Naš gost: KREŠIMIR BAGIĆ
U
sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje autora Božidara Proročića i dr: Željke
Lovrenčić i izlaska dvije panorame savremenog Crnogorskog i Hrvatskog
pjesništva ,,Odlazak u stihove’’ i ,,Razlog za pjesmu’’ predstavljamo jednog od
najznačajnih savremenih crnogorskih pjesnika predstavljamo vam jednog od
najznačajnih savremenih hrvatskih pisaca:
KREŠIMIR
BAGIĆ
ŠESNAEST
kada
bih mogao biti broj
bio
bih šesnaest
rado
bih primao goste
koji
spajaju točke i pokrete
koraci
i riječi vodili bi do mene
krijepio
bih putnike
pjesnike
dozivao elipsama
kao
bršljan na starom zidu
šesnaest
je skladan i dobar broj
lako
se množi i dijeli
možeš
ga crtati i mjeriti
ispisivati
dok ti ne ponestane daha
šesnaest
je pravac krug i trapez
šesnaest
nikad ne kasni
šesnaest
je kult rajčica i let
šesnaest
je istina iznad oblaka
kada
bih mogao biti broj
bio
bih šesnaest
gostima
bih govorio
uđite
ja sam šesnaest
KROŠNJA
Ispočetka
bila točka
mijenjala
boje
ljubavnike
šumila
u ptici
krošnja
bila
slijepa
da
je nitko ne ugleda
da
je nitko ne poleti
kad
joj se silazi
krošnja
kasnije
točku napustila
i
kristal i nebo i misao
postalo
joj tijesno
pa
se smanjila
krošnja
onda
došli mnogi
(s
njima i ja)
otkinuli
po list
kazali
to je
krošnja
a
ona lebdjela u zraku
bijelila
sunce
zlatila
snijeg
ponavljala
krošnja
krošnja
ne
mogu te shvatiti
iz
tebe pobjeći
kazati
ja nisam
krošnja
a
i zašto bi
(šapuće
moj list)
kad
jesmo
ja
tvoja životinja
ti
moja
krošnja
a
pjesma
je
li ona
životinja
ili
krošnja
ispočetka
je bila točka
(ljuti
se moj list)
mijenjala
boje
ljubavnike
šumila
u ptici
ali
joj postalo tijesno
pa
se smanjila
sada
raste umjesto tebe.
MRAK
U SLIKOVNICAMA
ravnica
mi prilazi odasvud
ili
ne prilazi
nalazim
je
stojim
penjem se silazim
ona
me gleda
kaže:
tu smo
šetam
gradom ona pogledom ruši nebodere
kaže
koraku: more ne može skočiti u vodu
zato
nam rastu brodovi
ravnica
stanuje u meni putuje
gdje
ja stignem ona se
odmori
dok
je još u slikovnicama mrak
ravnica
ustane odjene se
i
čeka
ono
što s njom dijelim
sva
mi je imovina
tu
smo
široko
smo
EPIDEMIJA
POKLIČA
Prije
koju godinu okružili su nas pokliči. Muški,
ženski,
crveni, žuti, ćelavi, pobjednički, izdajnički,
navijački,
desni, lijevi, jutarnji, večernji, biciklistički, radosni, neutješni… Ljudi su
prestali normalno
razgovarati,
šetati, šutjeti, razmjenjivati pozdrave.
Susjed
se nadvikuje sa susjedom, pekar s kupcem,
plakat
sa zidom… Više nije moguće biti intiman
ili zbunjen, kazati ‘možda’, ‘ipak’, ‘tko zna’, ‘vidjet ćemo’...
Svaka situacija i svaki čovjek imaju svoj poklič. ‘Živio’ i ‘Dolje’
izmjenjuju se nevjerojatnom brzinom, napučuju ulice i gostionice,
prodiru u spavaće sobe, zavlače se u postelju, na koncu lijepe za
kožu.
Dodir s pokličem jedne tjera u ognjicu, dok
u
drugih izaziva svrab. Prvi mu kažu ‘Živio’, a drugi
‘Dolje’.
I jedni i drugi, međutim, zaboravljaju mjesto
u
šumi na kojemu se susreću misao i tiha emocija. Ne dogodi li se čudo, pokliči
će uskoro pojesti i
šumu
i nas. Prostorom će kružiti grleni zvukovi, sudarati se, poništavati i množiti
- kao u svakoj pravoj
drami.
Ili možda nije sve tako crno. Možda, ipak,
tko
zna, vidjet ćemo…
POGLED
Skočio
sam davno i nikako da prizemljim.
Zapravo
maknuo sam se s čvrstoga tla, zaboravio
grad,
postao prolaznik. Lebdim tako već petnaest
godina. Oko mene raste trava, miriše poljsko cvijeće,
poslije ljetnih pljuskova
raslinje mi dotiče lice.
Slučajno
započeta igra ima samo dva smjera – gore
i dolje. Kada mi se učini da se prekomjerno uspinjem, poželim biti rudar.
Zaklopim oči, a sunce mi
sjedne
na čelo kao svjetiljka na kacigu. Kada, pak,
počnem
padati, široko raširim vjeđe, pogledam
sunce
u oči i upitam:
-
Možeš li izdržati pogled?
Ono
se nasmiješi nevoljko kao čovjek koji nema što
kazati.
I ode svojim putem. Oko njega raste trava,
miriše
poljsko cvijeće, poslije ljetnih pljuskova raslinje se pretvara u srebrne
zrake. Ponekad prođe i
godina
da se ne sretnemo. Kada se to ipak dogodi,
sunce
posramljeno sagne glavu i prošapće:
-
Ne mogu.
Krešimir Bagić (Gradište, 1962), pjesnik, stilističari kritičar. Objavio je zbirke pjesama: Svako je slovokurva (s B. Gregorićem, 1988), Između dva snažna dima (1989), Krošnja (1994), Bršljan (1996), Jezik zasvaku udaljenost (2001), Le palmier se balance (Pariz, 2003), U polutami predgrađa (2006), Trebalo bi srušiti zidove (2011), Plaši li te moja boja (2013) i Tkobaca mrvice kruha dok hoda šumom / Qui sème desmiettes de pain en traversant les bois (Rennes 2016).
K tomu, stručne knjige: Živi jezici (1994), Umijećeosporavanja (1999), Brisani prostor (2002), Treba lipisati kako dobri pisci pišu (2004), Rječnik stilskih figura (2012), Uvod u suvremenu hrvatsku književnost (2016) i Pogled iz Dubrave (2017). Predavao jehrvatski jezik i književnost na Sorboni (1996-1999).
Bio
je voditelj Zagrebačke slavističke škole (2005-2009). Profesor je stilistike na
Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Urednik je portala stilistika. org.
0 Komentara