one oblasti-teritorije koje su sada u okviru nje, a ranije nijesu bile, i ne potpadaju one oblasti-teritorije koje više nijesu u njenom sastavu, a ranije su bile. U pravoslavnoj vjeri i pravoslavnoj tradiciji, političko-teritorijalno-državni faktor od presudne je kanonske važnosti kada je riječ o teritorijalnoj jurisdikciji određene crkvene organizacije. Iz ankete se vidi još jedna moralna i civilizacijska poruka, naime: diči se samo svojim, a drugoga (tuđe) ostavi. Mitropolit Amfilohije čini upravo suprotno: sve što je crnogorsko negira, a i dalje sanja o liniji Velike Srbije – Karlovac, Karlobag, Virovitica. Crnu Goru je, naravno, unaprijed rezervisao i kaparisao kao žrtvu, tj. kao dio tog starog-novog velikosrpskog asimilatorskog i regionalno-imperijalnog projekta.

Čak i u bogoslovskom udžbeniku Srpske pravoslavne crkve iz 1934. godine, štampanom po odobrenju Svetog Sinoda Srpske pravoslavne crkve, piše: ‘’Carigradska patrijaršija nije pretendovala nad Crnogorskom crkvom, držeći se kanoničkog pravila da crkvene granice jedne nezavisne države nemaju ulaziti u granice druge nezavisne države.’’ I ovo je još jedan dokaz, još jedno insajdersko priznanje same Srpske pravoslavne crkve da se sadašnje stanje u pogledu pravoslavno-vjerske nadležnosti na teritoriji suverene države Crne Gore ne može dalje tolerisati. Ono je potrebno da se mijenja, jer sama Srpska pravoslavna crkva priznaje da nije kanonički da crkvene granice jedne nezavisne države ulaze u granice druge nezavisne države, kao što je to sada slučaj sa Srbijom i Srpskom pravoslavnom crkvom (ali i drugih eparhija Srpske pravoslavne crkve sa teritorije takođe suverene države BiH) u odnosu na Crnu Goru.

Postavlja se pitanje: zašto se Srpska pravoslavna crkva ne drži svog sopstvenog (barem načelnog, normativnog) i univerzalno pravoslavnog kanoničkog pravila (i normativnog i praktičnog), da crkvene granice jedne nezavisne države nemaju ulaziti u granice druge nezavisne države? Zašto dozvoljava da pravoslavne ‘’crkvene granice’’ (dakle, one koje su u njenoj nadležnosti) nezavisnih država Srbije i BiH ulaze u granice nezavisne države Crne Gore? Ne može jedan pravoslavni kanonski princip važiti samo za suverenu državu Srbiju i njenu autokefalnu crkvu, a ne i za suverenu državu Crnu Goru i njenu atokefalnu crkvu. Ovo priznanje nije neki ‘’poklon’’ i gest ‘’dobre volje’’ Srpske pravoslavne crkve prema Crnoj Gori i Crnogorcima, kao i svim drugim građanima naše države, bilo da su pravoslavni vjernici, ateisti, agnostici, ili pak pripadnici drugih nepravoslavnih konfesija, već je u pitanju jedan od temeljnih principa uređenja pravoslavne vjeroispovijesti, samo što ga Srpska pravoslavna crkva ne želi realizovati danas u suverenoj Crnoj Gori, prije svega zbog mogućnosti gubitka neustavnih i nezakonskih enormnih materijalnih povlastica, iako je svjesna da je sadašnje postojeće stanje nemoguće održati u novouspostavljenim istorijskim okolnostima postojanja suverene i međunarodno priznate crnogorske države.

Srpska pravoslavna crkva i mitropolit Amfilohije pribjegavaju raznim eufemizmima i makijavelizmu po kome cilj opravdava sredstvo. Za pravoslavnu tradiciju i pravoslavna načela mare kao za lanjski snijeg, koristeći ih selektivno i manipulativno. Njimu su bitna, prije svega, materijalna dobra, kao i  ono što   je rekao srpski patrijarh: ‘’Naše je duhovno do Karlovca’’. Crnogorska javnost bi voljela da je drugačije, da su poruke Srpske pravoslavne crkve evanđeoske, iskrene, zarad ljubavi i mira, poštovanja i povjerenja među narodima i vjerama, što bi sve doprinijelo i crnogorskoj i regionalnoj stabilnosti, ali, opet nažalost, šta drugo i očekivati kada se zna da je Radovićevom hirotonisanju za mitropolita u Cetinjskom manastiru prisustvovao Radovan Karadžić, zvanično osuđen za ratne zločine u ratu na prostoru bivše SFRJ (genocid u Srebrenici i granatiranje Sarajeva), a da je u njega ušla i blagosiljana naoružana paravojna formacija Željka Ražnatovića Arkana.