Kultura

LIRSKA POEZIJA I BESKONAČNI UVIVERZUM ALEKSANDRA- LESA IVANOVIĆA

Apr 05, 2020 3 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić književnik i publicista

 

Aleksandar-Leso Ivanović je rođen 21. novembra 1911. godine na Cetinju. Sam čim rođenja u vrijeme jeseni, kada njegov grad obasipaju poznate cetinjske kiše daju  mu poetsku, likovnu, emotivnu i književnu dušu. Cetinje,  inspiracija i početak stvaranja onih dubokih iskrenih emocija koje će Leso pretočiti u najljepše stihove napisane na crnogorskim prostorima, ali i daleko van njih. Cetinje ima tu posebnost da je na raskršću puteva Evrope. Mali grad velikih stvaraoca, velikog imena i neoponovljivog Lesa.

Prvu svoju ljubav prema pisanoj riječi pokazao je sa šesnaest godina. Svoje prve rane radove je objavio u B eogradskom ,,Vencu” u periodu 1927-1929 godine. To je bio prvi podstrek ali i vid lične afirmacije mladog cetinjskog književnika. U periodu od 1931. godine do početka drugog svjetskog rata radio je u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu prosvjete i Narodnoj knjizi. Sarađivao je u ondasšnjim crnogorskim publikacijama: podgoričkom alamanahu ,,Srž”, u cetinjskom ,,Pregledu ”,  ,,Zapisima”, ,,Odjeku”, ,,Zetskom glasniku. ” Poslije Drugog svjetskog rata sarađuje sa ,,Pobjedom”, ,,Susretima” i ,,Stvaranjem.” Godine 1950. cetinjska ,,Narodna knjiga” mu izdaje prvu zbirku poezije ,,Stihovi”, a deset godina kasnije tadašnji titogradski ,,Grafički zavod” štampao mu je drugu zbirku poezije ,,Čapur u kršu. ” Umro je 13. oktobra 1965.  godine.

Lirska poezija Lesa Ivanovića i sam njen nastanak vezani su za Cetinje. Kao mlad pjesnik i intelektualac sreo se sa nedaćama na životnim stazama . Da bi sačuvao svoja osjećanja pretočio  ih je stihove. Nekadašnja mala metropola - kraljevsko Cetinje i kosmopolitska poezija koju je Leso stvarao i pažjivo birao pokazuju nam njegov unutrašnji lirski naboj koji je toliko autentičan, toliko poseban, da u sebi nosi snagu svih istinskih emocija. Lesova svjedočanstva ispisana u stihovima su svjedočanstva jednog vremena odrastanja, socijalnog aspekta u gradu u kome su svi jednaki. Sam pogled na Lovćen, doživljaj cetinjskih kiša koji će ga pratiti kroz njegovo stvaralaštvo ispuniće njegov život i njegovu poeziju snagom posebnih lirskih osjećanja.

Orginalnost emocija duše i melanholije koju je vezao kroz svoju poeziju i dodirivao odsjaje sudbine običnog čovjeka, u kome može svako od nas da se prepozna u tenucima svoje unutrašnje samoće. Polazišta u njegovoj poeziji su satkana na poseban umjetnički način. Ako pažjivo čitamo i analiziramo njegove pjesme, doživjećemo izuzetnu snagu lirskih elemenata koja nema prolaznosti, kao ni cetinjke kiše. Kiše simboluzuju i kapi i suze, a to su one suze koje iznutra nose svoje poruke duboko satkane u samom stvaraocu.

Kiše Jesenje

Utihli gradom koraci,

Jesenje nebo proplaka,

Puni su vode oblaci

i vode pune oblaka.

 

Za Lesa je poezija bila stvarnost u kojoj je svaka njegova misao bila vezana sa svojom ličnom autobiografskom porukom. Njegova konstantnost u poeziji i iskren pristup je nešto što traje. Ono što drugim lirskim autorima njije uspjelo u poeziji njemu je uspjelo, da uvjek bude aktuelan. On se suočio sa vremenom u kojem je živio i to sigurno na najbolnji pjesnički način. On je um koji je u tragovima svoje poezije bio duboko svjestan prolaznosti života i žala za mladošću. U tajnama svog lirskog stvaralaštva odgonetnuće mnoge tajne emotivnosti, njegova poezija živi u sopstvenoj nadi, da bi se našla sreća koja ga je toliko puta ostavljala. Autentičan lirski osjećaj  i melanholija koja ga prati su poruke da će neka slika iz njegovog okruženja, stih ili glasi iz njegove poezije, imati dugovječni život i nakon njegovog postojanja. Njegova poezija želi da istančanim osjećajem filigranskog stvaraoca dotakne drugoga, da u njemu probudi osjećaj bliskosti i razumijevanja tajni duše, melanholije i česte patnje.

Ljudi sjenke

... I ima ljudi usamljenih i bonih,

sa obrazima upalim i žutim,

što ne čuje im se ni smijeha ni plača,

što žive kao samotna i divlja drača,

ali sa bodljama unutra okrenutim,

da nijedna nikoga ne ogrebe

i da nijednom nikoga ne ubodu

do samo svoje rođeno srce i sebe.

...

I žive oni tako, nečujni i neveseli,

i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,

i tek kad umru, slomljeni i uveli,

objave crni posmrtni plakati

da su i oni sa nama živjeli.

 

Pjesma »Ljudi sjenke« je jedna od najpoznatijih Lesovih pjesama. Kontrast unutrašnjeg segmenta poezije  koji povezuje svijet živih i »odlazećih«  je snaga sjećanja samog autora što nastaje iz bola opraštanja. Sjećanje na »odlazeće« ne bi bilo tako aktuelno ako u njemu i sam autor ne osjeća sopstveni trenutak smrtnosti. Pogled je to nepogrešivog majstora, umjetnika i lirskog stvaraoca u čijoj pjesmi se ističe i već pomalo zaboravljena crta humanosti koju treba da imamo i čuvamo u sebi. Kroz odlazak ljudi sa životne scene, »sa bodljama unutar okrenutim«, osjećamo svu snagu trenutka i posvećenosti. Lesova poezija je najvećeg lirskog i estetskog dometa, umjetnička stvaralačka energija koja je privela pjesnički jezik emotivnosti, apatije i melanholije do smaog vrhunca. Ako prihvatimo takav pristup njegovoj poeziji osjetićemo veliku povezanost sa svim njegovim pjesmama. To predstavlja značajan kulturološki fenomen i teško ga je upoređivati ili praviti paralele sa drugim autorima. Na samom meridijanu pjesničkih ličnih traganja i sudbine, koja ga u stopu prati, Lesovo poetsko iskustvo je protkano pamćenjima iz djetinjstva i dodirima beskonačnosti postojanja i smrti, prelazi u jaku poetsku kristalizaciju, u kojoj se osjeća sva njegova najdublja misao i sudbina velikih stvaralaca. U  Lesovoj poeziji sve što je iskreno i istinito uvjek je i neponovljivo, baš kao što je to slučaj sa pjesmom »Ljudi sjenke«.  Za umjetnost u poeziji je bitno da autor pronađe adekvatan izraz i njime da poseban emotivni naboj koji će sa vremenom sve više dobijati na svojoj poetskoj snazi. Lirska osjećanja i univerzum koji vlada su fascinantan spoj u magiji odgonetanja tajni ljudske psihe u trenutku nastajanja.

Univerzum postojanja Lesove poezije daleko je nadmašio bilo koje granice. Njegovo stvralaštvo nikako ne smijemo da svodimo na poeziju koju ćemo istraživati samo u okvirima crnogorske književnosti. Njegova je poezija bezvremnski prostor i vanvremenski okvir tako rijetkog lirskog stvaraoca. Fascinacija ljudskom sudbinom je i njegova unutrašnja refleksija. Sjeta prolaznosti »putnika« na Planeti daje nam poseban odsjaj obeliska i filozofsku misao ispisanu kroz lirsku empatiju. Poetski doživljaj sebe u svom krugu osjećanja, dovodi ga do jakog estetskog  doživljaja. On svoje sopstvene stavove »unosi« u svoju poeziju i na taj način daje joj posebnu, gotovo mističnu, nestvarnu ljepotu, otkrivajući nam najveće tajne lavirinta ljudske duše. Ključ njegove poezije drži on sam i svakom ga pruža da sa njime, kroz vrata svoje poezije,  doživi najljepša, ali i najbolnija iskustva sudbine kojom on korača.

 Između poezije i smrti nalazi se i pjesma ,«Potonja ura Rada Tomova«.

Poželje — mrući mlad na rodnoj ploči:

sve drugo nek' prežaljeno bude,

al' da je samo da ostanu oči,

zagledane u svijet i u ljude.

Posljednji treptaj vida ispuni sjeta:

svaka je smrt po jedna propast svijeta.

 

Ako poeziju shvatimo i prihvatimo kao melanholični svijet empatije Lesa Ivanovića i njegovu nespornu vrijednost shvatićemo i njegov život kroz pjesničku riznicu. Dok čitamo njegovu poeziju pred našim se očima i u dubini duše grade i ruše lavirinti osjećanja koja imamo u sebi. Samim završetkom pjesme: »svaka je smrt propast jednog svijeta« izražava se kontrast života i smrti, i pjesnikov lirski odraz da se sa smrću gubi, ne samo fizički život, već i ona trajna poruka vječne ljubavi i duha, koja zrači beskonačnom energijom Univerzuma kojoj pripadaju samo odabrani.

Njegov stvaralački duh i njegova poezija će i dalje biti inspiracija mnogima, u dugim stvaralačkim i književnim noćima. I dok ulice njegovog Cetinja još uvijek pamte njegove korake i neponovljivu poeziju, znaćemo da njegova misao kruži beskrajem Univerzuma. U tom Univerzumu poetskih putovanja čuvamo uspomenu na besmrtnog Lesa.