Antiislamski i antiosmanski otisak, koji su nosile ideologije većeg dijela balkanskih nacija u eri nacionalromantizma XIX vijeka, još nije iščezao. Tada su između hrišćanstva i naciona s jedne i Turaka i islama s druge strane konstruisane binarne opozicije koje će stvarati podijeljenu sliku o prošlom i o Drugom. Hrišćanstvo i nacija (u većini slučajeva balkanskih naroda) s jedne strane simbolizovaće sve ono pozitivno, Islam i Osmansko carstvo ono najmračnije. Takvo stanje se izuzetno odražava u javnome mnjenju, a iskustvo Srebrenice najbolje pokazuje koliko je slika o prošlom bila značajna za formiranje određenih stereotipa. Citiranje Njegoša i pominjanje stihova iz usmene epike o porazu na Kosovu od strane Ratka Mladića te davanje istorijskog legitimiteta srpskim akcijama potvrđuje nam koliko literatura i istorija mogu biti zloupotrijebljene.

No, kad se ukloni taj ideološki nanos u konstruisanju istorijske svijesti otvara nam se jedan nevjerovatan mozaik, povezivanja i slaganja, međuzavisnih prožimanja i srastanja kultura. Crna Gora je zlatni primjer na kojem možemo pokazati koliko su predstave o Turcima ,,iźelicama“ (izuzetno prisutne u crnogorskoj usmenoj književnosti, danas naročito promovisane od strane konzervativaca iz redova Srpske pravoslavne crkve) netačne i namjerno ideološki konstruisane. Prvo moramo naglasiti da Osmansko carstvo nije isto u svakom vijeku svojega prisustva na Balkanu i da odnos prema hrišćanima nije uvijek bio jednak. Ali za period koji se smatra ,,najmračnijim“ periodom naše istorije, opšte stagnacije i nestajanja hrišćanstva, osmanskoga iživljavanja i nasilne islamizacije, a to su XVI i XVII vijek, gledajući spomenike kulture naići ćemo na potpuno suprotnu stvarnost. Za te potrebe citiraćemo tri značajna crnogorska autora:

,,Jedna od najvećih crkava Novog vijeka, Uspenje manastira Pive, podignuta je 1573. godine zauzimanjem kod sultana mitropolita i kasnije patrijarha Savatija (...) Po jednom fermanu u arhivi porodice Drobnjak iz Risna 1671. godine vidi se da je sultan odobrio kapetanu Ivanu Miloševiću da sagradi crkvu na svom zemljištu u Podgorici“ (Pavle Mijović).

,,U krajevima nominalno zavisnim od Turaka, bar u početku uspostavljanja turske vlasti, situacija za sakralno graditeljstvo bila je znatno povoljnija od one u podlovćenskoj Crnoj Gori. Obnavljani su ili nanovo podizani i drugi manastiri i crkve, za koje se pred turskim vlastima moglo dokazati da su in situ ranije postojali. Pomenimo neke od njih. Početkom XVI vijeka obnovljeni su Sv. Trojica kod Pljevalja, Sv. Nikola u Zastupu kod Bijelog Polja, zatim manastiri Dobrilovina i Dovolja u kolašinskom kraju, kao i drugi sakralni objekti“ (Dragoje Živković).

,,Vitomir Srbljanović primjećuje srodnost nekih elemanata s Husein-pašine džamije i manastira Sv. Trojica: ‘Kao što se na manastiru Svetoj Trojici pojavljuju neki muslimanski elementi, tako se i na džamiji pojavljuju neki hrišćanski’. Na osnovu toga donosi zanimljiv zaključak da se opravka u manastiru Sv. Trojica vršila u vrijeme podizanja džamije i da su ovaj posao obavljali isti majstori. Po njegovom mišljenju ‘završivši pripratu manastira Svete Trojice 1592. godine, oni intenzivno rade na zidanju Husein-pašine džamije. Zatim, kada su završili sam objekat džamije 1594. godine, prelaze na građenje glavne crkve u manastiru Svetoj Trojici pljevaljskoj’“ (Dragana Kujović).

Dakle, suštinsko je pitanje – ako su Turci bili iźelice, a time i muslimani dakako, kako je onda moguće da se čitav ansambal najvećih hrišćanskih bogomolja u Crnoj Gori obnovio ili sagradio na teritoriji kojom su upravljali Turci? Zar ne bi trebalo da su to loši momci koji popove i hrišćane čereče i nabijaju na kolac? Pale sela i siluju žene?

A onda dalje – kako da se u eri ,,opšte stagnacije“ pojavljaju zografi, prepisivačka djelatnost i slikarska radionica Manastira Morače koja je okupila imena poput Đorđija Mitrofanovića, Jovana, Kira, Kozme, Strahinje iz Budimlja i dr. koji su živopisali Moraču (1574-1577), Sv. Trojicu pljevaljsku (1592-1594/5), Nikoljac (sredinom XVI vijeka), Pivu (1604-1606), Dobrilovinu (1613) i druge. Nešto nije u redu s antiislamskim postavkama. Nekome ne odgovara interkulturalna analiza i paralelnost. Nekome više odgovara segregacija. Da su Turci bili onakvi kakvim nam ih slika predanje i intelektualci bliski crkvi, siguran sam da bismo danas svi bili Turci.

Toliki antiislamizam u stereotipima čini nas ranjivim i za buduće vrijeme. A najvažnije pitanje od svih svakako je – kako smo dozvolili da svi gorepomenuti sakralni objekti danas postanu glavni punktovi antiislamizma u Crnoj Gori? I kako smo dozvolili da čuvar njihovih ključeva muslimane naziva „lažnim ljudima, lažne vjere“?