Njujork tajms je 16.aprila 1922. godine objavio tekst „Negiranje nacije“ poznatog američkog publiciste Voltera Litlerfilda, koji se u autorskom tekstu bavi sudbinom Crne Gore u vrijeme i nakon Velikog rata (I svjetski rat). Ovaj tekst je pisan sa dovoljnom vremenskom distancom tako da se može smatrati objektivnim prikazom događaja koje obrađuje. U tekstu se iznose mnoštvo činjenica koji objašnjavaju kako je Crna Gora nasiljem i prevarom anektirana od strane Srbije, kolike su ratne reparacije dobijene koje nikada nijesu stigle u Crnu Goru i odnos saveznika prema nasilnoj aneksiji Crne Gore. Ovaj tekst je poučan jer je očigledno da mnogi i danas treba da uče lekciju iz prošlosti i da ne ponavljaju sramnu ulogu Andrije Radovića i njemu sličnih.

NEGIRANJE NACIJE

Crnogorski napori da spriječe anektiranje njihove države od strane Srbije – Reparaciona komisija ne zna kome da plati 2.000.000$ prikupljenih za Crnu Goru

Piše: Walter Littlerfield

            Ove neđelje u Đenovi će obeznađeni ostatak de jure Vlade Crne Gore otići iz svog śedišta u starom zdanju na adresi Via Volturno 7 u Rimu i pokušati, pred Vrhovnim savezničkim vijećem, da obezbjedi priznanje koje su, iako često i rječito odobreno od strane raznih šefova poslanstava Antante, uvijek ignorisala njihova predstavnička tijela – Vrhovno vijeće, Savjet ambasadora i Liga nacija.

            Ta anomalija je toliko nevjerovatna, da bi istraživanje njenih razloga bilo od vitalnog značaja za sve one koji još uvek vjeruju u očuvanje nekih fragmenata ratnog idealizma, koji je skoro zbrisan kasnijim konvencijama. Ne treba biti sljedbenik argumenata u korist nezavisnosti Crne Gore sa jedne strane ili njene apsorpcije od strane Srbije sa druge, bez sposobnosti razumjevanja đe leži istina.

            Savršeno je jasno zašto bi Italija iz političkih, strateških i dinastičkih razloga željela da Crna Gora bude ponovo uspostavljena u punoj slobodi djelovanja kao nezavisna država. Podjednako je jasno zbog čega Francuska to ne bi željela. Propaganda i jedne i druge u cilju zastupanja sopstvenih ciljeva, treba biti predmet sumnje. Osim toga, ni neobavezujući stav britanske vlade nije misterija. Iz odbijanja ove vlade zahtjeva upućenog Donjem domu da se objavi izvještaj grofa De Salisa o situaciji u Crnoj Gori može se dedukcijom zaključiti samo jedna činjenica. Izvještaj u kojem su u potpunosti osuđeni metodi koje je koristila Srbija, a koje je podržavala Francuska i francuski generali, Franše d’Epere i Venal, kojima je Crna Gora pripojena Srbiji, i objavljivanje tih podataka od strane britanske vlade se ne bi moglo tumačiti kao prijateljski akt prema Francuskoj, čija je ośetljivost bila jedan od najtegobnijih elemenata u posljeratnim prilagođavanjima.

            Nije posebno ni važno da li De Salisov izveštaj potvrđuje u svim svojim jezivim detaljima “Krvavi album Karađorđevića”. Činjenica da je to potpuna potvrda svih navodnih zvjerstava Srba u Crnoj Gori je sasvim dovoljna za sve razumne ljude. I najzad, sasvim je prirodno da je i naš Stejt dipartment, s obzirom da je smatrao neophodnim da u januaru 1921. godine povuče ovlašćenja diplomatskih i konzularnih predstavnika Crne Gore i nije htio da se zamara objašnjenima zašto je to učinio – ignorisao sve zahtjeve koje je de jure Vlada Crne Gore uputila radi objašnjenja takvog stava.

Teška nepravda

            Jedino što je važno je da je učinjena teška nepravda hrabrom i starom narodu. Koraci kojima se ta nepravda odvijala mogu se čitati kao otvorena knjiga:

– Crna Gora, sa površinom približne veličine Konektikata i brojem stanovnika približnom Roud Ajlendu, postala je, u XVII stoljeću, kolijevka slovenskih plemena koja su se spuštala na Balkan sa śeveroistoka, i u narednih pet stoljeća, uglavnom pod svojim kraljevima Bodinom i Mihajlom, doživljavala veliki procvat sve dok nije inkorporirana u veliko srednjevekovno Srpsko kraljevstvo.