Korona i dokolica

Dje je ovdje država?

Nov 01, 2020 3 Komentara

(15 riječi)

Pismo  dr Nevenke Pavličić  Nacionalnom koordinacinom tijelu zbog ponašanja državnih institucija, ljekara, građana, svještenstva povodom  ceremonija  u vezi sa odavanjem počasti i sahranom mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori najbolja je ocjena sadašnje situacije u kojoj se nalazi Crna Gora, civilizacijski, građanski, politički, u svakom pogledu. Doktorka je, sasvim profesionalno, ali i ljudski, zavapila, takoreći, zabogoradila, da se naredi zatvaranje kovčega sa tijelom mitropolita, da mu  skute ne bi ljubila čak i djeca. Jer,  mitropolit je umro od posljedica zaraze korona virusom, a kad je tako, onda i sama  sahrana  mora biti u skladu sa  tom činjenicom, bez obzira na to ko je u pitanju.

 

Doktorka je, pored epidemiološkog razloga, navela i sasvim ljudski – da u ovim uslovima, kada epidemija hara Crnom Gorom, sahrana  bude jednaka, po istim pravilima za sve. To, valjda, i jeste suština epidemioloških mjera. Nije mogla da  odoli, a da ne iznese i jedan surov, ali realan, primjer- da je  tijelo supruga njene koleginice, koji je, takođe, umro od posljedica korone, iz bolnice  izneseno  u crnoj kesi, i da ga je mogla mrtvog vidjeti samo  15 minuta. Ponašanje poslije smrti, u bolnici, mitropolita , pak, potpuno drugačije. U bolnicu su, nakon smrti mitropolita, bez ikakva ograničenja, ušle povorke popova, u danima kad je običnim smrtnicima zabranjeno da makar na trenutak vide svoje oboljele drage osobe.

 

Neka to, nego i ljekari koji pred tim istim smrtnicima glume profesionalizam, ne dopuštajući, često, ni pitanje u vezi sa  sopstvenom ili bolešću članova svoje porodice, izašli da isprate mrtvog mitropolita. A tek građani? Bez ikakva obzira i ograničenja sjatili se, ama kakva crna distanca, ispred Hrama Hristovog Vaskresenja. Čudo neviđeno. Ili-ovdje, u Crnoj Gori, više ništa nije čudno. Predsjednik Skupštine sagnuo se i ljubi  mitropolitov sanduk! Budući premijer, takođe! Oni koji treba da daju primjer nacionalne discipline?! A  sveštenstvo, tobože, poziva na poštovanje epidemioloških mjera. Poziva, a sve  čini da omasovi ispraćaj svoga čelnika. I još objavljuje da će “vjernicima”  biti omogućen mimohod pored groba mitropolitovog odmah poslije sahrane i narednih dana.

Nacionalno koordinaciono tijelo osmjelilo se tek toliko da  pozdravi apel Mitropolije crnogorsko- primorske, a kad je dr Nevenka izašla u javnost sa svojim vapajem, onda se trznulo i pozvalo na “dodatna” upozorenja  u vezi sa ponašanjem na sahrani .

Poslije pisma dr Nevenke,  suštinski, tako se može shvatiti, bilo bi minimalno moralno da ostavku podnese NKT , na čelu sa Simovićem , ali i sama  direktorka  Kliničko-bolničkog centra  . Za NKT je jasno zašto, a  direktorka  zbog toga što nije u stanju da osigura  radnu disciplinu KBC i profesionalizam svojih medicinara. Ako se već nije moglo uticati da ne idu na ulične litije, moglo je da se  spriječi, baš tako, da ne napuštaju ordinacije i bolesničke sobe, da bi se  postrojili radi ispraćaja mitropolita Amfilohija.

Pismo dr Nevenke, suštinski, pokazalo je da ovdje ne funkcioniše država. Jer,  ne može da  osigura poštovanje čak ni mjera  kojima se nastoji , s velikom mukom, da se očuva zdravlje građana. Da se spasi bar koji život više.  Zašto , onda, postoji NKT, zašto se donose mjere ograničenja, čak, drastične, i za bolnice , i za kafane, za socijalni život u cjelini? Zašto, kad padnu , kao da ih nema, samo ako se iole da odušak  populizmu, primitivizmu, nedisciplini, necivilizovanom  ponašanju.

 

Televizija Crne Gore je lukavo obrazložila zašto se odlučila da  direktno prenosi Amfilohijevu sahranu, da bi građane motivisala da ostanu kod svoje kuće, da se ne izlažu riziku. Bilo bi logično da je tako, ali to neće  nimalo uticati da se takva namjera i ostvari. Pohrliše “vjernici” na lice mjesta, jer ovdje je “junaštvo” ne poslušati ni vlast, ni državu, a kamoli televiziju. Još kad je takav inat zasmočen politikanstvom, e tu, majčin sine, nema “poslušnosti”. 

 

Sve ovo je pokazalo, jednu “sistemsku” boljku  ovoga društva, ako se  društvom  može i nazvati, da je ovdje endemski  sindrom – neće meni niko određivati kako ću se ja ponašati.

 

Pitanje je, stoga, neizbježno- postoji li ovdje ono što se  svuda u svijetu, čak i u onom koji mi Evropljani zovemo treći, naziva država? Ili- umjesto pitanja, konstatacija- ovdje  snaga  države ne postoji. A kad je već riječ o tome, a takođe, aktuelno, da i to pomenemo - ovu državu šef susjedne države nije ni obavijestio da će u nju doći - na sahranu mitropolita.

 

Ilija Despotović