Društvo

Dr. sc. Goran Sekulović: GLOBALIZACIJA - DRŽAVA–MEDIJI (XV)

Da li je manipuliranje informacijama danas postalo glavni način nastajanja vijesti? (XV)

Nov 07, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

Na početku su mediji bili većinom u državnom vlasništvu, danas skoro posve u privatnom. Vlasnički odnos je bio bitan odnos i činjenica u tzv. revolucionarnom prelomu i izmjeni društvene uloge i zadaće medija. Kako je mijenjana uloga države tako je mijenjana uloga i medija. Naime, pomjeranjem mjesta države sa svemoćne pozicije tradicionalnog vladara društva u sve više specifičnu ulogu (re)distributora globalne moći multinacionalnih kompanija i ostalih međunarodnih institucija i centara moći nadnacionalnog značaja unutar svojih sopstvenih teritorijalnih granica, i ''njeni'' mediji sada u okviru privatne svojine (za)dobijali su i osvajali sasvim novi i identitet i imidž i funkciju kako u odnosu na sopstvenu državu tako i u odnosu na druge činioce moći, osobito međunarodne institucije i multinacionalne kompanije.

 

Džon Nikols, novinar najstarije američke (ljevičarske) revije ‘’The Nation’’ (neprekidno izlazi od 1865. godine), jedan je od najvažnijih i najkonstruktivnijih zagovornika kvalitetnog novinarstva u SAD-u. Evo kako objašnjava da bi vlade morale poduprijeti novčanim potporamanovinarstvo u cjelini, tj. i javni i privatni medijski sektor.‘’Ako vladu zamišljamo kao nešto što je potpuno udaljeno od ljudi, takva ideja je, naravno, apsurdna: vladi bi omogućila samo veći nadzor i manipulaciju. Ali ako u mislima imamo demokratsko objašnjenje prema kojem je vlada produžetak naroda, ta ideja nije previše luda. Sam sam demokrat i znam da za funkcioniranje demokracije ljudima treba osigurati puno informacija koje moraju izvirati iz novinarstva. Moramo, dakle, smisliti način kako da ogromne izvore koje ljudi stvaraju plaćanjem poreza barem djelomično namijenimo za redoviti dotok kvalitetnih informacija iz mnogih izvora. Mislim da se to može postići, a uzor možemo naći u svojoj povijesti. Kad su SAD osnovane, medijima je bila namijenjena ogromna potpora vlade. Zanimljivo je da su se ti mediji jako suprotstavljali upravo vladi. Abolicionistički časopisi su bili ti koji su suprotstavljanje ropstvu doveli do kritične točke koja se pretvorila u građanski rat. Moguće je, dakle, imati od strane države podupiran tisak, koji se suprotstavlja vladi.

 Economistov indeks demokratičnosti iz godine u godinu na najviša mjesta uvrštava upravo države u kojima tisak dobiva najviše državnih potpora: Norvešku, Dansku, Švedsku, Finsku, Nizozemsku. Sve te države snažno podupiru javnu radioteleviziju, a često i tiskane medije. I zadnji izvještaj organizacije Freedomhouse kvalitetu komercijalnog tiska najbolje ocjenjuje upravo u nabrojanim državama. Pitate se kako komercijalni tisak može biti slobodan ako prima visoku državnu potporu. Trebamo biti svjesni da potpora omogućuje bolji rad za više novinara. Potpora može pomoći i javnom i privatnom medijskom sektoru, ali to ne znači da ih na bilo koji način kontrolira. Protiv kontrole treba koristiti zaštitne mehanizme.

 

…Ako o tome tko će dobiti novac, a tko ne, odlučuje komisija, sistem se može lako zatvoriti. Novac će uvijek dobivati isti. Veliki američki novinar A.J. Liebling je jednom rekao da sloboda tiska pripada onome tko je vlasnik tiska. A državne potpore morale bi brinuti za nastajanje novih novinarskih grupa. Priliku bi morale dobiti grupe novinara koje žele osnovati svoj medij koji će odgovarati određenoj publici za koju misle da dosad nije dovoljno dobro zastupljena. Zato bi potpora morala biti fleksibilna, morala bi poticati kreativnost i inovaciju. A za nešto takvo trebalo bi dati više moći ljudima. Umjesto neposredne potpore, koju bi država dodjeljivala medijskim projektima, moguće je, recimo, poduprijeti pojedinačne novinare. Možemo reći da ćemo dodijeliti dvogodišnju potporu mladim novinarima koji su upravo diplomirali, a ne mogu se zaposliti. Oni je mogu odnijeti u časopis za koji žele raditi, ili s kolegama osnovati svoj časopis.

Druga mogućnost je da potporu dobiju državljani. Svatko bi dobio recimo 200 eura koje bi zatim prema vlastitom nahođenju dodijelio bilo kojem medijskom projektu. Može odlučiti poduprijeti radio koji pušta dobru glazbu ili publikaciju koju voli čitati. Bitno je da nositelji potpore budu državljani, a ne vlada. To, naravno, nije samo luda ideja: u Skandinaviji, recimo, dopuštaju državljanima da dio poreza namijene za pretplate. I u SAD-u poslovni ljudi mogu od porezne osnove oduzeti pretplate za poslovne publikacije. Zašto, dakle, svaki državljanin ne bi imao mogućnost napraviti isto? Mislim da su to jako uzbudljive ideje. Možemo vjerovati i da bi se time povećala sloboda života državljana i ljudi bi bili spremni braniti tu slobodu od manipulacija.

…Ako je naš primarni cilj bolje novinarstvo u 21. st., osim što će se državljani morati zauzeti za to da vlada novcem podupiru novinare, trebat ćemo se pobrinuti i za veću povezanost između časopisa i čitatelja. Časopis The Nation osnovao je nekakvo društvo koje čine ljudi koji plaćaju više od iznosa pretplate. Oni plaćaju više jer vjeruju da je dobro imati publikaciju kakva je The Nation. Dobra okolnost za nas je to što smo nacionalna publikacija i što smo uvijek protiv – vladu kritiziramo i onda kad nam se zapravo sviđa. Poduprli smo Baracka Obamu, a istodobno na njega usmjeravamo više kritike od bilo kojeg republikanskog časopisa. Puno ljudi misli da je to zdravo.

Pew Center je američka organizacija koja proučava budućnost novinarstva i demokracije. U spomenutom istraživanju su utvrdili da samo 4 posto priča otkriju tzv. novi mediji, a velika većina ih nastane u časopisima. I to unatoč tome što su časopisi na zalasku. To konačno znači da ljudi dobivaju manje izvornih informacija. Možda je u medijima više govora, diskusija, ali sve je manje pravih vijesti. A samo vijesti mogu biti podloga za kvalitetnu raspravu. Zato suton novinarstva znači suton zajednice i demokratskog diskursa. To je jako opasno jer praznina neće ostati prazna. Napunit će je interesi moći i onih koji žele kontrolirati diskusiju. Umjesto razgovora ljudi o tome što se stvarno događa, dobivamo manipuliranu diskusiju…Mogu vam reći kako je do toga došlo: 1960. godine odnos među službenicima za odnose s javnošću i novinarima bio je 1:1. Godine 1980. imali smo 1,2 službenika za odnose s javnošću na jednog novinara, a danas imamo 4 službenika za odnose s javnošću na jednog novinara. Moćni interesni centri su uvijek imali jake glasove. Ali usudim se tvrditi da je manipuliranje informacijama danas postalo glavni način nastajanja vijesti…Važna je svijest o tome da je tu – bez obzira na izvor: politički, poslovni ili civilno-društveni – riječ o manipuliranoj verziji vijesti koja se nudi kao dominantan glas.’’