Piše: B. Grinevski

Evo nam Kandidata za mandatara koji veli da je pitanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti i uvjerenja riješeno 30. avgusta!

Riješeno? Prestao je Zakon da važi? Nema ga više? Građani su, glasajući za tri koalicije, baš svi – jednako, jednoobrazno, uniformno i identično – imali na pameti da se ukine Zakon, odmah, momentalno? (Sekundarno! A to se tako ,,pravilno” kaže!)

Kandidat je, sva je prilika, preuzeo mnoge obaveze i dao mnoga obećanja rukovodstvu SPC u zemlji, pa je u stanovitoj žurbi, misli da to može ,,preko trupice”, bez vlade i prije Vlade, bez rasprave, procedure, amandmana, pitanja i replika, bez prisustva javnosti, domaće i inostrane?

Takva sigurnost u iskazu naliči onoj što su je, u raznim periodima, posjedovali apsolutni vladari koji su i računanje vremena od sebe počinjali. (Kandidat je, istina, u tome skromniji – on bi, za sada, mijenjao praznike. Koga briga za 9. maj. A i cijeli maj nije dobar, kao što znamo, jer ima i 21. dan tog mjeseca!) Stariji se sjećaju, na primjer, ,,18. brimera Luja Bonaparte”. Tada je dotični, u drugom mjesecu (kontra)revolucionarne vlasti, uzeo vladu u svoje ruke. Naš Kandidat je skromniji – on bi da slavi sazivanje ove Skupštine. Demokratski, nego kako! Tamo daleko.

Prije nego se sjetimo da su i Musolinijevi fašisti godine brojali od trenutka kada su došli na vlast, da ipak spasimo Kandidata od tih poraznih asocijacija i vratimo se njegovom shvatanju “pobjede”.

Dakle: od svih čudnovatih ideja i slučajnih slučajeva u kojima se pojavljuje Kandidat, ova je izjava – kako je ,,to pitanje riješeno”, makar i nehotično, pojasnila u što i kako vjeruje junak naše priče.

On vjeruje da je 30. avgusta prestala da postoji Crna Gora koja prepoznaje svoje interese kao svoje i koja se ne stidi i ne plaši da ispravi istorijske nepravde i neodržive konstrukcije – među kojima je, svakako, jedna od najbolnijih i najtragučnijih – gubitak sopstvene, autokefalne pravoslavne crkve.

Zato se Kandidat čudi zašto se uopšte pominje taj zakon. Ne vidi Kandidat da o tome postoje ozbiljne nesaglasnosti unutar samog Trojnog pakta, pa i unutar Demokratskog fronta, na čijem je on čelu – mada, sada saznajemo – kao usamljeni predstavnik srpske crkve u Crnoj Gori. (Čudna koalicija koalicijâ, vaistinu!)

Kandidat takođe ne vidi da se koplja lome i oko toga ko je tu ,,šef od kuhinje” – patrijarh Gavrilović, u Beogradu, ili mitropolit Radović, na Cetinju? Sa kime potpisati Temeljni ugovor, pitanje je sad? I kako da se to izvede, ,,kukavci crni”?

Da li da tim političarima, ekspertima i dobroželateljima pokvarimo raspoloženje i da ih podsjetimo da se temeljni ugovori ovakve vrste mogu potpisivati samo sa inostranim subjektima? Da li su svjesni da time pokazuju i dokazuju da je SPC srpska, iz Srbije, odnosno da je to subjekt i organizacija van granica i ingerencija naše države, Crne Gore? Da li su svjesni što predlažu i da li znaju koliko je to neutemeljeno i neodrživo? U žurbi su se pomeli, malo.

Ne znaju, sva je prilika. Kao što, kako vidimo, ne znaju kako se mijenjaju, tj. donose zakoni. Jer, zakon o izmjenama i dopunama nekog zakona je – takođe zakon. Zakon o ukidanju nekog zakona je, isto – zakon. Zakon od jednog člana i zakon od hiljadu članova je – zakon. A zakoni se donose po određenoj proceduri. Treba da postoji ovlašćeni predlagač, da se ide na komisije/odbore, pa da se uvrsti dnevni red, pa da se raspravlja u plenumu. I da se glasa – za ovaj zakon – neizbježno – po prozivci.

Sve će to savjetnici objasniti Kandidatu, ako i kada postigne dogovor unutar koalicije koja više i nije trojna, već je sastavljena od više partija i pokreta, koji su se naprasno dosjetili svoje autonomnosti i ,,izvornih načela”.

Da li da tim političarima, ekspertima i dobroželateljima pokvarimo raspoloženje i da ih podsjetimo da se temeljni ugovori ovakve vrste mogu potpisivati samo sa inostranim subjektima?

Kandidatu neće pomoći ni to što će se partije dojučerašnje vladajuće koalicije, u obnovljenoj parlamentarnoj raspravi povodom tog zakona o zakonu, vjerovatno sjetiti svih onih argumenata, podataka i informacija koje nisu bili umješni i spremni da objasne gradjanima u mjesecima i godinama pripreme zakona i njegovog razvlačenja (bez čitanja!) po hodajućim, automobilskim i morskim ,,litijama”.

Možda se sada sjete svih propuštenih prilika, pa o one kada su predložili korekcije tri ,,sporna” člana Zakona, što je srpska crkva glatko odbila, vjerujući u ono u što doskorašnja vlast očigledno nije vjerovala – u pobjedu srpske crkve i njenih partija na izborima, uz dodatak pokreta Ura. A sjetiće se što je moderna Evropa, tj. eksperti iz zemalja članica Savjeta Evrope (uz jedan glas protiv – Srbija, naravno – i glasove ,,za” iz Rusije, Grčke, Rumunije, Bugarske, S. Makedonije i ostalih pravoslavnih ili dominantno pravoslavnih zemalja) rekla o tom našem ,,kontroverznom” zakonu, da se poslužimo oportunističkim rječnikom pokreta URA.

Pa, ako se ,,sete”, biće to dobra lekcija za Kandidata za mandatara, koji prvo, kao mandatar, treba da dogovori sastav Vlade, pa onda mora postati premijer, pa iz te pozicije, u ime nove Vlade, predložiti (po njegovom) Zakon o ukidanju Zakona o slobodi vjeroispovijesti i ubjedjenja.

Ili Kandidat, koji je, sva je prilika, preuzeo mnoge obaveze i dao mnoga obećanja rukovodstvu SPC u zemlji, pa je u stanovitoj žurbi, misli da to može ,,preko trupice”, bez vlade i prije Vlade, bez rasprave, procedure, amandmana, pitanja i replika, bez prisustva javnosti, domaće i inostrane?

Možda i misli, ko to zna? Ta i takva rukoljubna demokratija bi mu kratko trajala. Svetosavska diktatura u Crnoj Gori? Malo morgen! Teško da bi tako on i njegovi mentori ucijelo dočekali 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, slava joj i milost!