Istorija

Crnojevića država i nepokore(e)na crnogorska država-Matica, slobodna podlovćenska Crna Gora

SVETA ZAKLETVA ZAVJETU SV. IVANA CRNOJEVIĆA

Apr 07, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

Obeštani ukupni integritet države Ivana Crnojevića proročanski legitimizuju i ostvaruju svi crnogorski naraštaji. Novovjeka slobodna Crna Gora, odbrambeni "zbjeg slobode", bitno je ratn(ičk)a tranzicija države Crnojevića Potonja državnička zapovijed Ivana Crnojevića na njegovom zboru bio je ujedno i osvještani i obeštani zavjet (amanet) i proročanstvo, a Crnogorci dali svetu zakletvu tom zavjetu. Najjači dokaz ispoštovanosti svete zakletve tom zavjetu je nepokor(e)nost Crnogoraca tuđinskom osvajaču i očuvanje svog "istorijsko-prostornog identiteta", u "zbjegu slobode", u "neprestanoj borbi" za slobodu kao nužnog uslova njihovog narodnosnog, državnog i crkveno-vjerskog samoopstanka u slobodi

Piše: Sreten Zeković

Sve do najezde Turskog carstva na Balkan, postojalo je jedinstveno teritorijalno, državno i narodno biće Crne Gore, koje je, manje više, uvijek zahvatalo matični prostor u međama ovdašnje Crne Gore, počev od Prevalisa, Duklje Zete, Crnojevića države.

Odbrambeni"zbjeg slobode"- država Matica za reintegraciju ukupnog crnojevićkog integriteta

Sa osvajačkim širenjem Turske carevine u 14. vijeku, pojedini djelovi (oblasti) Crne Gore padaju pod tuđinsku vlast: tursku, mletačku, austro-ugarsku, francusku, srpsko-despotsku, posebno onu 1918. Ostala je nepokor(e)na, kao država-Matica, slobodna podlovćenska Crna Gora, odbrambeno-borbeni "zbjeg slobode" (iz već okupiranih krajeva Crne Gore) ili, kako ga naziva vladika-gospodar Vasilije Petrović, "slobodni crnogorski principat" koji nastavlja užilištenu iskonsku istorijsko-oprirođenu i (s)rođenu pupćanu vrpcu dukljansko-zetsko-crnogorske države i njihovoga zbora na rečenom suženom prostoru.

Ratn(ičk)a tranzicija Ivanove države u novovjeku Crnu Goru

Tu se stvara vrlo atipična novovjeka crnogorska tradicionalna zajednica, posve upodobljena "neprestanoj borbi za slobodu" protiv tuđinskih osvajača. U odbrambenom ratno sudnjem izjednačenju, poistovjećenju i srođavanju gorštaka u ”zbjegu slobode” (zbijene i "od svud stiješnjene" podlovćenske Crne Gore), začedila se, odnjivila, odnjihala i udičila novovjeka Crna Gora, koja je ujedno i protivfeudalna (bez kmetstva) iznutra i spolja, sasvijem netipično prirodnoistorijsko zajedništvo posebitih oblike javne (državne) vlasti, i opetovano bitisana i preuređena borbeno prostorna jedinica u ”plemena i bratstva", specifične sekularizacije crnogorskoga društva.

Ta nova crnogorska društvena, državna i narodna zajednica suštinski je ratn(ičk)i tranzicioni tok preoblikovanja crnojevićke države i njenog zbora (čiji je korijen u dukljanskom zboru) u demokratski Opštecrnogorski zbor (skupštinu) i Glavarski zbor (izvršnu vlast).

Pričin da se "zbjeg slobode" ispisuje na palimpsestnoj "tabula razi" kao "prvobitna zajednica"

Neuočavanje i ignorisanje ovog tranzicionog procesa u srpskoj, prosrpskoj i bijelo-komunističkoj (đilasovskoj) reminiscenciji dovela je do punog z(s)atiranja crnojevićke državotvorne epohe kao tabua. Tijem se stvarao dugotrajni ideološko-vrijednosni pričin da je ovo novo, antifeudalno crnogorsko društvo zapravo početak crnogorske "prvobitne zajednice" iz koje tek počinju da se veoma sporo i odocnjelo stvaraju plemena i državni organi. I zanago se uđenuo i uvrzao nejasan konturni privid da se crnogorska istorija piše na palimpsestnoj "tabula razi" i da je prije nje samo neki tamni "prazan prostor" u kojemu je jedini oslonac na osvajačkoj srpsko-nemanjićkoj državi čija je reinkarnacija 1918. g. bila i vaskrsenje imperijalnog sve(to)srpstva kao osvještanog krajnjeg cilja i svrhe privršetka crnogorske istorije u kojem je našlo inkluzivno mjesto ("izmirenje") i bijelo-cr(k)veno srpstvo.

Imperijalno čerečenje i rekognacija Crne Gore

Izvan granica slobodnoga crnogorskog principata i vladikata, ostali djelovi Crne Gore ostali su unutar carstava i jačih sila pod njihovom državnom vlašću, kao sastavni dio ("provincije","atari") njihovih država. Tako je prvobitna cjelovita država Crnojevića rasčerečena imperijalnim śečivom i prisvajana na osnovu "svetog imperijalnog prava (jačega)". Tragovi te imperijalne istor(iolog)ije (sušto feudalizovane) i njeno rekogniranje crnogorske istorije ośećaju se i danas (već od ratno-revulucionarne administrativne organizaciji KPCG). To, međuti(je)m, stvarno ne znači da to nijesu prostori Crne Gore. Nijesu Boka, Primorje, Brda, Vasojevići i ostali krajevi tuđinski, izvanjski atari, no crnogorski ("Crnogorsko primorje", "Crnogorska Brda", još neoslobođeni djelovi viševijekovne države i naroda Crne Gore. Isto tako, "turska Srbija" nije turska, a "austrijski Srbi" nijesu Austrijanci, no Srbi; "austrougarska Hrvatska" nije austrougarska no hrvatska, a "austrijski Hrvat" nije Austrijanac, kao što ni "mletačka Albanja" nije mletačka, no albanska, ni "srpska Crna Gora" nije srpska no naroda Crne Gore, a "srpski Crnogorac" nije Srbin no posrbičeni autentični Crnogorac.

Ivanov zavjet Crnogorcima i njihova sveta zakletva zavjetu

Međuti(je)m, predstavnici Crkve crnogorske, države, glavara i naroda crnogorskoga stalno se pri utvrđivanju svoga legitimiteta i legaliteta pozivaju na državotvorni legitimitet i legalitet Crnojevića i testament Sv. Ivana Crnojevića, i to ne samo za državne granice, nego i za svoju jurisdikciju, unutarnja razgraničenja i imovinsko-pravne odnose. Potonja državnička zapovijed Ivana Crnojevića na njegovom zboru bio je ujedno i osvještani i obeštani zavjet (amanet) i proročanstvo, a Crnogorci dali svetu zakletvu tom zavjetu. Najjači dokaz ispoštovanosti svete zakletve tom zavjetu je nepokor(e)nost Crnogoraca tuđinskom osvajaču i očuvanje svog "istorijsko-prostornog identiteta", u "zbjegu slobode", u "neprestanoj borbi" za slobodu kao nužnog uslova njihovog narodnosnog, državnog i crkveno-vjerskog samoopstanka u slobodi. To je i temeljni razlog što je Ivan Crnojević bio živo prisutan u dugoj crnogorskoj tradiciji i u narodnoj svijesti, ali i za njegovo dugo čekano svetiteljstvo u CPC. Vuk St. Karadžić svjedoči da je Ivan Crnojević i u njegovom vaktu bio živo prisutan u svijesti naroda kao da se predstavio bogu na odvjet tek prije desetak-dvadesetak godišta.

Prizivanje na Sv. Ivana Crnojevića

Čak je i islamizirani Skender-beg Crnojević sebe smatrao naśljednikom očinske zemlje ("zemalja") i potpisivao se "sandžak crnogorski i svoj dioklecijanskoj zemlji gospodar" (Enciklopedijski leksikon, Mozaik znanja, Istorija, 622). U Cetinjskom ljetopisu u glavi Rodoslovlje Crnojevića navodi se: "Vladali su Crnojevići najprije Zetom, Krajinom, Šestanima, Brdima, Crnom Gorom i Primorjem" (Crnogorski anali ili Cetinjski ljetopis). O tome je i pojka u Cetinjskom ljetopisu:

"Crnagora od Kotora, sva do Brda i do Skadra,

Ivan-begom oglašena, manastirom proslavljena".

"Dika (pravda) crnogorska" je lučonosna svjetlost

            Može se bez zazora reći da je Njegoševa poetska trilogija, prije svega Gorski vijenac upravo posveta toj zavjetnoj zakletvi slobodi. Zato je i naziva "sveta sloboda". I Luča mikrokozma je njegovo metafizičko, "makrokozmičko" utemeljenje, opravdanje i duboko obrazloženje neprestane grčevite i teške, gotovo nadljudske borbe za slobodu "malog" naroda crnogorskog,. Toj borbi "kraja biti neće" do tragične apokalipse. Tragični pesimizam, a nepopustljivi praktički akativistički optimizam te "dike crnogorske“, "od svud stiješnjene", između nezajažljivih čeljusti velikih sila, je lučonosna svjetlost oslobođenja na Balkanu i šire. Daje joj ljudsku vrijednost, opravdanje razloga svog i ljudskog postojanja (na Zemlji), doviječnog bitisanja, bogulike, božanske Dike (pravde) zvane "Dike crnogorske", "slave crnogorske", slobodoslavlja. Može se reći da je tome Njegoš posvetio i Šćepana Malog.

Njegoš naš nasušni: "Za dvostrukost ni mislit ne treba"

U Gorskom vijencu se Njegoš vrće na sam početak crnogorske "izviiskre", slobodarske luče, na Ivanbegovo čojsko (pravično) junaštvo protiv silovitog neprijatelja i tragiku komadanja Crne Gore koja omogućava od(iz)rođavanje i denacionalizaciju sa deteritorijalizacijom sopstvenog naroda. Srž toga iskazuje stihovima: ”Zemlja mala odsvud stiješnjena / s mukom jedan u njoj opstat može. / Za dvostrukost ni mislit ne treba”. Iako se ovi potonji stih češće navodi, ne ističe se da je u ovoj lapidarnoj istinskoj konstataciji i ocjeni involvirana suština njegovog shvatanja crnogorskog bića i opstojanja Crne Gore, naravno, i samog Gorskog vijenca za osmišljavanje podrazumijevajuće navodne ”Istrage poturica”. Stih "Za dvostrukost ni mislit ne treba" odnosi se, prije i s vrhu svega, na unutrašnje i vanjsko u(o)dvajanje prvobitnog jedinstvenog "istorijskog prostora" i jedinstvenog odbrambenog naroda sa jedinstvenom crnogorskom vlašću. Znači, da je ovi stih usmjeren u središte narod(nos)nog, državnog i "istorijskog prostora", konkretnog, opšteljudskog (trajnog) i aktuelno nasušnog problema (zato G. Sekulović i naslovljava svoju novu knjigu Njegoš naš nasušni).

Vrtanje neslobodne slobodnoj Crnoj Gori

Krajnji Njegošev opšteniti i državno-politički naum životno se rekognira i operacionalizuje u državnoj politici Crne Gore. To je dobro znao, razlikovao i identifikovao i knjaz Danilo kada je svoj Zakonik imenovao Zakonik Danila I. knjaza i gospodara slobodne Crne Gore (bez onog privjeska "i Brda"), kako piše u originalu Zakonika koji je po potrebi sve/to/srpstva preinačio M. Medaković). Takođe, na septembarskom sastanku Crnogorske skupštine 1799. izglasane su instrukcije narodnom poslaniku Nikoli Ćirkoviću za njegovo zastupanje crnogorskih interesa kod ruske vlade. U "artikuli" se ukazuje na pravo Crne Gore na izgubljene teritorije, a u 3. se traži od ruske vlade puna podrška za ispunjenje crnogorskog zahtjeva o vraćanju "gerbaljske komunitade i drugije tri komunitadi: Majina, Brajića i Pobora", budući da se radi o pośedima "bivšega vladateljnoga princa našega Ivana Crnojevića". Podśetimo i da je vladika-gospodar Danilo imao crkveno-vjersku jurisdikciju i na Primorju i Brdima, i da su Petar I Sveti i Njegoš zborili da su to sve naša braća crnogorska.