Žarko je za reprezentaciju SFR Jugoslavije odigrao 219 utakmica i postigao 809 koševa, imao je najduži niz uzastopnih mečeva u reprezentaciji (111) i košarkaš je, zajedno sa Vinkom Jelovcem, sa najvećim brojem odigranih reprezentativnih mečeva u jednoj sezoni (41) u 1971. godini. Sa reprezentacijom SFRJ osvojio je zlatnu medalju na EP u Barseloni 1973. godine (Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić, Dragan Kićanović, Nikola Plećaš, Vinko Jelovac, Zoran Slavnić, Željko Jerkov, Rato Tvrdić, Damir Šolman, Žarko Knežević, Milun Marović, Dragan Ivković – trener: Mirko Novosel), srebrnu na svjetskom prvenstvu u Portoriku 1974. (Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić, Dragan Kićanović, Nikola Plećaš, Vinko Jelovac, Zoran Slavnić, Željko Jerkov, Rato Tvrdić, Damir Šolman, Žarko Knežević, Dragan Kapičić, Milun Marović – trener: Mirko Novosel) i na EP u Esenu 1971. godine (Krešimir Ćosić, Nikola Plećaš, Vinko Jelovac, Aljoša Žorga, Ljubodrag Simonović, Dragutin Čermak, Borut Basin, Dragan Kapičić, Blagoje Georgijevski, Žarko Knežević, Dragiša Vučinić, Davor Rukavina – trener: Ranko Žeravica), zlato sa Mediteranskih igara, srebro sa Univerzijade u Torinu, pet zlatnih sa prvenstava Balkana… i mnogo drugih sa raznih turnira. Učesnik je Olimpijade u Minhenu 1972. godine kada je osvojeno peto mjesto. Bio je to povod da sa Žarkom Kneževićem porazgovaramo na razne teme u njegovom i domu njegovog brata Slavka u Mojanovićima.

Dobitnik nagrade Opštine Golubovci „8 februar“ za humanost i dostignuća u oblasti sporta.

,, Nakon Hagena dobio sam angažman u Fenerbahčeu (Istanbul - Turska). Tamo su mi ostali dužni, ali stekao sam prijatelje. Do nazad par godina redovno su me posjećivali u Beogradu i uvijek donosili poklone za porodicu i moje najbliže. Posebno se sjećam Halima iz Antalije. No, ja nijesam htio da igram bez para. Predsjednik kluba bio je Gradonačelnik Istanbula Unaj, koji je govorio mom prevodiocu nekadašnjem golmanu Partizana tada treneru u Turskoj Radmilu Ivančeviću: Ovako tvrdoglavog Srbina nijesam vidio u životu! On nije Srbin, on je Crnogorac, a oni nikada nijesu bili pod Turcima ''

____________________________________________________

Kako je Žarko stigao do sportskih visina, kako se kroz život probijao, kakvu je mladost imao... Veliki čovjek sa velikom životnom pričom...

          „Rano sam ostao bez oca, imao je samo 35 kada je poginuo, majka udovica sa 27 godina, nas troje djece. Od 6,5 godina sam postao domaćin kuće, od 8 godina sam znao da zakoljem kokošku i spremim je da mama jede toplo kada se vrati sa njive, sa 12 godina sam počeo da koljem svinje sa 17 da kosim... Od 21 godinu kada sam došao u Beograd prvi put u životu da se u kontinuitetu najedem! To je 11. novembra 1969. godine kada sam se kao pogonski elektro-inžinjer zaposlio u beogradskoj industriji  mesa. Restoran društvene ishrane, dva treninga dnevno, moralo se to nadoknaditi. Imao sam odobrenje od direktora da jedem koliko mogu i šta hoću. Nekoliko puta sam u Beogradu o ovome pričao novinarima, ali to nikada nijesam izjavio dok mi je majka bila živa, da je ne povrijedim. Prije nekoliko godina napravio sam grešku pokazujući mlađem sinu sliku iz 1966. godine sa regrutacije: 198 sm  visok, 78 kg težak, izgledao sam kao oni izgladnjeli iz Bijafre  – u spisima regrutacione komisije pisalo je: nedovoljno uhranjen. Moj sin se zaplakao: tata zar si ovako izgledao. Šta je sve naša majka propatila, ostala je mlada sa nas troje, koji smo svi i kao djeca bili gromade koje je trebalo nahraniti, sa jednom penzijom, bez nekog imanja, šta je ona sve prebrodila i koliko je morala da se potrudi da nas izvede na put... A uspjela je da od nas napravi uspješne ljude.“    

          Kako i kada se razvila ljubav prema sportu?

          „Imao sam sreću što sam bio u Srednje-tehničkoj školi i što mi je profesor fizičkog vaspitanja bio Vlado Ivanović, čast mi je da ga pomenem, bivši skakač u vis, koji je u mene imao veliko povjerenje. On je zadužio bio Raša Vukovića da mi poslije treninga donese sendvič, biciklom sam išao preko Morače u školu. Bio sam bos... najteže je bilo prvi sloj žuljeva, pa drugi, a već treći onda je to kao đon to je bila 1964/65. U ljeto 1966. godine bile su Međurepubličke igre u Tuzli. Trener košarkaške reprezentacije reprezentacije Crne Gore  bio je Garo Burzan na molbu Ivanovića me uvrstio u selekciju. Tek sam 15 dana treninga imao. I odradim ja to solidno, pokažem talenat i zainteresujem Proleter iz Zrenjanina, kao predstavnik Srbije, na tim igrama daleko najbolju selekciju. A najsrećniji moj trenutak u košarkaškoj karijeri bio je kada sam se vratio u moje Mojanoviće, sretne me moj kum Jagoš Skrobanović i kaže đe si ti sunce ti tvoje, vidjeli smo te sinoć na TV, jao kako si bio lijep! A ja srećan kao nikada do tada. Ništa me kao to nije oduševilo. Slijede nastupi na televiziji i svim medijima… Moram odati dužno priznanje velikom čovjeku Vladu Ivanoviću koji je veoma zaslužan za sve moje košarkaške uspjehe. Bio sam igrač titogradske Budućnosti. Kao reprezentativac CG nastupao sam u Ljubljani tamo me primijetili Beograđani i ja postajem član OKK Beograda 20. septembra 1968. U maju 1970. godine već postao za reprezentativac. Dakle, poslije godinu i osam mjeseci postajem reprezentativac Jugoslavije i šest godina nezamjenjivi „teški“ centar reprezentacije SFRJ. Te 1970. bio sam 13 igrač reprezentacije, prva rezerva, u ekipi koja je u Ljubljani te godine postala prvak svijeta. „Što su u sportu, košarci pogotovo, Zećani za Crnu Goru, to su Crnogorci za Jugoslaviju, odnosno, Crnci za Ameriku“ – govorio je Vlado Ivanović. Trenirali su me i Kosta Vojinović, Todor Lazić, Bora Stanković povremeno, Bora Cenić, Rajačić, Ranko Žeravica, Mirko Novosel…“

          Da li ste imali tremu i odgovornost prije utakmica?

          „Uvijek, uvijek, uvijek... Jer sam osjećao odgovornost, a nema čovjeka koji osjeća odgovornost a da nema tremu. Ako imate odgovornost, imate obavezu, ako imate imperativ, a najteže je kod čovjeka kada ima imperativ pobjede, to je veliki problem za svakog sportistu. Ja sam to uvijek imao. Mene je rođena majka naučila da popijem čašu rakije da kad dođu gosti da ima ko sa njima da nazdravi. Pred važne utakmice uvijek sam popio čašu rakije.“

          Za reprezentaciju ste debitovali na turniru u Italiju u Brindiziju?

          „Moj debi bio je sa reprezentacijom Jugoslavije na turniru talenata u Italiji u Brindiziju u ljeto 1970. godine protiv selekcije Grčke. Učestvovali su još Italija, Bugarska, Alžir.... Tu sam proglašen za najboljeg igrača. Nažalost od njih tražim taj pehar. Bio sam ponosan na sebe. I imponovalo mi je. Jeli to onaj Blažov sin postigao uspjeh, e svaka mu čast. Oprobao sam se i kao bokser, ali to je kratko trajalo dva-tri mjeseca.“

          Žarko uvijek i na svakom mjestu ističe svoje porijeklo i s ponosom kaže da je ZEĆANIN.

          „Ja se uvijek ponašam kao Zećanin, odnosno,  čovjek koji zna da priča zetski, zna zetske običaje… Svojevremeno kada sam iz Beograda dolazio u Zetu autom putovao sam najviše sedam – osam sati, ali u povratku „put za mnom plače“ – po 15 sati. U septembru prošle godine prošlo je 50 godina od kada sam Beograđanin. Beogradu sam dao mladost, nije mi žao, ali mi je i Beograd dao dosta. Dao sam nešto skuplje, u čovjekovoj duši to je mladost, a Beograd mi je vratio i ne mogu za Beograd da kažem ništa loše. Međutim, 21 godinu sam imao kada sam pošao za Beograd, a 50 godina sam Beograđanin. Sada pitanje je da li sam Beograđanin ili Zećanin? Ja vjerujte mi, neka mi oproste Srbija i Beograd, ali sam se vazda osjećao Zećaninom, za razliku od mnogih Crnogoraca. Govorio sam im kroz šalu ne mogu se ja sa vama takmičiti, Zeta nikada nije bila pleme, vi ste pleme, vi ste na grani još uvijek, mi smo bili država i izvinite molim vas ja sa vama ne mogu da razgovoram“ – istakao je tokom razgovora za Zetske sportske novine proslavljeni košarkaš.

CENTAR ANDREJEV U DŽEPU

„Meni selektor Ranko Žeravica 1971. na EP u Esenu u sobi kaže: „Žarko možeš li da centra reprezentacije SSSR Andrejeva svedeš na 16 poena, a Rus Andrejev 226 sm visok, na svjetskom prvenstvu u Ljubljani imao prosjek od 23 poena po utakmici. Ti si Crnogorac gleda te sva Crna Gora. A ja mu odgovorim gleda me čitava Jugoslavija i da ću polomiti noge na terenu i da Andrejev neće postići više od osam koševa. Na kraju Andrejev je ostao bez poena! Ja sam u finalu postigao 14 poena. I danas čuvam zapisnik sa te utakmice. Nažalost izgubili smo utakmicu iako smo na poluvremenu vodili sedam razlike, na kraju je bilo sedam razlike za SSSR. Ne treba zaboraviti da su oni bili sjajna ekipa, da su na centarskim pozicijama imali Andrejeva i Žarmuhamedova, Sergeja Bjelova, Palauskasa, Volnova… sa klupe ih je vodio legendarni Kondrašin. Olimpijada u Minhenu 1972. godine je ružna epizoda u mojoj karijeri. Iz Jugoslavije smo ispraćeni kao favoriti za medalju. Na 2 minuta i 15 sekundi prije kraja protiv Portorika vodimo 9 razlike a gubimo dva poena razlike! Neshvatljivo kako smo taj meč izgubili. Na EP u Barseloni Rusi su došli bez Aleksandra Bjelova i Žarmuhamedova pa su u grupnoj fazi doživjeli poraz od Španije, koju smo mi sa lakoćom pobijedili 14 razlike i osvojili zlato. Na svjetskom prvenstvu u Portoriku 1974. godine zanimljiva situacija – Amerikancu su pobijedili Ruse tri razlike, Rusi nas tri razlike, a mi Amerikance tri razlike – na kraju Rusi prvi, mi drugi a Amerikanci treći. Bio sam igrač zadatka i uvijek ga obavio korektno. Imao sam kapacitet pluća 8.200 kubika, što je mislim i danas rekord reprezentaticije. Drugi je u ono doba bio vaterpolista Zoran Janković sa kapacitetom od 8.100 kubika.“

KARIJERA

„Član OKK Beograda sam bio devet sezona od 1968. do 1977. godine. Od KS Jugoslavije dobio sam pozitivne ocjene i dozvolu da mogu poći u Hagen (Njemačka), jer je tada važilo pravilo da si morao u klubu u Jugoslaviji igrati deset sezona. Tamo sam bio 22 mjeseca. U Njemačkoj sam bio cijenjen i poštovan, ali ljudi moji tamo nijesam stekao nijednog prijatelja! Nakon Hagena dobio sam angažman u Fenerbahčeu (Istanbul - Turska). Tamo su mi ostali dužni, ali stekao sam prijatelje. Do nazad par godina redovno su me posjećivali u Beogradu i uvijek donosili poklone za porodicu i moje najbliže. Posebno se sjećam Halima iz Antalije. No, ja nijesam htio da igram bez para. Predsjednik kluba bio je Gradonačelnik Istanbula Unaj, koji je govorio mom prevodiocu nekadašnjem golmanu Partizana tada treneru u Turskoj Radmilu Ivančeviću: Ovako tvrdoglavog Srbina nijesam vidio u životu! On nije Srbin, on je Crnogorac, a oni nikada nijesu bili pod Turcima, zato se postavlja tako. Ja sam dodao: ovdje sam da igram za novac, a ne iz ljubavi!

U Beogradu u hotelu „Metropol“ 1980. godine sretnem Igora Popovića iz Budućnosti, koja je te godine ušla u Prvu ligu i kaže da mu treba centar. Ja mu odgovorim Igore ja sam slobodan i bez obeštećenja. Dogovor je pao i ja naredne dvije sezone nastupam za matičnu Budućnost.

Negdje 1982. Bogdan Tanjević me traži da ponovo obučem dres reprezentacije, kao prvi centar reprezentacije, nakon 15 godina. Ja mu odgovorim molim te nemoj me zvati, jer ne smijem odbiti poziv u državnu selekciju, jer je savez mnogo učinio za mene. Donio sam nešto para iz inostranstva i otvorio restoran u Beogradu („Zetski dom“) amanati nemoj me tjerati da odbijem. I Boša uvaži moje razloge i tako ja završim moju reprezentativnu karijeru.“

Koja vam je najdraža medalja po osjećanju, po  važnosti u karijeri?

          „Najveća moja medalja je ona iz Brindizija 1970. godine kada sam proglašen najboljim na turniru talenata. Jedina dilema na prvenstvima u to vrijeme je bila hoćemo li mi ili SSSR biti evropski prvaci. Bili su tu Italijani, Španija, Čehoslovačka, Grčka, Turska, Bugarska… Oni su bili srećni ako prođu sa porazima ispod 20-tak koševa razlike. Imali smo zaista kvalitetnu reprezentaciju, bili smo mnogo jaki. Svaka mi je medalja bila draga, ali onda kada smo ostali u ligi sa Budućnošću sa velikom mojom zaslugom imponovalo mi je i bio sam srećan.“

Bili ste kandidat na NBA draftu 1971. godine?

          „Tada Rusi nijesu imali pravo da idu tamo. Od Jugoslovena bio je Ćosić na Univerzitetu, ali nije prošao na draftu. Ja sam bio košarkaš veoma snažan, fizički spreman. Tada je konstatovano da je Jugoslavija počela da pobjeđuje SSSR kada sam ja počeo da igram za najbolju selekciju. Meni je odgovarala njihova dosta statična igra. Oni su bili fer igrači. Italijani, Grci i Španci su igrali dosta prljavo. Kod Rusa je bilo fer pa kom opanci kom obojci. Kako je meni bilo, mi na najgornjem postolju, a desno i lijevu Rusi i Amerikanci, a ti gledaš sa visine. Nekoliko puta sam plakao kada se svirala himna „Hej Sloveni“. Mi smo bili 23 miliona stanovnika. Šta je to prema 300 miliona Sovjeta i isto toliko Amerikanaca.“

VIŠE UTAKMICA ZA REPREZENTACIJU NEGO ZA KLUB

          „Kada sam došao u OKK Beograd sjajno su me primili, kao brata, Blaž Kotarac, Kosta Grubor, Boša Tanjević, Vlado Đurović… oni su odmah vidjeli u meni snagu, mnogo su me podržavali, velika je njihova zasluga za moj uspjehe kasnije. Ja sam tada bio jedini centar Jugosloven sa 2 metra i deset santimetara, sa motorikom izvrsnom, atletski građen (prije mene bio je neki Petričević sa tom visinom i član reprezentacije ali manje poznat)… Za OKK Beograd debitovao sam u Italiji na tiurniru u Kijeti 1968. godine. U to vrijeme bio sam jedini igrač u Jugoslaviji koji je u jednom periodu imao više utakmica za reprezentaciju nego za klub! Glavni centri u ekipi bili su Zoran Marojević i Rajko Trajković, pa je bilo teško pored njih, uigranog tandema, koji je godinama igrao zajedno,  jednom pridošlici obezbijediti minutažu!“

ČERNOGOREC UBIJA!

          „Moka Slavnić je bio zlo za Ruse. Mi smo tada imali odijela, a oni u trenerkama idu na prijeme. Ubijao ih je u pojam. Pođe Moka kod njih popodne pa kaže: vidite li ovog našeg Kneževića? On je Černogorec, seljak, čuvajte se, ubija! Njih je takođe impresioniralo to što sam odlično govorio ruski. On je seljak a vidite kakvog mercedesa vozi! A ja nemam ni bicikla. Ubijao ih je u pojam.“

ŽARO NAŠ!

Opšte je poznato u Zeti a i u Crnoj Gori da ste pomogli svima koji su vam se obratili za pomoć. Danas veoma uspješnim ljudima ste pomagali i bili odskočna daska za njihov uspjeh. Da li ste ikada osjetili zahvalnost od svih tih mnogobrojnih ljudi?

„U 99 odsto slučajeva ljudi su mi to cijenili i ja sam bio sam srećan što je to tako. Uvijek je bilo: „Žaro naš!“ Treba taj epitet doživjeti i zaslužiti. Živim za to da me ljude shvate kao Zećanina. I danas tvrdim da je najcivilizovaniji dio Crne Gore Zeta! Sticajem okolnosti tu su uslovi. To što Zeta ima od infrastrukture nema nijedan kraj na svijetu. Ne mogu da vam opišem šta za mene znači dobročinstvo? Prvo srećan sam što mi u dio padne da sam ja taj da čovjeku pomognem i usrećim ga. Za mene je najteži trenutak kada pacijent dođe u Beograd, neka oproste ljekari u Podgorici dođe pošalju ga da umre, sačekam ga, hospitalizujem a poslije ga u kovčegu vraćamo. A kako mi je kada poslije izlečenja čovjeka ispratim na aerodrom za Golubovce ili na voz, niko tada nije srećniji od mene, nema veće premije za mene, ne mogu to opisati ni sa čim.“

Imate običaj da kažete da iz Zete niko nije pošao, u Zetu se dolazi. Kategorišete ovaj lijepi kraj kao raj na zemlji.

          „Malo sam pristrasan, ali sam i realan. Niko mi ne bi smio reći da ne govorim istinu kada to kažem. U Beogradu često razgovaram sa Gojkom Đogom, Rajkom Petrovim Nogom i dr Veselinom Đuretićem istoričarom. Ima nekih u ljudi Crnoj Gori, koji pljuju po Zeti bez ikakvog razloga, iz čistog neznanja i zavisti. Ne znaju da kada se Zeta oslobodila od Turaka i prije toga od hercegovačke bune 1875. godine, kralj Nikola je Zetu naseljavao ne sa žbirovima i nesojima, nego je na sablju davao imanja. Zeta je naseljena sa najboljim sabljama Crne Gore. Da vidimo ko je iz Zete emigrirao u Banjane, Berane… Zeta je reprezentacije crnogorskih prezimena i sablji crnogorskih.“

SOKOLČANIN „BRANI“ ZEĆANE

          „Prije desetak godina kod mene u Beogradu u mom lokalu su se sakupljali Zećani i ljudi iz svih krajeva Crne Gore. Jednom prilikom dođoše zadihani u lokal da se izvinjavaju moji prijatelji Kasalice sa Žabljaka. Ne pitaj ništa napravili smo glupost prema tebi. Ja ih pitam šta je bilo. Oni kažu loše smo se ponijeli i rekli loše riječi o Zećanima u jednoj kafani na Kalenić pijaci, nas nekoliko za stolom. U to nam je prišao čovjek iz BiH i kaže ja sam sa Sokolca  i to što govorite za Zećane ne stoji. Ja znam Žarka Kneževića Zećanina koji ima više časti, karaktera i poštenja od svih vas za stolom. I mi smo se postidjeli i evo dođosmo da ti se izvinimo.“

          Kada ste primali nagradu utisak je bio da ste ujedinili Zetu, bez obzira na partijsku podijeljenost. Vas narod kao čovjeka izuzetno poštuje, voli i cijeni.

          „Iznad svega sam Zećanin i ako sam Zećanin onda ne smijem da pravim razliku među ljudima. Ja sam jako, jako nesrećan što je Zeta danas opština bez Aerodroma, bez Nacionalnog parka, bez Kapa, bez Plantaža... Čujte molim vas sada Podgorica treba nama da daje donacije od naših para. I mene to boli. Želim da mi Zetu niko ne dira. Dajte mi na svijetu jednu jedinu destinaciju koja kao Zeta u prečniku od nekoliko kilometara ima aerodrom za cio svijet, jezero za cio svijet, preko Bojane veza sa morem i okeanima, dvije - tri rijeke mi okružuju kuću, 500 metara željeznička pruga, magistrala na 100 metara...“

Niko nije postao prorok u svome mjestu. No, ima izuzetaka. Dobili ste priznanje za humanost i dostignuća u oblasti sporta. Zeta je to prepoznala i Zeta vam je rekla hvala?

          „Bojim se da su ljudi koji su odlučivali pretjerali, sa pažnjom prema meni, jer ima mnogo Zećana koji su zaslužili ovu nagradu. Nije bilo lako žiriju. Meni je velika čast što su ljudi u meni prepoznali nekoga ko zaslužuje da ponese to laskavo priznanje. U mladosti sam se radovao svakoj nagradi, priznanju, medalji i uvijek to proslavljao sa mojim Zećanima u Beogradu. Imponuje mi svaka pažnja, ali ovo priznanje ima posebno mjesto u mom srcu. Pa pola Beograda me zvalo da mi čestita, znajući šta ovo za mene znači.Toliko sam počastvovan da se to riječima ne može opisati. Nostalgičan sam i patim. Kada bi mi neko danas primorao da potpišem da u Zeti nikada više živjeti neću, ja bih bio jako nesrećan. Samo još neke obaveze prema sebi i prema porodici da pozavršavam u Beogradu i eto mene u Zeti, ponese Žarko gaće a u Beograd ko zna kad će!“ – zaključio je gorostas iz Mojanovića.

                                                                             Zarija Kračković