Naš gost: DRAŽEN KATUNARIĆ
U
sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje autora Božidara Proročića i dr: Željke
Lovrenčić i izlaska dvije panorame savremenog Crnogorskog i Hrvatskog
pjesništva ,,Odlazak u stihove’’ i ,,Razlog za pjesmu’’ predstavljamo jednog od
najznačajnih savremenih crnogorskih pjesnika predstavljamo vam jednog od
najznačajnih savremenih hrvatskih pisaca : Dražen Katunarić.
ovdje
sam
nalazim
se
u
ovoj pjesmi
da
bih što više puta
izrekao
riječ sfinga
naglas
bez
obzira na današnje prilike
na
vlast koja sada vlada
sfinga
je tu
tajna
poruka na šapicama
sjedi
i ne miče se u vremenu
sfinga
- nikad je se nisam naužio
nikad
do kraja
sfinga
- tražio joj muža
dobar
miraz
sfinga
- tražio joj popudbinu
za
vječnost
sfinga
- nakon smrti
tražio
njene citate
sfinga
- što će mi reći
zagonetno
kad
upoznao sam ljubav
još
jednu sfingu
i
onu bez nosa
za
starost
dok
traju pripreme za rastajanje
za
veliko putovanje
u
svakom je času sfinga sfinga
hoću
reći život
hoću
reći nebo
hoću
reći tajna
98
dići
ću je onako tešku
od
zelenog egipatskog porfira
dići
ću je na sigurno
položiti
na svoje postolje
da
gleda u daljinu i šuti
da
gleda u daljinu i šuti.
ŠTO
SAM SVE ZABORAVIO JEDNE GODINE
Kakav
sam ja to čovjek da sam zaboravio dati bijednu paru prosjakinji koja se
smrzavala na ulici s
djetetom
tko
sam ja da sam zaboravio probati stara očeva
odijela
boju
lišća od jeseni 1986. godine kad je umro
krikove
žena s kojima sam spavao
zimsko
sunce i jednog čovjeka koji je htio iskočiti
iz
vlaka
crnu
vranu na vrhu vagona
njezine
crvene ruke od hladnoće s mnogo grižnje
savjesti
žarulju
koju je ostavljala upaljenu cijelu noć iz straha od smrti
i
metlu kojom sam puštao vodu iz kotlića
ime
one tiskare u Gundulićevoj gdje sam pomislio
da
riječ postaje djelo
očev
glas u snu koji mi je rekao: “Što sad spavaš,
ispričaj
mi film”
blaženstvo
raja koje je osjetila majka kad se onesvijestila u crkvi
preljubnicu
koja je svjedočila u korist psa koji me
ugrizao
u gležanj
pjesmu
Monique Morelli “Zabranjene obale” koja
me
jednog popodneva oslobodila tumora čežnje
starinske
satove s visećim klatnom u hodniku koje
je
pregazilo vrijeme
prazne
sarkofage pune kišnice
očaj
koji me spopao od opadanja kose i tjemena
koje
se razrijedilo
tko
sam ja da sam zaboravio da je život cesta
da
ocean dobro propuhuje nosnice
da
će me skupiti barkarjol ako plivam daleko daleko
da
se naša ljubav začas pretvarala u mržnju, još
jaču,
tako je ostalo
da
sam nakon pedeset godina prišuljao do tuđe
kuće
ispred prozora koji sam razbio kao dječak
tko
sam ja da se sjećam samo mutnih mrlja iskrivljenih odraza u tom staklu
da
sam zaboravio i ono za što sam govorio da nikad neću zaboraviti.
JEDNOGA
DANA BILA JE NOĆ
Jednoga
dana bila je noć.
Moja
sjena pala na grob
gdje
bit ću pokopan.
Nisam
ja, sunce se točno namjestilo
pod
kutom
da
sjena pokrije ploču
između
dva oleandra
i
uđe onkraj nje.
Kao
da je dio mene
pobjegao
već unutra
u
grob.
Kao
da dio mene
leti
k sjenama
očeva,
djedova i baka,
pradjedova
kapetana
duge plovidbe
i
združi se s njima
u
vječnost.
Srce
se skuplja cijeli život
za
taj čas
istine
srce
se nadima i grči
od
muke
pred
ništavilom.
Jednoga
dana bila je noć.
Moja
sjena pala
na
grob one sjene
koja
bit će
noć.
DOB
Lucumoneu
Dob
je mala fosilna životinja što živi u mraku
ćupa,
obješena za konopac kao vedro vode,
po
koži, obliku, slična istodobno krokodilu,
gušteru
i kornjači. Visi nepomično. Hrana i
svjetlo
joj škode, okusi nešto smiješno u
studenom
i prosincu, za cijelu godinu.
Pokazuje
se svijetu kad je ljudi sami otkriju u
ćupu,
čistom slučajnošću podignu poklopac i
zagledaju
u dno. Za sebe ponajviše zna ona
sama.
Nijednom stvoru, a kamoli čovjeku ne
pada
napamet narušiti sklad u tijesnu dnu,
otjerati
Dob iz njezina ćupa
Sa
starenjem joj godi da je znatiželjnici sve
manje
otkrivaju, i netom oćuti svjetlost na
hrapavoj
koži, Dob se nakostriješi u
suhom
bunaru: “Ljudi, nemojte me više
dizati
na konopac! Mene dolje nema!
Preostaje
još nekoliko nedirnutih riječi!”
No,
oni, radoznalci, ipak je dižu jer Dob
dolazi
s godinama. Poigravajući se riječima,
golica
ih pomisao da će ugledati nešto
nestvarno,
hrapavo, ubogo i čemerno, pa
makar
nanijeli bol životinji. A Dob na svjetlu,
ista
je Dob u tami. Ista. Samo su riječi ostale
na
dnu, svete.
MISA
NA WEB-U
Jean-Luc
Wauthieru
stvaraš
web
jer
dragi Bog
te
neprestano stvara
vrijeme
prelijeće web
opkorači
dugi dan tvoje
samoće
odozdo
na web-u
sasijeci
Kronov spol
da
oćutiš se bezvremenim
misa
na web-u
za
nakanu ispale hostije
s
usana čežnje
na
web-u glas djevojke
ovlaži
ti tabane
pjevaše
sveto i profano
i
da te jednom dotaknem
i
dodirnem ti haljine
moje
srce bilo bi cijelo
a
sve rane bi nestale
Oh
Bože
prepoznah
te na web-u
po
mirisu mlijeka
bezazlenom
osmijehu
jednom
otkucaju čistog srca
lomio
si web na pola
i
pružao mi kruh koji je još mirisao
na
zlaćano klasje pod suncem
pružao
mi čašu gustog plavca
koja
me opila od ljubavi.
Dražen Katunarić (1954., Zagreb). Pjesnik, prozaik, esejist. Glavni urednik časopisa Europski glasnik. Dosad je objavio više od dvadeset pet knjiga poredostalih, Mramorni Bakho (poezija, 1983.), Pučina (poezija, 1988.), Kuća dekadencije (eseji, 1992.), Nebo/Zemlja (poezija, 1993.), Crkva, ulica, zoološki vrt (proza, 1994.), Priča o špilji (esejistička proza,1998.), Lijepak za slavuja (poezija, 1998.), Načitano srce (poezija, 1999.), Kobne slike (roman, 2002.), Tigrova mast i druge priče (proza, 2005.), Lira/Delirij (poezija, 2006.)Prosjakinja, (roman, 2009.), Infernet, kratke priče, 2010.), Kronos, (poezija, 2011.), Jednoga dana bila je noć (izabrana poezija, 2015.), Smiješak Padra Pija (roman, 2017.), Znak u sjeni (poezija, 2017.). Preveden na strane jezike, Ecclesia invisibilis (Bukurešt, 2001.); Isolomania (Ajaccio, 2004.); Cherries (N.Y. 2004.); Kthimi i Barbrogjenive (Tetovo, 2007.); Ciel/Terre (Amiens, 2009.); Le baume du tigre (Bruxelles, 2009.); Die Bettlerin (Graz, 2009.), La mendiante (Bruxelles, 2012.), Cer/Pămȋnt (Iaşi, 2016.) Poem efemer (Iaşi 2016), Cronos (Buenos Aires, 2017.), La maison du déclin (Bruxelles, 2017.) Dobitnik je nagrada u zemlji i inozemstvu.
0 Komentara