Piše: Radojko Đuričanin

Prije neku godinu pojavila se knjiga “Velički velikomučenici”, štampana u Srbiji, čiji je autor Veličanin Stanko Paunović, koji je radio i živi u Srbiji. Knjiga je obimna i bez literalne vrijednosti, ali sadrži dosta podataka potrebnih za pisanje istorije Velike i Veličana. Na početku knjige dat je, pod naslovom “Pohvala Paunovom Peru”, tekst-govor izvjesnog Rada Živkovića, novinara, pisca i kolumniste iz Beograda, rodom iz Šekulara, koji je održan na promociji knjige. Tom prilikom on je, pored drugog govorio i o pokolju u Velici 28. jula 1944. godine. Pažnju mi je odmah skrenula rečnica: “Nema toga u Velici ko je rođen i nema toga ko će se roditi, a da ne sazna makar delić velike tragedije iz jula 1944. godine, događaja, koji je zavio u crno i genetski osakatio na dugi niz godina jedno srpsko pleme i stavio ga na sveukupnu stradalničku listu, listu koja nedvosmisleno pokazuje da je nad Srbima izvršen jedan od najvećih masovnih zločina na tlu Evrope”.

“Jedan Veličanin, dični Srbin”

U daljem dijelu teksta upotrijebljene su i riječi: “Srpski narod”, “srpski živalj”. Niđe ni “C” od Crnogoraca”, iako su oni bili žrtve pokolja.

Takođe je prekršten naš kraj kao: “Ceo prostor Stare Srbije”. Uostalom, tekst “pohvale” obiluje lamentiranjem zbog plana “nove komunističke vlasti” za uništenje srpskog življa Velike ma gdje se ono nalazilo na Balkanu!

Na izloženi način ovaj je kolumnista, bez priziva, Veličane, i žive i mrtve, preveo prepisao u Srbe i tako ih posrbio, bez obzira na njihovo crnogorsko porijeklo i jezik, odnosno njihov identitet. Ne mogu vjerovati da se svi oni sa time slažu i da su se odrekli svojeg identiteta.

Kako sam i ja jedan od učesnika te tragedije, u kojoj su poginuli i moji najbliži srodnici, ove riječi su kod mene u početku izazvale veoma tužne emocije na taj događaj. Iza toga, pošto sam uočio namjeru autora ovih riječi da zloupotrijebi ovaj događaj u političke ciljeve – radi propagande, one su kod mene izazvale i bijes. Zbog svega toga to ne mogu prećutati.

U knjizi Branka Jokića “Pokolj u Velici”, iz 2014. godine, za koju vjerujem da nije nepoznata pomenutom kolumnisti, dat je spisak žrtava pokolja, sa naznakom da se radi o žrtvama crnogorske nacionalnosti. Kako sada pomiriti protivurječnosti o nacionalnosti žrtava pokolja između ove dvije knjige?

Nehumano je i neljudski sve žrtve posmrtno posrbiti i tako ih uznemiravati u vječnom miru.

Stefan Nemanja pokorio je Duklju/Zetu 1183. godine. Iza toga u katoličku Zetu dolazi pravoslavlje. Sava Nemanjić 1219. godine osamostaljuje pravoslavnu crkvu Srbije u odnosu na Ohridsku arhijepiskopiju, kojoj je ona do tada pripadala i postaje prvi srpski arhieskop. Po Zeti osniva više episkopija preko kojih se širi pravoslavlje. Na državnocrkvenom saboru u Žiči, koji su 1221. godine sazvali on i njegov brat Stefan Prvovjenčani, kralj Raške, objedinjeni su državni i crkveni interesi u Srbiji. Time je svaki pravoslavac u Srbiji putem “srpske” vjere, kako je nazvana pravoslavna vjera, pretvoren u Srbina odnosno posrbljen, bez obzira kojoj naciji pripadao.

Ujedno je preko “srpske” vjere šireno i “srpstvo” kao politička ideologija u Srbiji. Pošto je Zeta tada bila u sastavu Srbije sve se ovo odnosilo i na nju. Kako srpske narodnosti u Crnoj Gori nije bilo prije 19. vijeka to posljedice primjene prednje formule po crnogorsku naciju nijesu bile prije toga značajne. Posrbljavanje je uzelo maha tek nakon toga vremena i traje sve do sada. Prednju formulu za posrbljavanje iskoristio je naš kolumnista. Zaboravio da su nekada u prošlosti srbijanske vlasti zabranjivale ulazak u Srbiju Ciganima i Crnogorcima. Vjerujem da mu je poznato i kako je predsjednik Vlade SHS Stojan Protić u parlamentu SHS, pri raspravi sa poslanikom Markom Dakovićem, vođom “bjelaša” u Crnoj Gori, kazao da se “ovoj državi ne isplati uvoziti Crnogorce, a izvoziti svinje”.

Jedan dio Crnogoraca, koji nijesu bili etnički Srbi, a bili su po vjeri katolici, činom primanja pravoslavlja i krštenjem u crkvi “srpske” vjere, vjerski su postali Srbi, ali su sačuvali karakterističe osobine Crnogoraca. Oni su se, uglavnom po vjeri iskazivali Srbima, a po nacionalnosti Crnogorcima. Takvih slučajeva smo imali i u Velici.

Posrbljavanje Crnogoraca u Srbiji

Mnogi Crnogorci, među kojima je bilo i Veličana, kroz dugi period, odselio se i nastanio u Srbiji. Ima ih u svim djelovima Srbije. Neki kažu da se tamo nalazi cijela Crna Gora. Selili su se iz različitih razloga, a u prvom iz ekonomskih. Oni poslije nekoliko generacija etnički postaju Srbi putem ženidbi, udadbi i dr. primivši ekavski izgovor, kulturu, običaje.

Srbija je, zbog stradanja u ratovima i napuštanja naroda bila opustjela i neophodno je bilo da se iz temelja obnovi doseljavanjem naroda iz okolnih zemalja. Kako je je tvrdio Jovan Cvijić, preko 80% stanovništva u Srbiji, prije 1912. godine doseljeno je od početka XVIII vijeka.

Karađorđe je 1809. godine “sagnao” dosta naroda iz Novopazarskog sandžaka, govoreći: “Hajte u Šumadiju, tamo ima pustahije zemlje”. U Srbiji su dugo postojale neke Crnogorske enklave npr. Kosjerić, koje su nazivali Crnogorski srez ili Prokuplje gdje Srbi i danas njih nazivaju Crnogorcima.

Doseljevanjem drugih narodnosti u Srbiju i fuzijom sa domaćim stanovništvom kod Srba se promijenio genetski kod – izgubili su bijeli pigment (“bijeli Srbi”) i dobili tamni. Prema knjizi profesora Milovana Ivanovića ”O hrišćanskoj crkvi u Crnoj Gori”, iz 2003. godine, u Srbiji je donedavno živjelo oko 150.000 Crnogoraca. U zadnje vrijeme njihov broj se sveo na oko 40.000 što dokazuje koliko je bio jak postupak etničkog posrbljavanja Crnogoraca u Srbiji. Time bi trebalo da se bavi naš kolumnista pošto se zalagao za istinu. Na isti način kao Crnogorci prevjeravani su i posrbljavani i Albanci u državi Nemanjića. Tu sudbinu nijesu doživjela malisorska plemena u sjevernoj Albaniji, već su ostala u katoličkoj vjeri i sačuvala svoj identitet.

Velika ne može biti “Srpsko Pleme”

Crnogorci žive u plemenima, čije nazive su donijeli njihovi preci iz pradomovine, sa obala Baltičkog mora, koja se zvala Pomorje. U mnogim cnogorskim plemenima znaju za pretke i za proteklih desetak i više pasova. Istorijska je istina da autohtoni Srbi nijesu živjeli plemenskim životom i jedva mogu znati za ime đeda ili prađeda. Osim toga, Veličani (nemaju se u vidu oni Veličani koji su se odselili za Srbiju) nijesu do sada, za razliku od Srba, u razgovoru upotrebljavali “ekavicu”, već “ijekavicu”. Veličani dobro znaju svoje porijeklo koje se ne može tako olako, kako je učinjeno od strane kolumniste, promijeniti. Ne vjerujem da bi na to pristali da ih je neko za to pitao.

Većinu stanovnika Velike čine dva bratstva. Polovina te većine vodi porijeklo sa Ceklinja – od ceklinskog plemena, iz Crne Gore i činila su je bratstva: Radevići, Paunovići, Vučetići, Steševići i dr. U Velici su ih zvali “crnogorija”.

Drugu polovinu činila su bratstva: Mikići, Jokići, Kneževići i dr. Poznati su bili kao “šaljadija” po svom rodonačelniku Čeri, koji se doselio iz Šalje u Albaniji, oženio se djevojkom iz bratstva Živaljevići i tu se nastanio. To su za Veličane nesporne činjenice. Zbog toga Veličani ne mogu po porijeklu i jeziku biti “jedno srpsko pleme”.

Crnogorci su uvijek razlikovali vjeru od nacije. U našim krajevima, kada je u pitanju vjera, postojala je podjela na “tursku” i “srpsku” vjeru. Tada kod nas još nije bio u upotrebi termin “pravoslavlje”. U XIX vijeku na prostorima i van Crne Gore pravoslavac je značio Srbina, a katolik Hrvata. Ako bi u prošlosti u našem kraju neko kazao za sebe da je Srbin, on bi time iskazivao samo svoju vjersku, ali ne i nacionalnu pripadnost. Pri tome nikada sebe nije zamišljao da je negdje iz Niša, Vranja i drugih mjesta u Srbiji. To je zloupotrijebljeno od SPC tako da se uzelo “novo za gotovo” – da je svaki naš čovjek, kada bi rekao da je Srbin, uzimano da je on i po nacionalnosti Srbin.

U Njegoševom pasošu piše da je Crnogorac

Mnogi naučnici, institucije i dr. su svojim izjavama potvrdili da je ova pojava bila tava i u okruženju. Češki naučnik J. Holoček 1876. godine piše o Crnogorcima: “Ako ga pitaš šta je po vjeri, Crnogorac će reći da je Srbin, a ako ga pitaš što je po narodnosti rekne da je Crnogorac”.

Simo Matavulj je svojevremeno zabilježio: “Odiskoni pak na primorju Srbin je bio samo pravoslavni-srpstvo je značilo samo pravoslavlje kao što uvijek u krajevima (na istoku) znači i danas”.

Ruski slavista Aleksandar Giljferding 1857. godine je zapisao: “Upitate koga mu drago Bosanca, Srbina ili Hercegovca kojoj naciji pripada, a on će vam odgovoriti koje je po vjeroispovijesti… Srbin znači pravoslavac, a pravoslavac za prosti svijet znači Srbin…”.

Prilikom proglašenja dokumenta da mu je sultan priznao nasljednu vlast u vazalnoj kneževini Miloš Obrenović je okupljenim uglednicima rekao: “Tako, braćo, postadosmo i mi od juče narodom” (Sima Cirković, u knjizi izdatoj u Zagrebu 2008. godine).

Savo Fatić, potpredsjednik tzv. Podrogoričke skupštine, javno je na završetku rada Skupštine rekao: “Svi smo do sada bili Crnogorci, a od sada smo svi Srbi”.

Pošto crnogorskog vladiku i gospodra Petra II Petrovića Njegoša mnogi iz “srpskog svijeta” smatraju Srbinom nije na odmet navesti nekoliko činjenica. U Njegoševom pasošu piše da je on Crnogorac. On je u Vatikanu, kada je upitan zašto nije poljubio lance kojim je neki svetitelj vezan, izjavio da Crnogorci ne ljube lance. Za njega je izvjesni profesor Pariške Sorbone Mišel Oben rekao: “Postao je jedan od osnova, bitan sastojak crnogorskog osjećanja odvojenog od srpstva”.

U nauci je nesporno da se Crnogorci razlikuju od Srba. Preci Crnogoraca doselili su se na područje Crne Gore u prvoj seobi u VI vijeku, a Srbi zajedno sa Hrvatima, u VII vijeku i na poziv cara Iraklija naselili se na područje Rasa. I tada i sada razlikovali su se po izgovoru, jer su Srbi upotrebljavali ekavsi izgovor, a Crnogorci ijekavski. Razlike su postojale i u pogledu načina sahranjivanja, kao i sredstvima za borbu i rad dr. Osim toga oni se razlikuju po mentalnoj i fizičkoj konstituciji, običajima, folkloru i sl. Mnogo naučnika (Dragoljub Petrović, Vladimir Ćorović, Relja Novaković, Pavle Rovinski, Dimo Vujović, R. Rotković i dr.), institucija (ambasade evropskih država na Cetinju), Berlinski kongres, Ambasade Srbije na Cetinju, Enciklopedija Britanika) smatraju Crnogorce posebnim etničkim porijeklom. “Ne postoji naučnik koji je razmatrao razlike između Srba i Crnogoraca da tvrdi da su Crnogorci Srbi”.

Sa druge strane neki naučnici (Slobodan Jovanović, Branislav Đurđev i dr.) smatraju da su Srbi i Hrvati isti narod (“bijeli Srbi” i “bijeli hrvati”). U daljoj prošlosti čak su se miješala imena Srba i Hrvata. Na području Crne Gore nema ni jednog areala sa ekavicom ali ih ima više sa ijekavicom u Srbiji. Uostalom seljenje je uvijek bilo od Crne Gora prema Srbiji, a ne obratno.

Politički Srbi

Kolumnista je u svom govoru prikazao autora knjige “Velički velikomučenici” kao borca za istinu koja je decenijama prećutkivana i prikrivana. Vjerujem da je on pročitao ovu knjigu i da je naišao u njoj na spisak 59 “Veličana u ravnogorskom pokretu” na kome se nalazi i ime oca autora knjige. Takođe vjerujem da je u njoj naišao i na konstataciju u vidu zabilješke: “Ali prilikom pokolja u Velici u kući Androvoj pored svoje porodice tu se zateklo još nekoliko osoba iz komšiluka i Đurinske rijeke, koji su toga dana stradali. Poginule sahranjuju u dvije jame”. Pošto je tu poginulo deset osoba mogao se zapitati zašto autor Paunović, kao borac za istinu, nije u svojoj knjizi naveo i spisak tih osoba, kako je postupio sa prednjim spiskom, tim prije što su tu izginuli i članovi njegove ujčevine. Takođe se mogao zamisliti i koja je od ove dvije grupe osoba veći, a koja manji velikomučenik? Ako su te žrtve bile sve Srpkinje, kako tvrdi, zašto je i on zaboravio da utvrdi o kojim ličnostima se radi i da ih spomene?

Nacionalnost, kao lično svojstvo svakog rađanina, upisuje se u matičnu knjigu rođenih, kao javnu evidenciju i ona ga prati kroz njegov cijeli život dok ne bude brisana ili izmijenjena odlukom nadležnog organa. U skorije vrijeme neki građani iz Crne Gore, koji su se iskazivali kao Crnogorci, bez izmjene u toj evidenciji, izjavljivali su da su Srbi, što se naročito dešavalo uoči posljednjeg popisa. Takav iskaz je bez pravnog značaja. To su, kako se u narodu govori, tzv. politički Srbi, jer su izjave davate samo iz političkih i drugih interesa. Ne znam kako će oni, kao “Novo-Srbi” u istoj ili novoj sredini biti prihvaćeni i cijenjeni kada više ne budu upotrebljivi. To neka kolumnista procijeni.

(Autor je sudija Ustavnog suda u penziji)   (izvor: aktuelno.me)