Kultura

(Goran Sekulović: ZA JEDNOM KAPI ČISTOG ŽVOTA) - NAD RUKOPISOM JEDNE ČOJSTVENE KNJIGE

KAPI SREĆE U BURNIM VREMENIMA

Okt 02, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

    Evo Gorana Sekulovića sa novim rukopisom. Ne znam kojim već po redu, ali unaprijed znam da je opet drukčiji i originalan. Kakve samo teme i ideje pronalazi ovaj svestrano darovit i od izuzetnog značaja pisac, filozof, naučnik, novinar, publicista, je-dan od onih za koje je sigurno da će nadživjeti svoje vrijeme, i to u svim disciplinama kojima se bavi. Neumorna ličnost različi-tih znanja i postignuća, svestrano obdaren i umjetnošću zadojeni sveznadar, za naše uslove veličina slična Krleži, iako je ikoga i igdje možda i neumjesno porediti sa jednom ljudskom groma-dom kakav je bio i jeste Krleža, Veliki Krleža. Goranova stvara-lačka radionica ne miruje, ali ne po diktatu ovog ili onog ekster-nog izazova već po impulsima sopstvenog stvaralačkog nerva. A s takvim pristupom nijedna tema nije promašena, nijedan trud nije bezuspješan i bez nagrade, pa eto darova i za stvaraoca i za čitaoce.

    Istraživačka i stvaralačka pažnja autora i njegove knjige ovaj put je usmjerena na tri velika majstora stiha i muzike, muzike koja kao kakvo obasjanje spaja u čudo koje govori sve jezike i gradi nevidljive a svima dostupne slike, posebno kad su u pitanju tri sasvim originalna i na prvi pogled različita umjetnika – Vito Nikolić, Arsen Dedić i Miladin Šobić. Svako od njih ponaosob, a još više zajedno, podsjećaju nas i vraćaju na onu Ovidijevu mi-sao koja je sve uvjerljivija, a kaže da ništa nije korisnije od onih vještina koje nikakvu korist ne daju (!). To važi posebno danas u vremenu ovog blesavog materijalizma, površnosti i trke za onim opipljivim materijalnim prividima koji uistinu nikakvu korist ne daju, već samo uvećavaju inače nepodnošljivu gomilu smeća ko-jim zatrpavamo Planetu i ljudsko postojanje, pa i sam smisao života. Nadu vraćaju upravo vještine koje je Ovidije imao u vidu.

 

Vidjeli smo, uvjerili smo se, ne jednom, da je moguće „srod-stvo po oružju“, po zlu, ali ova tri umjetnika, i četvrti koji o njima umno i uvjerljivo besjedi, jesu srodstvo po ljepoti, onoj ljepoti u kojoj se rađa rod rođeni, najrođeniji. U toj porodici nije bitno ko je šta po vjeri i naciji, po takozvanom identitetu, onom kojim se prosti puk ponosi i veseli. Ovi drugi žive za umjetnost ruženja, znaju za riječi i instrumente mržnje, psovanja, uvreda i prijetnji, i njima nećemo, jer nijesu dostojni ni pomena. Vraćamo se, i vraćaćemo se onima koji nam pomažu da se takvih klonimo. Kuda drugo do u prostore ljepote i smisla, dakle umjetnosti.

Sekulović u svojoj knjizi u jedan veličanstveni trio spaja trojicu velikana poezije i muzike. Možda oni svaki ponaosob i nijesu velikani u onom što se obično pod tim pojmom podrazumijeva u sferama života i umjetnosti, ali jesu ljudski giganti, kolosi, indi-vidue, svaka na svoj način drukčija, dakle svoja i originalna, ali na neki način i slična, ako imamo u vidu univerzalne vrijednosti koje ih spajaju, pa tim tragom ide autor knjige i o tome govori i ovo njegovo neobično i vrijedno djelo.  Dedić i Šobić jesu i pjesnici i muzičari, Nikolić je pjesnik „iz punih usta“ (kako se nekada kazivalo za čovjeka), ali njegova poezija emituje, isijava, muziku koja ne zaostaje za najvećim uzorima te vrste. Osjetiće to samo najdarovitiji njegovi čitaoci, oni koji znaju da zastanu i oslušnu, da čuju i rimu i misao.

    Znamo odavno za prožimanja umjetnosti, za ideje da svi obli-ci njenog ispoljavanja su sa istoga vrela, iz vrela duše koja se ostvaruje na ovaj ili onaj način, književni, likovni, muzički, au-dio-vizuelni, filmski ili pozorišni, i slično. Sekulović je na tim relacijama i tražio one ideje vodilje koje ga (i nas sa njime) prate od jedne do druge i treće od ovih stvaralačkih ličnosti. Pronašao je mnoge, pa otvorio i neke nove vizure koje nam govore o tome kako su sve te veze zapravo neiscrpne i da su u pitanju sve sami i svojevrsni mikrouniverzumi svako sa svojim beskrajima. Tako se i ovaj čitalac i slušalac prisjeća i naknadno otkriva da u Vito-vim drumovanjima „skitač bez lijeka“ čuje i Arsenovu filmsku muziku, koju iznenada poklopi „nebo malaksalo“. Pa nailazi na Miladina Šobića koji pjeva „... sjedim sam na trotoaru/ prebijenu nemam paru/ čitam neke stare novine ...“, a tu je negdje i Vito-vo „hvala ti za ležaj travo“, ležaj na kome može odmoriti sve i svako. Arsen svemu tome svojom (pre)jakom ličnošću, uz čaši-cu dobrog pića, korakom tihim i smjernim ali beskraju hodećim, onim koji savlađuje sve trotoare, klupe i trave i ide, ide dalje, dajući svemu poseban šarm, a da se ne pomjeri s mjesta, jer taj je već u kaplji čistog života, u kapljici u kojoj se ogleda sav svijet, pa i Vito i Miladin, i tako do u beskraj. A ta gigantska ličnost ima isto tako krhku dušu Nikolića i Šobića, pa ta kap života može biti i kap rose, ali kap koja može sav svijet obići i orositi, sve da procvjeta, da poleti u susret suncu, vine se bezmjerjima pa se na izvor svoj vrati. I tako u nedogled.

    Ova (sveta) trojica umjetnika jesu braća po sudbini, i po daru i po bolesti koja ih ne zaobilazi, kao što nije ni mnoge druge ve-likane duha, ali i braća po zvuku i rimi – tim temeljima poezije, ognjilu i varnici zvuka riječi, jezika, ali onog harmoničnog, po prirodi stvari muzičkog, tako da i pjesnici jesu muzičari – kao što i muzika jeste poezija. Njihove rime se, nekada kao moćne rijeke, nekada kao malešne nevidljive kapi, ulijevaju u muzička sazvučja kojima muzika dođe kao oslonac i podloga, kao sto na kome se cakle najljepša jela i pića, cvijeće i svjećice.

    Prisjećam se onih prvih poratnih godina kad smo poslije dugo vremena imali priliku da u Crnoj Gori vidimo Arsena Dedića, njega koga je bez rezerve voljela cijela Jugoslavija. U jednom razgovoru za televiziju pitaju ga koliko poznaje tadašnju muzič-ku scenu ovih prostora, a on, uz primjetne znake nezadovoljstva i nepristajanja na postojeće odnose u društvu, kaže otprilike ova-ko: - Na žalost, jako malo, a onda mu se ozari lice i veli – znam, ovdje je bio jedan beskrajno talentiran mladić, zvao se Miladin Šobić, ne znam što je sada s njime ... A taj Šobić, znali smo, bio je isto tu negdje, na zemlji, svojoj zemlji, samo što je prešao u samozatajno postojanje, poput šahiste Fišera, odlazeći zapravo u legendu. Njegova pjesma, poezija i muzika, itekako su živjele, sa nama kojima je bio ponos, generacijski, ali i generacija koje su dolazile tokom tolikih godina potom, kojima je Miladin takođe bio heroj („bit heroj, bit heroj“), a da ga nijesu mogle sresti na ulici, posebno ne sa onim njegovim šalom i gitarom, i uvjeriti se u njegovo ovozemaljsko postojanje. To kao da više nije bilo ni bitno, a to je zato što velika umjetnost nema rok trajanja, ona je trajnija i prostranija od cijelog podnebesja, od vremena, od svih ljudi i pogleda. Pa ako šta i ostane jednom, kad naše drage plane-te kako kažu više neće ni biti, bit će umjetnost i još po nešto uz nju što ide, ljepota i dobrota, recimo. Umjetnosti ne može nauditi niko i ništa, pa čak ni sam autor. Znamo da su neke pokušali da izbrišu, izopšte, bace u tamu nepostojanja, znamo da su se neki velikani čak i odricali svoga djela, da su ih sami ili ko drugi spa-ljivali, ali neuspješno. Umjetnost ostaje uprkos svemu i teži ka beskrajima a sami umjetnici jednom postaju neoboriva činjenica, kao puki svjedoci ljepote. Kao što jeste Homer ili Šekspir, za koje neki vole kazati kako oni nijesu ni postojali čak. Ali njiho-voj umjetnosti ne mogu ništa.

    Prilikom prvog susreta sa rukopisom Sekulovićeve knjige Za jednom kapi čistog života, povjerovao sam da se radi o knji-zi-sintezi, studiji ili eseju o tri ličnosti, a onda se uvjerio kako su tu zapravo u pitanju tri naizgled nezavisna eseja koje autor sada okuplja u jedne korice, i više od toga – u jednu skladnu i logičnu cjelinu. Tri ranije zaokružena eseja o tri znamenita umjetnika, uz P.S. i posvete, uvodne napomene i inspirativne izvore, autor sada kompletira u jedno sasvim novo djelo, u kome se i u svakom od tri eseja, ali sada i kroz cjelovitu knjigu ukazuje i provlači jedna te ista ideja vodilja, jedna zlatna nit koja krasi svaku od tri umjet-ničke figure ponaosob, ali gdje se nazire i ona nit poveznica koja na otkrivalački i efektan način uvezuje u cjelinu i nadopunjava tri eseja, podupirući cjelovitu ideju, stvarajući i četvrti esej, kao moćnu građevinu sa tri krila i dobro osmišljenim krovom nad njima. Ova knjiga uvjerljivo dokazuje da je toga zajedničkog, krovnog, mnogo više nego što bi se na prvi pogled pomislilo i povjerovalo, čak kad su u pitanju i bolje upućeni mnogobrojni „fanovi“ svakog od trojice umjetnika ponaosob, ali i svih njih za-jedno. Jer to je trio koji može stati na svaku binu i napuniti svaku dvoranu, pa da je koliko i Koloseum. Uz ostalo, a u ovo vrijeme veoma bitno, u pitanju su tri antiratno orijentisane ličnosti, koje kao takve nijesu niti plod slučaja niti demagogije, već ih na taj put i takav stav vodi urođeni instinkt i plod su čojstvene duše. Oni su na tom fonu bili prije, u toku i nakon rata.To i tako mogu samo ljudske veličine. Njihovi stavovi i djelovanje u zlim vre-menima sve više su vidljivi sada kada je ratno ludilo bar prividno prošlo, kad se ljudske duše otvaraju prema tim i drugim, rijetkim, ali ipak svjetionicima, kao nadi vodilji za buduća vremena, sreć-nija od ovih, nadati se.

Biće ovo knjiga od važnosti za kulturu i nauku, za stručnjake različitih profila, i oni će je i tražiti i nalaziti, ali ja ovu knjigu od srca preporučujem takozvanom „običnom čovjeku“, a među njima su mnogi dobri ljudi, čojstveni, jer dobro privlači dobro, pa će tema ovoga djela, zapravo tri-četiri djela o tri manje ili više slavna autora, uz čija imena ponosno stoji njihovo djelo, obrado-vati dobre i manje dobre ljude, ali i ohrabriti ih da traže i nalaze dragulje i mimo mraka svakidašnjice. To su djela dobrih ljudi i ona u svojoj suštini ne mogu ni biti drukčija od njih. Nacionalisti, šovinisti, koji su tako često ljudi „sa greškom“, agresivci, depre-sivci i slične „delije“, neće ovdje naći ništa za sebe, naprotiv – činiće im se nešto „anti-protivno“, izdajničko za njih, što zapravo i jeste, jer ta vrsta izdaje i jeste čojstvo, ono Marka Miljanova ali i toliko drugih. Njihove riječi i pjesme, i njihova muzika su sa suprotnog kraja svijeta i uma. Brutalne, agresivne, riječi ubice i zvuci vjesnici smrti. Zato umjetnost, i njenu neospornu snagu, u slučaju ovih po svemu pozitivnih umjetnika i ličnosti, koja izvire iz njihove čiste duše, njihov humanistički odnos prema stvarno-sti, preporučujemo za uzor i ugledanje pokoljenjima u svakom vremenu. U svim vremenima pa i onim koja su nas vukla u talog razmeđa vjekova, i to baš onih vjekova koji su trebali biti puto-kaz za još veći uzlet civilizacije i humaniteta. Zato bi nesojima poeziju i muziku trebalo propisivati kao lijek, za dušu naravno. Umjetnost ove Sekulovićeve „velike trojke“ je istinska i istinita, jer takva može biti samo ako iza nje stoje Ljudi, Čovjek! Zato potraga „Za jednom kapi čistog života“, Sekulovića Gorana, Cr-nogorca iz prvih redova uspravne Crne Gore, one koja još uvijek istrajava na primjerima čojstva i junaštva, na tragu je filozofije Marka Miljanova, koju, svjesno ili ne, slijede i trojica autora o kojima je ovdje riječ, Nikolić, Dedić i Šobić.

Goran Sekulović nam pomaže da to na pravi način razumijemo.

    To je zato što je i sam autor ove knjige iz reda Crnogoraca staroga kova, a to su izdanci jednog stabla dugovjekog i granatog kao stara maslina. I samo sa takvog stabla mogu se brati plodo-vi ove vrste. Imao sam zadovoljstvo da ovu knjigu iščitam još u rukopisu, i slutim radost budućih njenih čitalaca, koje će ona podsjetiti na sreću koju donosi i sama lijepa riječ i ljepota ljudske prirode, na slavu čojstva – kao stuba na koji se valja osloniti, u umjetnosti i u životu.

Život je život samo ako je oplemenjen čojstvom, a čojstvu junaš-tvo je i sama ljepota. A to nam se na najljepši način i vraća. Etika i estetika su neodvojive i neoborive ideje.

 

Zoran Raonić, pisac