U fokusu

Crnogorski let iznad kukavičjeg gnijezda

Sep 29, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

Piše: Stefan Todorović

„…Ta priča o ljudskoj slobodi je toliko univerzalna i kad se napravi jedna dobra predstava kao što je ova naša, onda ima mogućnost da komunicira u različitim vremenima, s različitim publikama na istu temu. U tome je ključ dugovječnosti“ izjavio je Dragan Bjelogrlić povodom 200. izvođenja predstave Let iznad kukavičjeg gnijezda, dodajući: „u svakom slučaju, bitno je što ovaj komad navodi ljude na razmišljanje o tome kako doživljavaju svoj pojam slobode i zarobljenosti u nekom sistemu.“

Moramo se saglasiti s ovim riječima proslavljenog srpskog i jugoslovenskog filmskog stvaraoca i glumca. Njegove riječi asociraju i na Crnu Goru jer je ključ dugovječnosti crnogorske države i njenoga naroda neprestana borba za slobodu. Zato bi bilo zanimljivo viđeti izvođenje pomenute predstave pred crnogorskom publikom nakon iskustva crnogorskog društva proživljenog tridesetoavgustovskom slobodom. Na koji način bi komunicirali s predstavom i da li bi bila aktuelna i danas, budući da smo oslobođeni.

Predstavu, nažalost, nijesmo u mogućnosti da doživimo pa nam ostaje filmsko ostvarenje u režiji Miloša Formana zanovano na istoimenoj knjizi Kenija Kizija. Ovaj klasik svjetske kinematografije, koji se kreće od sirovog humora do tragedije, nek nam posluži da vidimo na koji način bi mogli neki ljudi doživljavati slobodu crnogorska društva koju pokušava zadobiti koalicija Crno na bijelo. Zbog ośetljivosti teme i stanja u kojem se nalazi crnogorsko društvo ne preporučujemo dalje čitanje teksta ostrašćenim i mentalno labavim osobama, pogotovo uvredljivim pravnicima.

Kritičari su saglasni da ludnica u filmu predstavlja metaforu tadašnjeg društva, što znači da nikako ne može predstavljati crnogorsku stvarnost dvadeset i prvog vijeka. Na to nas upućuje i godina 1975. u kojoj je snimljen film. Takođe je nemoguće uporediti njegove nezaboravne junake s aktuelnim junacima crnogorske političke scene zbog vasionske razlike u glumačkim sposobnostima. A i Crna Gora bi morala biti neko ludo društvo kad bi u njoj postojali uslovi da nastane film koji bi dobio pet oskara – najbolji film, najbolji glavni glumac, najbolja glavna glumica, najbolji scenario i najbolji režiser.

Rendi Mekmarfi, glavni junak filma bježeći od zatvorske kazne, pretvara se da je lud i biva premješten u psihijatrijsku ustanovu, u nadi da će se preko nje domoći slobode. Tamo zatiče grupu pacijenata u kojima budi želju za slobodom ali ostaje zatečen i iznevjeren kad shvati da je jedan broj pacijenata dobrovoljno zatočen u psihijatrijskoj bolnici. Njegovu želju za slobodom dijeli samo poglavica, koji se pretvara da je gluvonijem, a svoju tajnu jedino odaje Mekmarfiju. Glavni antagonista filma je sestra Rečed koja se s superiornošću odnosi prema pacijentima. Njen lik je Američki filmski institut postavio na peto mjesto najvećih filmskih negativaca.

Glavni junak crnogorske političke stvarnosti Dritan Abazović, lider koalicije Crno na bijelo. U borbi za slobodu, odnosno u borbi za slobodu crnogorskoga društva, za razliku od Mekmarfija, ne izbjegava zatvorsku kaznu, nego saradnju s DPS-om i njenim koalicionim partnerima. Kako tvrde njegovi politički savjetnici i finansijeri, sve donedavni saradnici mrske vlasti, u DPS-u vlada kriminal i korupcija, koje oni više nijesu mogli da trpe, pa su se ,srećom na vrijeme, povukli da se ne daj bože ne ogriješe o zakone. Zbog nemogućnosti te saradnje, URA sanja da će slobodu crnogorskom građanskom društvu donijeti kroz saradnju sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Kako je Mekmarfi morao da se pravi lud ne bi li ga poslali u psihijatrijsku ustanovu, tako se Dritan Abazović i građanski pokret URA prave ludi na sve ono što predstavlja SPC u Crnoj Gori, na njenu ulogu koja je sušta suprotnost njihovom programu preporođenog crnogorskog građanskog društva. Zbog uspješne saradnje prave se ludi na razna djelovanja SPC-a kao političke partije, njeno odlučivanje o političkom životu crnogorske zajednice; na njen etnofiletistički, kleronacionalni i klerofašistički karakter; na njeno nepriznavanje Crnogoraca kao nacije, odnosno njihove ravnopravnosti sa Srbima, Francuzima, Njemcima; na njeno nepriznavanje i svojatanje crnogorske kulture, jezika i književnost; na njena propovijedanja o drugim vjerama kao lažnim; na njenu ulogu u ratovima devedesetih, koje se nije odrekla niti je osudila, već nastavila da baštini te pogubne velikosrpske ideale; na njeno otvoreno potiranje partizanske antifašističke Crne Gore, a slavljenje kvinsliške četničke Crne Gore; na njeno śedište u Beogradu i nelegalno djelovanje u Crnoj Gori i čega još sve ne, samo da bi opravdala saradnju koja je put do slobode u Crnoj Gori. SPC je, dakle, taj put preko koga će građanski pokret URA i crnogorsko društvo doći do slobode!?

Mekmarfi, vodeći se mišlju ostvarivanja slobode, dolazi u psihijatrijsku ustanovu. Prvo se susreo s gluvonijemim crvenokožcem, poglavicom Bromdenom. Indijancem koji zna da je izvan ustanove sloboda, ali koji je uništen porodičnom tragedijom, pijanstvom svoga oca koji je u njemu ubio svako pouzdanje da se može snaći u svijetu izvan pravila psihijarijske ustanove.

Dritan Abazović i URA u ustanovi SPC prvo nailaze na crvenokravataše. Riječ je o Demokratama koje zbog opijanja nacionalizmom svojih političkih očeva imaju krizu identiteta, traumu stečenu u svom političkom začeću. Znaju da su evropske vrijednosti pravi put, ali ne mogu da se odreknu „vjere“ SPC ustanove. Nijesu zreli da se suoče s identitetskom krizom i vrijednosnim sudovima iz prošlosti, zbog čega nemaju dovoljno političkog uvjerenja u ono što propagiraju. Kako napuštiti ideale svojih nacionalističkih očeva? Ustanovu SPC? Kako kad stalno dobijaju određenu dozu terapije koja im omogućava lakše djelovanje. Ustanovi nije svejedno što briju brade ali ako ćemo pravo, Indijancima ne rastu brade.

Pored Indijanca Bromdena, Mekmarfi se upoznaje s lepezom živopisnih likova, što dobrovoljno, što silom zatočenih u psihijatrijskoj ustanovi. Pacijente potpuno potištene pod kontrolom drži i njima uspješno manipuliše glavna sestra Rečed. Viđevši da joj je autoritet u opasnosti zbog djelovanja Mekmarfija, čini sve što može da se stvari ne odvijaju onako kako je taj uljez zamislio, pa drži pacijente u strahu, pokorne i bez sposobnosti kritičkog promišljanja.

Na crnogorskoj političkoj sceni, partije okupljene u koaliciju „Za budućnost Crne Gore“ dobrovoljni su zatoče(t)nici SPC ustanove, s neupitnim autoritetom glavnog medicinskog brata Radovića, na čelu. URA pokušava da ih prosvijetli evropskim modernim vrijednostima, s kojima su zatoče(t)nici upoznati ali ne žele da ih baštine, misleći da se time odriču sebe. Glavni medicinski brat im propovijeda stare zablude i krvave mitove koji su im draži od savremenih spoznaja i vrijednosti. Kako može Evropa da im se sviđa, kad ih gleda svesrpski otac Sv. Sava? Kako će se jednoga dana predstaviti pred njim na onome svijetu ako krenu za Evropom? Kako mogu biti istinski srpski sinovi a voljeti bezbožničke evropske vrijednosti?

Mekmarfi unosi svježinu među njih i čežnju za slobodom. Zbog toga će nastati brojni sukobi sa sestrom Rečed koja predstavlja oličenje hladne i okrutne manipulacije, maskirane u brigu o ljudima.

Kao zakleti vjernik demokratije i njene slobode Dritan Abazović pokušava svoje nove drugove iz ustanove naučiti demokratskom odlučivanju, jer najveće dostignuće tridesetoavgustovske slobode je suverenitet vraćen građaninu i njegovom glasu. Pored toga, iznosi tvrdnju da je crnogorsko društvo pretpolitičko i da treba vremena da se razvije potpuna demokratija, što dovodi do paradoksa?

To mnogo ne śekira glavnog medicinskog brata Radovića, pa nastavlja da svojim autoritetom guši sve evropske i śevernoatlantske društvene i političke težnje Crne Gore. Da strijemi političkom i društvenom jednoumlju i da kontoliše stvari koliko mu okolnosti dozvoljavaju. Možemo samo zamisliti kakav bi haos nastao kad bi puštio svoje zatoče(t)nike da slobodno misle i rade ono što naume.

Ponekad dolazi do mimoilaženja novog člana ustanove, njegovih pacijenata i uprave, zbog čega direktor ustanove SPC iz Beograda, ne dozvoljavajući neposlušnost, svojim izjavama ćera URA-u iz ustanove. Ali ipak sluša glavnog medicinskog brata za Crnu Goru koji smatra da ih treba zadržati radi daljeg posmatranja, uz prikladnu terapiju.

Mekmarfi je na kraju lobotomizovan i ostavljen da u ustanovi životari u vegetativnom stanju, bez volje i slobode. Srećom, poglavica ga oslobađa toga stanja tako što ga ubija. Sam naslov Let iznad kukavičjeg gnijezda potiče od posljednjeg stiha pjesmice za đecu koju je poglavica Bromden često slušao u đetinjstvu. Apsurdnost stihova te pjesmice govore da jato gusaka ne može da leti istovremeno u različitim pravcima, a sem toga, kukavica ne pravi gnijezdo.

Film je puka fikcija i nema veze s realnošću. Time je potpuno neuporediv s crnogorskom stvarnošću, što govore i ocjene mnogih kritičara filma – donesena odluka Mekmarfija da se skloni u azil za umobolne, uz ubjeđene da je to mnogo bolje nego otići na izdržavanje robije, ne ukazuje na pravi sadržaj filma – a pogotovo ne na Crnu Goru koja je stvarna i vječna.

Ostaje nam da vidimo koliko dugo će građanski pokret URA da se pravi lud na izjave svih zatoče(t)nika ustanove SPC, kao i na izjave novog mandatara, Rukoljuba koji propovijeda da: „Ako se ne budemo okrenuli do kraja vjeri (čitaj: ustanovi SPC), onda sve što smo uradili je malo. Mi prvo treba da svjedočimo vjeru, pa sve drugo!.“

Kako je Rade Bojović u nedavnom intervju konstatovao, političku stvarnost Crne Gore karakteriše balkanska politička abnormalnost. Nju je još potkraj 2017. godine definisao Aleksandar Radunović Popaj iz The Books of Knjige u intervjuu za abnormalnu youtube produkciju Balkan info. Na pitanja voditelja kako komentariše politička dešavanja i đe on vidi rješenje, Popaj je iskazao stav današnje preovladujuće političke misli: „Promjena je loša, ali je nužna. Pametan sam! Ubijam! A ubijam! Idi kupi šunke, presovane, četri kila, neka narežu i uzmi dva kila sira… Politička partija bi strašno prošla s tim sloganom… PROMJENE SU LOŠE, ALI SU NUŽNE! GLASAJTE ZA NAS!“

 Izvor: Antena M