TADE Radeva - majka Crnogorska
Iznad širokog našeg mora, živjelo je i
borilo se pleme krivošijsko. Nije trpjelo ćesarsku vlast i dizalo je bune i
ustanke. Jek gusala pratila je vazda orna pjesma o slavi i harambašama
crnogorskim. Godine 1869. i docnije 1885. pucala je po plemenu puška osvetnica,
to je bilo vrijeme Prvog i Drugog krivošijskog ustanka. Tu, u uglednoj porodici
Samardžića, negdje pod kraj 15. vijeka, ugledalo je svijet jedno žensko dijete.
Ime su joj dali Tada. Odraslo je i čoban postalo, i miješalo brave sa cuckim
ovčarima.
A ovi vječito megdan dijelili sa građanima
nikšićkim i Turcima korjenićkim oko katuna i pasišta, džeferdara posječenih
glava. I Tadi bi milo kad je Cuce isprosiše za Rada Savova, u junačku kuću
Krivokapića, gdje se na bezvodnu kršu i posnoj zemlji uz kap vode i koru hljeba
rađa čojstvo i junaštvo. Tu se puška nosi od djetinjstva, četuje bez predaha,
plijeni stoka i padaju birane muške glave. Opori cucki osvetnici ostavili su
iza sebe mnogo surovosti, ubistva i krvi, ali ispod tvrde kore ovog „zlog
života", vazda je izbijala blagorodna duša ratnika, koji vjeruje u ljudsko
dobro i čovjeka.
A o gostoprimstvu cuckog plemena postoji u
narodu priča da će te bolje i ljepše dočekati Cuca s čašom vode, no neko sa
pršutom. Nijedno naše pleme ne umije tako lijepo da se šali, ali nikad da
uvrijedi. Eto, tu je savila svoje gnijezdo, u domu plemenskog kapetana Rada
Krivokapića, zgodna odiva krivošijska Tade Samardžić. Najprije joj bi neobično,
no vrijeme učini svoje, te otvrdnu. Kad Rade osveti oca što pogibe od Turaka
ispod planine Lisca i djeda kojeg Korjenići mučki posjkeoše u Prigredini, Tade
je s ostalima u kolu igrala i pjevala. S Radom je imala desetoro djece - šest
sinova i četiri kćeri. Jedan joj sin, kao dijete, nesrećno pogibe na Trešnjevu,
a kćer prispjela đevojka, oboli od boginja te od bola presvisne. Tade je drugu
djecu kao prava majka odgojila, naročito pet sinova - pet sokolova. Najstariji
Krsto, bio je kasnije serdar i kapetan rudinski, Spasoje zvani Zekota, serdar I
Đuro najmlađi, podkomandir Cuca i Ćeklića. A rijetko je bilo tada u Crnoj Gori
da jedna kuća da toliko biranih glavara. To je trebalo zaslužiti obrazom i
junaštvom. Jedna kćer bila je udata za sina Andrije Perovića, serdara, a druga
za Jakova, sina Mirka Aleksića što je posjekao Smail- agu Čengića. Porodica
Tadina - Krivokapići učestvovala je u svim važnijim događajima crnogorske
istorije, naročito u mučnom vremenu dolaska knjaza Danila na vlast. Krivokapići
su više od drugih poštovali i isticali svoju plemensku i bratsveničku
posebnost, te su ih, zbog ovog i drugih stvari, Petrovići na nišan stavili.
Rada Savova, Tadina muža, plemenskog kapetana Cuca i Ćeklića, knjaz Danilo
izabrao je za senatora i kasnije naredio perjanicima da ga mušketaju usred
Cuca.
U ovo doba mučno je bilo cuckom plemenu.
Neki su probali da rasture varnicu osvete i podgovore sinove Rada Savova na krv
i osvetu. Oni, svi mladi i plahoviti, htjeli su i željeli da osvete oca. No, tu
je bila Tade, majka njihova, mudra i plemenita žena. Djeca su poslušala njenu
riječ i nijesu prosula bratsku crnogorsku krv. Godine 1858. Crnogorci su na
Grahovcu zadobili slavu i pobjedu. U krvavom boju sa Skadri-pašom srele su se
Cuce. Na brdo Omutić, junačko poprište, izletjela je sa handžarom u rukama i sa
sinovima svojim jedna žena - Tade Radova. U zagonu je posjekla Turčina,
nekakvog zlicu i mahnita junaka azijatskog. Niko se ovom začudio nije, znajući da
je Tade Krivokapić vrijedna muške glave.
Na Cetinju je knjaz Danilo, krvnik njena
muža, rekao pred okupljenim narodom: „Tade Radova, da orden imam, prvo bih ga
na tvoje prsi metnuo. Evo ti naljepše odijelo crnogorsko, pa ga nosi i zori se
sa njim, kao što se tobom zori Crna Gora". Kad je na prijesto crnogorski
došao knjaz Nikola, puno pažnje poklonio je Tadinim sinovima. Đura najstarijeg,
lično je on školovao, ali staru nepokornost Krivokapićima - Radovićima (po Radu
Savovom ovo uže bratstvo Krivokapića zvali su i Radovićima) nije zaboravljao.
Pa nijesu zalud Crnogorci rekli da je Radoviće knjaz „jednom rukom milovao, a
drugom udarao". U Dugi Krvavoj, više Nikšića, 1862. godine nalazili su se
i njeni sinovi u borbi sa Omer-pašinom vojskom. Tade je pošla da obiđe sinove i
da im preda hranu.
Ona stara, a put dalek, stigla je u sami
mrak. Istog dana vodio se krvav boj s Turcima u kojem je poginulo dosta Cuca, a
među njima serdar Krsto, Tadin najstariji sin. Četiri njegova brata ostala su
sjetna, jer su Cuce izgubile svoju perjanicu, a oni brata, sokola. Kad su
vidjeli da im je majka došla, izađu pred nju tužni i glave oborene. Ona viđe da
među njima nema Krsta, njenog prvijenca i delije: Dosjeti se jadu, ali se brzo
pribra, pa kad joj sinovi priđoše upita: „A đe je Krsto, Djeco ?" Njena
četiri sina, znajući koliko ona voli Krsta i jedva odolijevajući suzama,
odgovore: „Majko, Krsto je teško ranjen i, ako bog da, neće ranama
podleći". „Čujte djeco",-povika Tade," Krsto je poginuo! I neka
je, fala da je bogu! Rodila sam ga da pogine za slobodu i čast Crne Gore.
A vi ste mi se skamenili i objesili ka'
žene, već čujte ako mi Krsta osramotite i donesete bruku domu i plemenu, ni
jednoga majka više ne gledala." Tade je, već ostarala i slomljena, išla na
Vučji Do, i kao nekad na Grahovcu, muški kidisala na brdo Kovčeg. Kad su neki
počeli da prave šančeve, rekla je: „Boj se ne bije iza međa i kamenja".
Umrla je kad joj je bilo sto deset godina. Sve ovo je bilo davno, a Cuce i
danas za vrijednu i dobru ženu kažu : „Evo je ka' Tade Radova".
0 Komentara