U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje autora Božidara Proročića i dr: Željke Lovrenčić i izlaska dvije panorame savremenog Crnogorskog i Hrvatskog pjesništva ,,Odlazak u stihove’’   i  ,,Razlog za pjesmu’’ predstavljamo jednog od najznačajnih savremenih crnogorskih pjesnika predstavljamo vam jednog od najznačajnih savremenih hrvatskih pisaca : Dražen Katunarić.

 Priredio: Božidar Proročić

  DRAŽEN KATUNARIĆ

 SFINGA

 evo

ovdje sam

nalazim se

u ovoj pjesmi

da bih što više puta

izrekao riječ sfinga

naglas

bez obzira na današnje prilike

na vlast koja sada vlada

sfinga je tu

tajna poruka na šapicama

sjedi i ne miče se u vremenu

sfinga - nikad je se nisam naužio

nikad do kraja

sfinga - tražio joj muža

dobar miraz

sfinga - tražio joj popudbinu

za vječnost

sfinga - nakon smrti

tražio njene citate

sfinga - što će mi reći

zagonetno

kad upoznao sam ljubav

još jednu sfingu

i onu bez nosa

za starost

dok traju pripreme za rastajanje

za veliko putovanje

u svakom je času sfinga sfinga

hoću reći život

hoću reći nebo

hoću reći tajna

98

dići ću je onako tešku

od zelenog egipatskog porfira

dići ću je na sigurno

položiti na svoje postolje

da gleda u daljinu i šuti

da gleda u daljinu i šuti.

ŠTO SAM SVE ZABORAVIO JEDNE GODINE

Kakav sam ja to čovjek da sam zaboravio dati bijednu paru prosjakinji koja se smrzavala na ulici s

djetetom

tko sam ja da sam zaboravio probati stara očeva

odijela

boju lišća od jeseni 1986. godine kad je umro

krikove žena s kojima sam spavao

zimsko sunce i jednog čovjeka koji je htio iskočiti

iz vlaka

crnu vranu na vrhu vagona

njezine crvene ruke od hladnoće s mnogo grižnje

savjesti

žarulju koju je ostavljala upaljenu cijelu noć iz straha od smrti

i metlu kojom sam puštao vodu iz kotlića

ime one tiskare u Gundulićevoj gdje sam pomislio

da riječ postaje djelo

očev glas u snu koji mi je rekao: “Što sad spavaš,

ispričaj mi film”

blaženstvo raja koje je osjetila majka kad se onesvijestila u crkvi

preljubnicu koja je svjedočila u korist psa koji me

ugrizao u gležanj

pjesmu Monique Morelli “Zabranjene obale” koja

me jednog popodneva oslobodila tumora čežnje

starinske satove s visećim klatnom u hodniku koje

je pregazilo vrijeme

prazne sarkofage pune kišnice

očaj koji me spopao od opadanja kose i tjemena

koje se razrijedilo

tko sam ja da sam zaboravio da je život cesta

da ocean dobro propuhuje nosnice

da će me skupiti barkarjol ako plivam daleko daleko

da se naša ljubav začas pretvarala u mržnju, još

jaču, tako je ostalo

da sam nakon pedeset godina prišuljao do tuđe

kuće ispred prozora koji sam razbio kao dječak

tko sam ja da se sjećam samo mutnih mrlja iskrivljenih odraza u tom staklu

da sam zaboravio i ono za što sam govorio da nikad neću zaboraviti.

JEDNOGA DANA BILA JE NOĆ

Jednoga dana bila je noć.

Moja sjena pala na grob

gdje bit ću pokopan.

Nisam ja, sunce se točno namjestilo

pod kutom

da sjena pokrije ploču

između dva oleandra

i uđe onkraj nje.

Kao da je dio mene

pobjegao već unutra

u grob.

Kao da dio mene

leti k sjenama

očeva, djedova i baka,

pradjedova

kapetana duge plovidbe

i združi se s njima

u vječnost.

Srce se skuplja cijeli život

za taj čas

istine

srce se nadima i grči

od muke

pred ništavilom.

Jednoga dana bila je noć.

Moja sjena pala

na grob one sjene

koja bit će

noć.

DOB

                                                                        Lucumoneu

Dob je mala fosilna životinja što živi u mraku

ćupa, obješena za konopac kao vedro vode,

po koži, obliku, slična istodobno krokodilu,

gušteru i kornjači. Visi nepomično. Hrana i

svjetlo joj škode, okusi nešto smiješno u

studenom i prosincu, za cijelu godinu.

Pokazuje se svijetu kad je ljudi sami otkriju u

ćupu, čistom slučajnošću podignu poklopac i

zagledaju u dno. Za sebe ponajviše zna ona

sama. Nijednom stvoru, a kamoli čovjeku ne

pada napamet narušiti sklad u tijesnu dnu,

otjerati Dob iz njezina ćupa

Sa starenjem joj godi da je znatiželjnici sve

manje otkrivaju, i netom oćuti svjetlost na

hrapavoj koži, Dob se nakostriješi u

suhom bunaru: “Ljudi, nemojte me više

dizati na konopac! Mene dolje nema!

Preostaje još nekoliko nedirnutih riječi!”

No, oni, radoznalci, ipak je dižu jer Dob

dolazi s godinama. Poigravajući se riječima,

golica ih pomisao da će ugledati nešto

nestvarno, hrapavo, ubogo i čemerno, pa

makar nanijeli bol životinji. A Dob na svjetlu,

ista je Dob u tami. Ista. Samo su riječi ostale

na dnu, svete.

MISA NA WEB-U

Jean-Luc Wauthieru

stvaraš web

jer dragi Bog

te neprestano stvara

vrijeme prelijeće web

opkorači dugi dan tvoje

samoće

odozdo na web-u

sasijeci Kronov spol

da oćutiš se bezvremenim

misa na web-u

za nakanu ispale hostije

s usana čežnje

na web-u glas djevojke

ovlaži ti tabane

pjevaše sveto i profano

i da te jednom dotaknem

i dodirnem ti haljine

moje srce bilo bi cijelo

a sve rane bi nestale

Oh Bože

prepoznah te na web-u

po mirisu mlijeka

bezazlenom osmijehu

jednom otkucaju čistog srca

lomio si web na pola

i pružao mi kruh koji je još mirisao

na zlaćano klasje pod suncem

pružao mi čašu gustog plavca

koja me opila od ljubavi.

Dražen Katunarić (1954., Zagreb). Pjesnik, prozaik, esejist. Glavni urednik časopisa Europski glasnik. Dosad je objavio više od dvadeset pet knjiga poredostalih, Mramorni Bakho (poezija, 1983.), Pučina (poezija, 1988.), Kuća dekadencije (eseji, 1992.), Nebo/Zemlja (poezija, 1993.), Crkva, ulica, zoološki vrt (proza, 1994.), Priča o špilji (esejistička proza,1998.), Lijepak za slavuja (poezija, 1998.), Načitano srce (poezija, 1999.), Kobne slike (roman, 2002.), Tigrova mast i druge priče (proza, 2005.), Lira/Delirij (poezija, 2006.)Prosjakinja, (roman, 2009.), Infernet, kratke priče, 2010.), Kronos, (poezija, 2011.), Jednoga dana bila je noć (izabrana poezija, 2015.), Smiješak Padra Pija (roman, 2017.), Znak u sjeni (poezija, 2017.). Preveden na strane jezike, Ecclesia invisibilis (Bukurešt, 2001.); Isolomania (Ajaccio, 2004.); Cherries (N.Y. 2004.); Kthimi i Barbrogjenive (Tetovo, 2007.); Ciel/Terre (Amiens, 2009.); Le baume du tigre (Bruxelles, 2009.); Die Bettlerin (Graz, 2009.), La mendiante (Bruxelles, 2012.), Cer/Pămȋnt (Iaşi, 2016.) Poem efemer (Iaşi 2016), Cronos (Buenos Aires, 2017.), La maison du déclin (Bruxelles, 2017.) Dobitnik je nagrada u zemlji i inozemstvu.