Ima toliko zora koje još nisu sjale – ali njih otkrivaju samo tvorački umovi čiji agon pokreće djelatni duh nošen iskonskom vjerom u čovjekoljublje, u kome kritička svijest kao najviši stadijum kontemplacije, otvara široka polja razvića etičko-povjesne svijesti i izgradnje društva u kome sve što je ljudsko mora biti uvedeno u životni tok I biti spašeno i pretočeno u grandioznu potenciju čovječnosti. 

Čovjek – to je čovjekov svijet , u kome je sva misao okrenuta zbilji, ali i sama zbilja stremi misli (Marks). Najteži zadatak filozofa je spuštiti se iz svijeta misli u realni sviet zbilje putem slobode javnog uma. 

Eto, to je postulat stvaralačkoga zavjeta prosvjetiteljskog pregnuća, naučne, etičke i životne entelehije našega Željka Rutovića, čija gnoseologija duha  tvori čvrste puteve otkrića istine putem metoda kritike: 1. Da  sve strane predmeta istraživanja moraju biti ispitane kroz postulat: De omnibus dubitandum (“S točke svake osmotri čoeka” – Njegoš), 2. Da se spoznaju tamne osnove naše duhovne egzistencije (“ Da se bezne mračne osvijetle – Kad svi kraji zaplamte svijetlošću/tad će opšti tvorac počinuti“ - Njegoš), 3. Da se kroz prizmu cjelokupne ljudske prakse svako istraživanje i proučavanje uzme u razvoju i kretanju kao najvišem izrazu dijalektike, jer nema apsolutnih istina: Panta rei (Heraklit). 

Željko Rutović, kulturolog, sociolog kulture, socijalni filozof, istraživač kulturne baštine i tradicije crnogorskog naroda, teoretičar medija, filozof humanističke orjentacije, humanistički znanstvenik piše i uz ratio i sa emocijom ostvarivši san korifeja poeticum humanusa,  filozofije i književnosti što je tragao za suštinom prirode ljudskog bivstva -  V. Igo-a „Kako bi za ljudsko rod bilo najbolje kada bi čovjekov razum u srcu počivao“. Za Željka Rutovića najviša aksiološka vrijednost je ljudskost, što znači posvećenost drugome, preuzimajući odgovornost za njegovo bivstvo. Razumjeti bivstvo znači priznati drugoga. Bivstvo – to je drugi. Jastvo – to je drugi u nama („U drugome srcu svoje srce čuti“, B.Miljković). 

Ne postoji istina zbog čovjeka nego zbog čovječnosti. Humanističke nauke proučavaju čovječnost a ne čovjeka. 

Filozofiju „kao vrijeme obuhvaćeno mislima“ (A. Kami) ugledni znanstvenik Rutović ovako supstancijalno razlaže: Filozofija, to je znanje. To je istina. To je mudrost. To je esencija duhovnosti. To je čovječnost u pojedincu. To je persona u osobi. (Nije svaka osoba persona, nego samo ona koja priznaje dostojanstvo drugog čovjeka smatrajući ga sebi ravnim – Hegel). Filozofija je univerzalna sinteza logosa i nomosa koja gradi teleološku strukturu društva kao carstva ljudskih svrha. Zato je lakše spoznati zašto je svaki susret s našim Željkom uzvišeni trenutak ljudskosti. 

Mr Željko Rutović – doktorant sociologije kulture, sociologije kulture medija i humanističkih nauka, poznati kulturni i javni radnik, socialni filozof, mislilac, pisac i publicista, inače direktor Direktorijata za medije u Ministarstvu kulture u Vladi Crne Gore, predavač na Filozofskom fakultetu u Nikšiću -  djelatnu potenciju duha kauzalno vezuje za moć misli kao samotvornu energiju duha. U mislima se sve začinje, stvara i biva. Živjeti znači misliti, ili – kartezijanski: cogito ergo sum („Mislim, dakle jesam“ - Dekart). On je temeljno spoznao Aristotelovu misaonu trijadu: theoria, praxis, poiesis, a vitalnu emanaciju bitka izgrađuje kroz dva procesa: stvaranje (facere) i djelovanje (agere). Jednom je M. Krleža kazao: „Pred čovjekom su dva životna puta: put uma i put umjetnosti. Putem uma umnici umuju, a putem umjetnosti umjetnici stvaraju“. Ali ne samo Aristotelovu, nego je Rutović, kao izuzetni erudit i senzibilni intelekt spoznao i supstancijalne osnove Kantove gnoseološke trijade: Što treba da znamo, kuda treba da idemo, čemu treba da se nadamo, kao i trijadu Hegelove socijalne kulture: Međusobno priznanje ljudi, praštanje i odricanje. Ali, i najuzvišeniju trijadu moralne strukture ličnosti, čije je principe formulisao najveći jurista u istoriji civilizacije – slavni Leon Digi: Dužnost poštenja, socijalna dužnost solidarnosti i javna dužnost vjernosti – koje naš Željko nosi kao izraz svog moralnog habitusa. 

Misao je živa sila, ali samo ako se ispolji i iskaže, pa se od njihove građe naprave snovi i postaje sjeme iz kojeg niče sami Demijurg tvorbe izmještajući svoj čin iz središta stvari (in medias res) u srce života (in medias vivos). Čovjek je ono što je stvorio, on je stvaralac,  kao samoodređujuće i samosvijesno biće. No, tome mora da prethodi agora javnog uma, kao izraz ljudske hrabrosti i slobode, da saopštimo ono što treba reći ili učiniti, čime se šire horizonti spoznaje i ostvaruje prosvijećenost među ljudima. „Sile koje sputavaju čovjeka da saopšti svoje misli, lišavaju ga same slobode da misli.“ (I. Kant). Sve ovo semantički ljepše je izrazio crnogorski vladar, vladika, mudrac, vojni zapovjednik, pjesnik, diplomata, povjesničar i poliglota, Petar I Petrović (Sv. Petar Cetinjski): „Kad su misli svezane, ruke su sputane“. 

II

Knjiga Homo mašina Željka Rutovića potvrđuje :1. Da polihistorički impulsi trepere između filozofije, psihologije, antropologije, poezije, istotrije i sociologije, 2. Da ko nosi mudrost nosi brigu, a ko širi znanje umnožava muku, jer su naučnik i folozof kao dijete na morskoj obali ispred koje leži veliki okean istine (I.Njutn). Dakle, ova knjiga nije nastala preko noći i iznenada, kao što je rođena Atena iz Zevsove glave, Afrodita iz pjene morskih talasa ili Minerva iz plavetnila nebeskih oblaka. Ovo djelo, kao tvorački portret jednog polemaha (znalac više oblasti duha) rezultanta je mukotrpnog decenijskog istraživanja i proučavanja suštinskih osnova čovjekova bića i istinski je ukras humanističkih nauka, socijalne filozofije, socijalne antropologije, psihologije, sociologije rada, filozofije prirode, psihoanalitike, istorije i pedagogije, što u formi 50 naučnih eseja pretresa dramatične tokove razvića tehničkog uma i njegove dominacije nad socijalnim i etičkim, a u kojem se čovjek preobražava od bića koje misli u robota i mašinu, to jest u res cogitans – promišljenu stvar, čime se ljudska doxa,logos i nous, metarmofozom postaju epigoni Erosa,  i time proklamuje pokleknuće ratia pred iracionalnim, ega pred igom, svijesti pred instiktom - metaforički rečeno „razumnim slugom vlada nerazumni gospodar“. Evo kako je naturalizam bića kao prirodni antagoinizam izrazio Ovidije u svojim čuvenim Metarmofozama:„Vidim ono što je bolje, a idem za onim što je gore. Razum kazuje jedno, a strat pokazuje drugo.“ Jednom je prilikom Anatol Frans, veliki francuski humanistički folozof i nobelovac, u svom slavnom djelu  „Savremena istorija“ kazao ’’da neće značiti ništa što će tehnologija i mašine, u budućnosti, možda, biti čovječnije, ako u ljudima ostane srce od gvožđa“. 

Sa psihološkog aspekta, ovaj fenomen po Erihu Fromu, iskazuje da je potrošački nalog postao ontološko svojstvo čovjekovo pa on sve što više troši sve više postaje rob svojih sopstvenih potreba i strasti, čime je prestao da bude ljudskog biće. U jurističkom smislu, izvršena je supstancijalna konverzija bića u kome je postulat homo sapiensa da je čovjek subjekt a stvari objekt prava, kao imaginaran pretočen u stvarno antičovječno značenje u empirijskim odnosima: da objekt vlada subjektom i da stvari upravljaju ljudima. Homo phaber je postao homo consumens. 

Lovćenske muze, kao glasnice znanosti, javljaju: Crna Gora je u Željku Rutoviću ovom knjigom dobila crnogorska Montenja, slavnog francuskog esejistu iz XVI vijeka, velikana prosvijetiteljstva i humanističke filozofije, što je koračao ispred vremena. 

Autor u eseju Kraj čovjeka dramatično upozorava: „Hoće li čovjek, znati, kad prelazi granicu poslije koje će mašine početi same da se razvijaju i reprodukuju – neprepoznavanje te granice označiće kraj (ne)savršenog čovjeka.“ 

Na pomolu je konačni istorijski razvod između čovjeka i prirode, te između bića i mišljenja, esencije i egzistencije. Čovjek je prestao biti cilj i sredstvo spoznaje. Filozofija ne smije podleći pred strahom da se uguši sposobnost slobodnog mišljenja o refleksijama humanističke dimenzije ljudskog bića. Upravo, kad nam je nauka pomogla da srušimo predrasude, zablude, dogme i sujevjerja, te strah od nepoznatog, ljudska zajednica je postala društvenom mašinerijom čiju zastavu vijori državna birokracija u čijim temeljima latentno žive sistemi eksploatacije, alijenacije, dominacije, proglasivši čovjeka za sredstvo a ne cilj društvene harmonije i prosti mehanizam za proizvodnju profita bez subjektiviteta u procesima  rada čime je čovjek postao rob vlastitih tvorevina, nad kojim lebdi Damoklov mač biopsihohirurgije, bioimplantacije, genetičkog kloniranja, fiziološke transfiguracije, u kome je humanističko obrazovanje veliki ponor i izopšteno kao nepremostivi jaz između svijeta rada i svijeta kapitala. 

Svjestan  Marksove teze da se mašina prilagođava ljudskoj prirodi da bi od čovjeka načinila mašinu i stava Eriha Froma da stvari upravljaju ljudima, mr Željko Rutović priredio je duhovnoj trpezi humanističke filozofije jedno od najdragocjenijih djela socijalne antropologije i socijalne filozofije čime je učinio čast nauci i filozofiji humanističkoj misli i procesu dezalijenacije ljudi upitavši sebe i svijet uma hoće li čovjek znati kad prelazi granicu poslije koje će mašine početi same da se razvijaju – jer ne poznavanje te granice označiće kraj (ne)savršenog čovjeka. 

28.10.2020.