Istorija

Politički emigrant i suverenista Krsto Vukov Martinović u borbi za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru (1931)

Okt 29, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

Crnogorski politički emigrant i oficir kraljevske crnogorske vojske, jedan od organizatora i prvaka Božićnog ustanka 1919. godine, injženjer po struci i komandir (major) Krsto Vukov Martinović (iz Bajica, kod Cetinja), pripadnik Komande Crnogorskih trupa u Gaeti (1919-1922), je dugi niz godina neprestano u egzilu vodio političku i propagandnu borbu za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru, a protiv velikosrpske okupacije i aneksije i unitarne Kraljevine SHS i (od 1929) Kraljevine Jugoslavije.

Piše: Mr Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

Martinović je živio u San Marinu i održavao je komunikaciju sa brojnim političkim emigrantima, kako iz Crne Gore, tako i iz Hrvatske. Krsto V. Martinović je tada bio u čelništvu „Komiteta za nezavisnu Crnu Goru” u San Marinu. 

U tom smislu je Krsto Vukov Martinović nastavio da piše iz San Marina 7. septembra 1931. godine emigrantu iy Jugoslavije Peru Gruberu, tadašnjem sljedbeniku politike Svetozara Pribićevića, protiv jugoslovenske centralističke države pod dikaturom kralja Aleksandra Karađorđevića i generalske klike oko njega, tvrdeći da je vlast nenarodna i da sprovdi krajnje nehumanu i bezumnu politiku, koju personificira teror protiv Crnogoraca, Hrvata, prečanskih Srba, Makedonaca i drugih u državi. On poziva na neophodnost čvrsćih veza i jedinstvenog fronta ugnjetenih naroda u borbi protiv režimske tiranije. Ističe nužnost rušenja apsolutističkog tiranskog sistema vlasti, oslobođenje ugnjetenih ispod velikosrpskog hegemonističkog egida i ostvarenje prava naroda na samoopredjeljenje (nacionalni suverenitet). To Martinovićevo pismo integralno glasi:

„REPUBBLICA DI SAN MARINO San-Marino 7-9-1931. god.

COMITATO CITTADINO

per L indipendeza del MONTENEGRO

Poštovani gospodine Gruberu!

Otrag nekoliko dana pisao sam Vam jedno pismo, da je Crnogorski narod 95% protivu protu-narodne i protivu protu-čovječanske politike obezumljene generalske Klike prestupnog Beograda-i želi se osloboditi ovog nepodnosivog zla i terora, t.j. svi oni koji ne primaju pare od države to žele, bez obzira na njihovo pređašnje držanje; a i oni te primaju pare, to jest, plate ili penzije višina duševno dijele njihovo mišljenje.

Posljednje su novosti iz Crne Gore sljedeće: U njoj je Beograd pojačao vojničku dikaturu no sve jedno narod se drži slavno i viteški. A dosta je dokazato to što prijatelj piše. Crnogorska je puška pukla 1918. godine, -i do danas što je bilo to je tek početak borbe. Dakle sada je neophodno potrebno da se učvrste veze između Hrvata, prečanskih Srba, Crnogoraca, Maćedonaca, Slovena, pa tek onda, da zajednički frontom pođemo na opšteg protivnika i neprijatelja. Zato se mora naročita pažnja posvetiti apsolutnoj saradnji svih narodnih grupa i organizacija u inostranstvu, bez obzira na plemenske pripadnosti, jer je cilj svima zajednički: Srušiti nasilje i tiraniju, povratiti ugnjetavanim narodima punu slobodu i pravo da sami opredijele svoju buduću sudbinu. Te zaista pred našim ujedinjenim frontom, neće moći tada Srbijanski hegemonisti odoljeti. Pobjeda je naša, jer s nama je Bog, pravo, pravda, moralno čovječanstvo i naši narodi. Molim Vas pošljite mi adresu predsjednika Mađarskog Komiteta, pošto sam moju te sam imao izgubio.

U očekivanju Vašeg skorog odgovora, izvolite primiti srdačne i bratske pozdrave sa poštovanjem Vašima političkim prijateljima od strane moje.

Vaš odani Krsto V. Martinović, s.r.“.

(DACG, OSIO-NP-Podgorica, IV 1-4 (31). Krsto V. Martnović, San Marino, 7. IX 1931-Peru Gruberu, prepis).

Prepiska Martinovića i Grubera se nastavila. Ponovo je Krsto Martinović 20. nije poznato kojeg mjeseca, 1931. godine pisao Peru Gruberu, odgovarajući na njegovo pismo. Meta Martinovićevog napada u ovome pismu je, poput ranijih, nasilna i tirjanska vladavina generalske beogradske klike. Martinović, ogorčen na aktuelnu situaciju i prevashodno položaj Crne Gore u Jugoslaviji, ali i ostalih potlačenih zemalja i naroda u njoj, koristi oštri i grubi vokabular u kvalifikovanju prirode i karaktera ondašnjih vlastodržaca, izlažući ih poruzi. Tvrdi da je vlast u Beogradu uspostavljena i da se održava naivnosti inostranih faktora i velikim novcem od spoljnih kreditnih zaduženja. Vlast u državi je, po Martinoviću, primitivna i divljačka, te je silom svojih oružanih državnih bandi zarobila narod. Vlast primjenjuje, po Martinoviću, brutalni teror mučenja, hapšenja, paljenja, klanja, rušenja i uništavanja u zemlji protiv svakog onog kojim im se suprotstavlja. Iskazuje energičan protest i otpor da Jugoslavijom upravlja Beograd.

Naglašava da Crnogorci, Hrvati, prečanski Srbi, Makedonci i drugi ništa ne traže što je tuđe, ali da oni svoje ne daju i štite. U pismu Martinović pokazuje samoprijekor i navodi da je krivica Crnogoraca, Hrvata, prečanskih Srba, Makedonaca i Slovena(ca) što su dopustili sebi da neravnopravno uđu u zajednicu sa Srbijom (Šumadincima) i to, kako veli, poput „stoke u torinu”. Ističe nadu da će solidarnost i zajednička akcija i otpor ugnjetenih biti finalizirana zajedničkm trijumfom pravde nad nepravdom. Govori o stanju u crnogorskoj političkoj emigraciji i navodi povijesnu filozofemu, koja je stoljećima činila suštinu crnogorske borbe za opstanak da „bez krvi nema slobode”. Apeluje na važnost organizovanja svih „narodnih grupa” u inostranstvu koje će povesti organizovanu političko-propagandnu kampanju protiv postojećeg državnog uređenja, oblika vladavine i političkog režima u Kraljevini Jugoslaviji.

To pismo u cjelosti glasi:

„REPUBBLICA DI SAN MARINO San-Marino 20-_-1931. god.

Comitato Cittadino

per L indipendeza del MONTENEGRO

Dragi gospodine Gruberu!

Primio sam ispravno Vaše mi drago i milo pismo, od 17. t. mjes. i razumio sam sve. Vaše pismo me veoma obradovalo jer piše duhom borbenim, u pravcu zajedničkog kolaboriranja političke akcije protivu protivnarodne, protivu čovječanske, prestupne i zlikovačke politike obezumljene, nasilne i tirjanske generalske klike Beograda. Opiveni vlašću, do koje su došli zahvaljujući tuđoj naivnosti i velikom novčanom zajmu od 68 milijardi franaka, oni su potpuno izgubili razum i predali se svom urođenom primitivnom nasilničkom nagonu, jer u njihovim žilama ne teče više srpsko-slovenska krv, nego ciganska i mongolo-otomanska, eto i zato i još nečojstvom i divljaštvom zaudaraju. Pa i zato su se oborili svom silom svojih oružanih banda na razoružanje i zarobljenje naroda. Oni vrše nasilja, mučenja, teror i apšenja. Oni kolju, pale, ruše, uništavaju sve što se suprotstavlja i pritom delikventski rezonuju. Njihova smrt-moj život! Njihov život-moja smrt! Geniji crnogorskih planina rekao je: Carstvo nije za neljude, kako da se pred svijetom bruče[1]. Nije Jugoslavija da s njom upravlja Beograd, jer se i do sad obrukao pred svijetom. Mi Crnogorci, Hrvati, prečanski Srbi, Maćedonci i drugi ne tražimo tuđe, ali ni svoje ne dajemo. Svijesni poruka Kralja Mučenika i Pjesnika[2], koji nam kaže: Tuđe nemoj, svoje traži, grehota ti vjeruj nije. Pa da će se oko toga, more krvi da prolije. Mi u opšte svi smo krivi današnjem našem položaju: Hrvati, prečanski Srbi, Crnogorci, Maćedonci i Sloveni jer smo došli u zajednicu sa Šumadincima, kao stoka u torinu.

Bratski i puno Vam zahvaljivam na Vaše ljubezno pismo i izvolite primiti dakle sa Vašim prijateljima, moju izjavu najiskrenije solidarnosti i simpatije za našu opštu i zajedničku stvar te da je što skorije dovedemo do potpune pobjede i trijumfa pravde nad nepravdom. Prilikom Vašeg bavljenja u Sofiji, vrlo mi je milo, te Ve posjetio moj zemljak Čičarević, te ste izmijenili vaše izglede na sadanju političku situaciju Jugoslavije i uopšte na čitave konstelacije Evrope napose. Te da Ve[3] g. Čičarević informirao i o stanju Crnogorske emigracije u Bugarskoj, koja broji nekoliko stotina ljudi. M. Z. Popović[4], s princom Lazarević-Hrebeljanović[5] kao i urednikom„Crnogorskog Glasa”[6] koji je nedavno velite ponovo počeo izlaziti. Mi Crnogorci smo strmoglavljeni po svim častima[7] svijeta. Te i zato je bilo slabo slabo kretanje naše emigracije da se organizuju, a još ovome treba dodati i to što Crnogorci slabo vjeruju u legalnu borbu, moguće je zato što su kroz vjekove njihovi pretci vodili nelegalnu borbu, koju su i nasljedili, pošto oni govore da bez krvi nema slobode. Ali u posljednje vrijeme su počeli da se organizuju, kao pto Vi je već i poznato stvaranje naše organizacije u Južnoj Americi, za prava Crne Gore, te se u njoj sa svih strana upisuju Crnogorci. Veseli me i raduje vijest te mi javljate, da u Južnoj Americi prošlog mjeseca osnovan je odbor slovenske emigracije, koja se do sada držala vrlo pasivno, da vidi se, kako se snage naše jačaju i front proširuje. Istina je, da je najglavnije da se redovi učvrste, propagandistička akcija postostruči, a naročito svjetsko mnijenje što bolje preporira.

Potpuno se slažem sa vama i dijelim vaše mišljenje, da pored toga se mora naročita pažnja povesti apsolutnoj saradnji svih narodnih grupa i organizacija u inostranstvu, bez obzira na plemensku pripadnost, jer je cilj svima zajednički: srušiti tiraniju, povratiti ugnjetenim narodima punu slobodu i pravo da sami opredijele svoju buduću sudbinu. Da imate puno pravo, da pred ujedinjenim frontom, teško da će moći srbijanski hegemonisti odoljeti. Za dovesti našu zajedničku borbu do pobjeda, kao i srušiti prestupnu i zlikovačku tiraniju Srbijansku, mi svi ukupno moramo usvojiti vaš predlog. Molim Vas, ovaj program izjavite našoj organizaciji u Južnoj Americi. Za prava Crne Gore opisaću joj i ja. Dalje velite, da naročito vas interesira dobiti jedan približno tačan pregled naših snaga u Domovini i u inostranstvu, pošto je to za ocjenu naše situacije važan faktor. Izgleda da je Crnogorcima iz Srbije lakše dobiti vezu s unutrašnjošću Crne Gore nego nama iz Italije. Piše mi u jednom pismu brigadir Bulatović[8] da je dobio pismo iz Domovine u kojemu prijatelj opisuje stanje u zemlji između ostalog veli: „Naša politička borba uzela je jakog razmaha, i svakim danom sve energičnija i jača postaje, jedino je zlo to, što nema rešitelnih vođa koji bi uskorili uspjeh”.

Dalje žali se na neke crnogorske ministre, te sjede na maslene položaje u Beogradu”, a posebno se tada (1931), kako navodi Martinović, žalio na Jovana S. Plamenca, kako kaže” jer im smeta u radu, no uvjerava ga da se mora razviti silna i očajna borba i govori da bi nužno bilo što jača agitacija od naše emigracije u inostranstvu. Prema ovome jasno je da bi gotovo sav narod bio s nama i da je s nama u borbi protiv Beograda, pa bila legalna ili državna. Broj emigracije nije mi tačan, ali mislim da ima nekoliko hiljada, oni su sa nama izuzimajući jednog dijela, te su se povukli sa Srbijancima ali mislim da bi i oni na svršetku prešli k nama. Baš sad sam primio iz Rusije pismo Bulatovića gdje mi piše da u Crnoj Gori vlada nasilje, teror, apšenje, tamničenje svake vrste i stanje je očajno. Izvolite primiti srdačne i bratske pozdrave od strane moje a tako Ve isto pozdravljam od strane mojih zemljaka jednomišljenika. Vaš odani

Krsto V. Martinović, s.r.

Evo vi adrese Bulatovića. Gospodinu brigadiru Ivanu Bulatović Krimski Simeroropo dom 1905. god. Korpus B. Kvartira br. 9 Rusio Simeropot. On je osuđen srbijancima......Njega i jednu grupa četnika[9] primila je Rusija i dala im njeno gostoprimstvo. Nije primio ruske ideje”

(DACG, OSIO-NP-Podgorica, IV 1-4 (31). Krsto V. Martnović, San Marino, 20, bez naznake mjeseca, 1931- Peru Gruberu, prepis. Formulacija Krsta V. Martinovića da Ivan Bulatović „nije primio ruske ideje“ upućuje na to da isti nije prihvatio boljševičku ideologiju).

* * * * *

[1] Misli na Petra II Petrovića Njegoša.

[2] Aludira na kralja Nikolu I Petrovića Njegoša.

[3] Crnogorski narodni izraz koji označava -Vas.

[4] Radi o Marku Zekovom Popoviću.

[5] Radi se o princu Milu Petroviću Njegošu. U pitanju je njegov pseudonim.

[6] Radi se o “Crnogorskom ogledalu” iz San Franciska čiji je urednik bio Nikola Petanović -Naiad, koji je ponovo počeo da izlazi, nakon prekida, 1931. godine.

[7] Misli na sve strane svijeta.

[8] Ivan Puletin Bulatović, crnogorski oficir, komandir i brigadir, zelenaš, zagovornik crnogorske državne samostalnosti, tada politički emigrant u Sovjetskom savezu.

[9] Misli se na crnogorske ustaničke borce koji su četovali u borbi protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore izvršene krajem 1918. Izraz «četnik» u značenju četovati nema u ovom slučaju nikakve veze sa istorijom srpskog velikosrpskog četništva od početka XX vijeka do vremena pisanja naznačenog pisma.