Kultura

Dr. sc. Goran Sekulović: Riječ na promociji knjige Huseina Džavida ,,Đavo"

Džavid ,,Azerbejdžanski Šekspir" i Njegoš ,,Crnogorski Šekspir"

Apr 01, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

Promocija knjige Huseina Džavida ’’Đavo’’ na crnogorskom jeziku je praznik azerbejdžanske i crnogorske kulture, jer kako ističe prof. dr Eldar Hasanov, Izvanredni i Opunomoćeni Ambasador Republike Azerbejdžan u Crnoj Gori, ‘’sa ponosom i radošću, mislim na to da Džavid, govoreći ne samo svojim maternjim jezikom, već i jezicima svih kulturnih naroda svijeta, danas crnogorske čitaoce pozdravlja na njihovom maternjem jeziku...’’

 

Poznati književnik Danilo Kiš je napisao da čitavi svijet postoji da bi se napisala jedna knjiga, a ona da bi se ispunila jedna sudbina. Po tom stvaralačkom vjeruju nastalo je i djelo Huseina Džavida koje je nerazdvojno od njegovog života. Upravo je tako i sa Petrom II Petrovićem Njegošem s čijim sam djelom, čitajući  Džavidovog ’’Đavola’’, našao njihove bitne zajedničke odlike. To je sasvim prirodno i očekivano, kada se zna da je Njegoševo djelo svrstano u sam vrh svjetskog literarnog i filozofskog stvaralaštva, a da se djelo Huseina Džavida takođe upoređuje sa Geteom i Šekspirom. I kako Džavida nazivaju ’’Azerbejdžanskim  Šekspirom’’ tako je i Njegoš ’’Crnogorski Šekspir’’. Džavid i Njegoš nijesu pisali svoja djela samo u jedinstvu sa njihovim vlastitim životima već i sa bićem i sudbinom naroda kojima pripadaju. Tako su i jedan i drugi postali simboli slobode, nezavisnosti, identiteta, nacionalnog ponosa i nacionalnog dostojanstva Crnogoraca i Azerbejdžanaca.

 

I NJEGOŠ i DŽAVID su naslutili i genijalno sagledali, poetski formulisali ne samo vječnu borbu Dobra i Zla, Sile, Tiranije i Slobode, Pravde, već preko ove borbe čak i zakone svjetskog bića, one zakone koje savremena prirodna nauka egzaktno dokazuje. Oni su osvijetlili veliku krvavu borbu između Zla i Dobra, između Boga i Satane, koja se ipak na kraju završava pobjedom Boga, pobjedom čovjeka, pobjedom slobode. Savremeni egzaktni naučnici su došli materijalnim dokazima do saznanja da postoji  u svemu, u čtavom kosmosu, u čitavoj prirodi, ’’borba neprestana’’, kako poručuje Njegoš, da se svemu postojećem pozitivnom nameće i suprotstavlja negativno suparništvo – bivstvu nebivstvo, biću nebiće, antibiće, svijetu antisvijet, česticama antičestice, materiji antimaterija, Bogu Nebog, Antibog, tj. Đavo. Ili, kako Džavid poručuje: ’’Ja sam Đavo, ja sam plamen velikog nebivstva. / Ti ćeš biti rob. Biće slomljena volja tvoja.’’ I NJEGOŠ i DŽAVID su na strani slobode čovjekove, na strani Boga svedržitelja, umnog i plemenitog, a ne na strani uzurpacije slobode, tj. ropstva, na strani pravde a ne nepravde, na strani humanosti a ne nehumanosti, na strani žrtve a ne zločinca. I NJEGOŠ i DŽAVID su protiv svake sile i tiranije, protiv svakog vida totalitarizma koji ništi i ubija čovjeka, njegovu dušu, njegov duh, njegovo suštinsko biće slobode.

 

I Njegoš i Džavid razmišljaju o filozofima, tj. o njihovim učenjima i pitaju se što je smisao života i postojanja. I JEDAN I DRUGI SUMNJAJU u dogme i uobičajene odgovore, jer duboko osjećaju i razmišljaju. Njegoš: ’’S vnimanjem sam zemaljske mudrace / voprošava o sudbi čovjeka, / o zvaniju njegovom pred Bogom; / no njihove različne dokaze / nepostojnost koleba užasna: / sve njih misli najedno sabrane / drugo ništa ne predstavljaju mi / do kroz mrake žedno tumaranje, / do nijemog jednog narječenija, / do pogleda s mrakom ugašena… S točke svake pogledaj čovjeka, / kako hoćeš sudi o čovjeku - / tajna čojku čovjek je najviša. / Tvar je tvorca čovjek izabrana! / Ako istok sunce sv'jetlo rađa, / ako biće vri u luče sjajne, / ako zemlja priviđenje nije, / duša ljudska jeste besamrtna, / mi smo iskra u smrtnu prašinu, / mi smo luča tamom obuzeta.’’ Džavid: ‘’U zakone i knjige vjerovao sam ja, / ali sam iz dana u dan osjećao / zavist, zlobu i smrad bivstva, / slabost ljudskog postojanja. / Filozof traži put kojim treba ići. / A gdje je vodič za savjest? / Bez savjesti nema puta, / zatvoreno je svjetovno prostranstvo. / Pojavi mi se, podigni me uvis, / nad zemaljskim svodom. / Dugo sam puzao po zemlji, / Pojavi se, popričaj sa mnom.’’

 

I za Njegoša i za Džavida smisao postojanja je u savjesti. Istinski besmrtno je samo etičko sunce, sve je ostalo prolazno i propadljivo, vlast, moć, sila, novac, slava, bogatstvo, sve materijalno, čulno i fizičko. Besmrtno je samo ono što je iza, ono duhovno, metafizičko, etičko, ono je najjače i neprolazno, vječno, jer nevidljivo je jače od vidljivog, ili kako Džavid kaže: ‘’Bože, ti, čije je odsustvo mnogo jače / od nas prisutnih ovdje’’. No, Džavidov Đavo i ovo konstatuje –’’Pojavivši se iz tame nepostojanja, / u nepostojanje odlazim ja’’, poručujući: ‘’Nisam idol ja, već snaga postojanja, / skrivena u nepostojanju… / Moje kletve su smrtonosne…’’ Dakle, i Džavid kao i Njegoš govori o borbi Boga i Satane, o vječitoj borbi protiv Boga Satane koji se u njoj čak u svojoj gordosti, o kojoj govore obojica, iluzorno i opsjeno, tj. naizgled i u prvih mah prikazuje i kao demokrata i slobodar, ali ipak u biti ostaje to što jeste do kraja: diktator i despot, oličenje zla i nespokoja, vječitih kao što su vječiti i dobro i mir, pravda i sloboda, na čijoj strani su svakako i Njegoš i Džavid.

 

Riječ je o identičnosti crnogorske i azerbejdžanske filozofije morala i ukupnog njihovog humanog pogleda na svijet – ali i svih progresivnih mislioca i humanista u svim nacijama svijeta – što sve proizilazi iz univerzalnih i opštečovječanskih zajedničkih principa i poruka. Jedna od ključnih poruka etike Marka Miljanova, još jednog od najistaknutijih crnogorskih književnika, etičara i humanista, kao i ukupne crnogorske filozofije života, njenog smisla i vrijednosti, jeste da čovjek ne može rasti mržnjom, čak ni mržnjom prema zlu i zločincu već samo dobročinstvom učiniti podvig dostojan divljenja, naime, da se njime i zločinac odvrati od zla i zločina, kako veli Marko, ili čak ni mržnjom prema đavolu, kako kaže istaknuta hrvatska i jugoslovenska pjesnikinja i književnica, Vesna Krmpotić. Samo, dakle, dobročinstvom, etikom i moralom, čovjek može rasti i samo etika kao univerzalno ljudsko dobro spaja ljude u jednoj zajednici, državi, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadaju. Raskršće i razvođe je jasno: Činiti dobro ili zlo, biti dobar ili loš, zao čovjek, biti nesoj ili soj – to je Marko Miljanov, ali to je, vidimo, i Husein Džavid. Etos kao jedini etnos, ili etos kao jedina vjera. To je vrijednost djela Huseina Džavida, to je vrijednost azerbejdžanske filozofije. Ili, kako kaže prof. dr Eldar Hasanov: ’’Koliko je dan-danas svježa i aktuelna istina Džavida, koji u svojim djelima neprestano veliča čovjekoljublje, mir, prijateljstvo i jednakost među narodima, koliko je aktuelan apel velikog humaniste, koji kroz svoje likove istupa protiv svakog vida nasilja, krvavih ratova, besmislenih smrti, željeći da vidi jednako slobodne sve ljude bez obzira na njihovu religiju, jezik i nacionalnost!’’ To je vrijednost, vidimo, i crnogorske književnosti i filozofije, ne samo Marka Miljanova, već i dva druga najranija predstavnika crnogorske filozofije odnosno njene filozofije do kraja XIX-og i početka XX-og vijeka, Jovana Stefanovića Baljevića i Njegoša, to je vrijednost ukupne crnogorske filozofije, dakle, crnogorske filozofije i u XX-om vijeku pa sve do danas, to je vrijednost crnogorskog čovjeka i  njegovog pogleda na svijet u kojoj je najvažniji ideal pravde, istine, čovjekoljublja, poštenja, čestitosti, čojstva i dobročinstva. Samo etika može jedno društvo održati u zajednici i u jedinstvu, na pravi način, dugoročno i trajno održivo, u miru, povjerenju, ravnoteži i međusobnom poštovanju i dostojanstvu, jer je samo ona univerzalna a svi ostali fenomeni su partikularni i kao takvi samo sredstvo za postizanje nekog izvanjskog cilja.

 

U pitanju su svevremenske, utopijske, univerzalne niti i ideje vodilje za spas ČOVJEČANSTVA. Jer, čemu beskonačna osveta? Radi beskonačne odmazde i mržnje?! Jedna od temeljnih poruka etike Marka Miljanova je sljedeće ključno pitanje – kao izraz najsuštanstvenije potrebe svakog čovjeka kao bića razuma i slobode, uprkos njegovih vjekovnih okova posve jasno izraženih ovim Reninim riječima: ‘’Kako ću živjeti, a da se ne osvetim neprijatelju!’’ – dakle, kako se osvetiti osveti i početi izgrađivati svijet  stvarnog mira, stvarne slobode i pravde? Ili, kao to kaže Džavid kroz lik Elhana: ‘’Koga kazniti? Kome da se osvetim?’’ Džavid kroz Đavolove riječi pokazuje u čemu je čak i suštinski a umnogome tajanstveni i neodgonetljivi, a vječito živi izvor i razlog za postojanje njegove prirode i pozicije u svijetu kao čak iskonske i izvorne njegove i ljudske potrebe za njim. Sa ponosnim, ironičnim, bijesnim, zastrašujućim kikotanjem Đavo se oglašava: ‘’Đavo! ... Kako je čudesno to veliko ime! / Onaj čuveni (đavo) se svugdje spominje na svakom jeziku / Đavo je svuda! / Svuda zvone zvona u slavu đavola! / Širom zemlje, i u podne, i po danu, i noću, /  i po magli, caruje on, đavo... / I u kolibi, i u raju, u birtiji i u hramu je đavo... Ja stojim u centru svijeta... /  U moju čast je i poštovanje i strah, / i mržnja i laskanje... u isti mah...’’. A na pitanje ''koja je potreba za Đavolom?’’, slijedi odgovor: ‘’Ako bi…tekao života dosadni polumrak, / onda bi svima život dosadio. / U jeku života svako bi izričito rekao: ne!’’ Kao da ni Bog nije mogao u borbi sa Satanom, tj. sa Đavolom da pobijedi do kraja, već su ostali u nekoj ravnoteži snaga i moći. Zato se nije moglo uspostaviti univerzalno Božije duhovno i etičko besmrtno carstvo, anđeosko carstvo (na početku drame ’’Đavo’’ anđeo vapi: ’’O Bože, Bože, kakve sramote - / ovog užasa i ove golgote. / Đavo se pojavio / i vlada – do kada?’’), pa Njegoš može samo da konstatuje sljedeće: „Da mi može moral sasvim vostoržestvovati nad fizikom, ja bih u redu angelah bio i smatrao bih čovjeka i svijet baš onakvima kakvi su”. Onakvima kakvi su, besmrtni i anđeoski, bez prisustva đavola. Ovako, čovjek je ostao dvojako biće, i materijalno, fizičko, čulno, smrtno, zemno, konačno, ograničeno s jedne, i besmrtno, duhovno, etičko, beskonačno, bezgranično, nebesko s druge strane. „Čovjek je minuta bića, a vječnost ništožnosti”. A, ipak, u toj gotovo nestvarnoj i nepostojećoj, smrtnoj i zemnoj ''minuti'' (''Je li javje od sna smućenije?'') čovjek postiže vječnost duhovne i etičke besmrtnosti. Potrebne su, nužne su i opstoje samo, dakle, krajnje i radikalne suprotnosti svijetla i tame, Boga i Đavola, dobra i zla. Ili, kako kaže Njegoš: ‘’Našu sferu da noć ne polazi, / bi l' ovako lice neba sjalo? / Bez ostrijeh zubah ledne zime, / bi l' toplote blagost poznavali? / Bez budalah tupoga pogleda, / bi l' umovi mogli blistat sv'jetli?’’ Bez nemorala i neetike bi li postojali moral i etika, bez smrtnosti i smrti bi li postojalo besmrtnosti i vječnosti. Jer,  Bez Arifa i Ibn Emina, personifikacija dobra i zla i glavnih likova u drami ’’Đavo'' bi li opstojala potreba za njenim pisanjem i porukama?

 

Glavni suparnici u drami ’’Đavo'' su, dakle, likovi Arifa i Ibn Emina, koji kaže: ‘’Za mene se borila legija / i pala je kao žrtva svih mojih pobjeda. / Milione sam potrošio na gozbe, / uvijek mi povjeravali vlast. / Ko sam ja? Arapin! U mojim rukama su svjetovi. / Dijete da natjera Ibn Emina da padne?’’ A to dijete, Arif, u đetinjstvu je izgubio roditelje i, činilo se, mlađeg brata, no koji je ipak ostao živ, i čija je sudbina na kraju drame, može se reći, zapečatila njen, odnosno Arifov tragični karakter. Ostao je sam Arif u svijetu surovom i nenaklonjenom plemenitom pojedincu. Arif je idealista i kako kaže Đavo – naivan i zanesenjak. Arif je protiv rata i ubijanja, on ne želi oružje i novac, on uzbuđeno kaže Đavolu: ‘’Spreman sam prije da poginem, nego da idem za tobom.’’ Na Đavolove riječi: ‘’Čuješ li zvuk zlatnika – moćni zov. / Bez njih se ne čuju rajski glasovi’’, on u bijesu baca pištolj i zlato koje mu Đavo nudi i odgovara: Dosta! Nestani! Uzmi svoje darove! / Arifu trebaju zvjezdani spokoji, / ne treba mi to zlato – olovo!’’ Arif ne želi da proda dušu Đavolu, mada Đavo kupuje i raj, ili kako sam kaže: ‘’Trgujem rajem…’’. ‘’Nemaš ništa?Ali, imaš dušu? Daj mi dušu!...’’, kaže Đavo Arifu, ali mu Arif odgovara: ‘’Zlobe, snage, laskanja / ću se odreći, ali dušu neću dati. / Možeš me plašiti, ali nećeš uspjeti! / Čuvaj se Arifa! To sam ja. / Dušu svoju sam Alahu dao ja.’’ Arif se pita: ‘’Gdje je on, skriven od ljudi, Alah?... Oči u oči... / Jer imam šta da mu kažem, / njemu, vladaru nebeskih predjela. / …Daj mi da vidim predjele ljepote, / anđeoske predjele. / Uzvisi me i poslušaj / kako jauče Zemlja moja.’’

 

Đavolu, ’’poslaniku tame’’, je po njegovim sopstvenim riječima jedini suparnik upravo taj sami Alah, Bog: ‘’Ja sam iz nemoći, iz ničega nastao. / Čitav gnusni svijet je moj neprijatelj. / I ako na ovom svijetu postoji koji suparnik, / to je Alah onda…’’ Đavo je prepun uzvišenih obećanja i u prvi mah izgledom lijepih i svijetlih poziva i primamljivosti. ‘’Došao sam da te pozovem u slobodu, druže moj’’, kaže Đavo Arifu. Arif mu odgovara: ‘’Ti si neprijatelj, ti si mrak i ja ne idem istim putem sa tobom, odlazi!’’ No, od đavola nije lako pobjeći. ‘’Bježati od užasa...’’, kaže Arif, a Đavo, glasno se kikoćeći tako da odjekuje, odgovara: ‘’Odmah bježite, / da u zločine nove uvalite sebe... / Gdje god da se skrivate, / makar u dubini nebeskog plavetnila, / od mene se ne možete sakriti. / Licem u lice, kao najbliži srodnici, / srešćemo se mi... / Razdvojeni, ali smo ipak / ujedinjeni mi...Naš sporazum je dobar!’’ Đavo je svojom mrežom obuhvatio gotovo čitavi svijet, čak i predstavnike i duhovnike svih svjetskih religija. ‘’Nisu hiljade duša Đavolu predate. Cijelo čovječanstvo je sa njim. / Ljudi uništavaju jedni druge, svuda su vatra i dim.’’ Ipak, kaže Arif: ‘’Može li se zaboraviti? Kako sve to izdržati? / Ne smije se trpjeti to što trpi čitava planeta’’. Dakle, čovjek nikada ne smije ustuknuti pred silom i nepravdom, tiranijom, čak i ako je sam i nasuprot čitavom čovječanstvu! Ili, kako kaže Njegoš: ‘’Neka bude što biti ne može!’’ A Džavid kroz lik Arifa poručuje: ‘’Pitaj zvijeri gnjevne od samog početka - / jesu li one potrešene zvjerstvom čovjeka.’’ Čak su i zvijeri gnjevne i potrešene zvjerstvom čovjeka, a kamoli da to ne bude čovjek!

 

Džavid slikajući sve laži i lukavstva, prepredenosti, obmanjivačke sposobnosti i lakorječivosti Đavola, proročki naslućuje buduće događaje. Tako se pisac u biti na istovjetan način kao i Kafka suočava sa represivnim i totalitarnim bićem svijeta. U drami lijepa Rena u koju je zaljubljen Arif, čiji đed je ubijen (ispostaviće se da je to učinio Ibn Emin) i koja se obećala onom ko će pronaći ubicu i osvetiti njenog đeda, obraćajući se Đavolu a misleći na zakulisne radnje Ibn Emina, kaže: ‘’Izdaja na lažima počiva / … / Arif će saznati i shvatiti odmah / kakva mreža obavija nas.’’ No, baš zbog gotovo đavolske strukture bića svijeta, i sam Arif od velikog buntovnika i slobodara na početku postaje ubica nevine djevojke i rođenog brata na kraju. Čujmo riječi Đavola: ‘’Ja sam Đavo, pa šta, stvaram i rušim, u tome sam dobar’’ i ‘’I onaj ko ugnjetava, i onaj ko je ugnjetavan, svi traže moju pomoć – takav je zakon’’. A po tom zakonu na kraju ove drame u dvoboju, da bi se odlučilo kome će pripasti Rena (jer je Vasif, turski oficir, zapravo Arifov mlađi brat koji je pronašao ko je ubio Reninog đeda), brat ubija brata ne znajući za to. Đavo, ironično se smije, sa strane, i komentariše: ‘’Kako je čudno da se krvava borba / vodi između djece jedne majke. / Dva dželata – dva brata. Zemaljski raj!’’

Đavo nije suparnik nijednog od likova u drami, zapravo njegov suparnik može biti samo jedan, tj. sami Bog. Zato on uz poslovičan kikot poručuje: ‘’Bijeli svijet sam napunio strahom, / svuda gdje je gordost, zloba, laskanje, / Tamo sam ja… Da, ja sam prisutan svugdje, / gdje je bura, tamo sam, i bio i biću, / gdje je strast, gdje je neslaganje, gdje je boj. / Svuda sam ja, stojim pred tobom.’’ Koliko je Đavo sposoban i koliku ima moć da zavede i obmane, pokazuju riječi koje mu upućuje još jedan lik iz drame, Elhan: ‘’Ti si genije. Kad bih u mitove vjerovao ja, / odvažio bih se da te herojem nazovem.’’ Ali, u mitove ne treba vjerovati i Đavo nije heroj. Iako Arif uviđa bit đavola, laž i lukavstvo, zlo i prevaru, nasilje i zločinstvo (‘’obećanja su had’’; ‘’On je đavo, razlog svim nevoljama, njima očeličen…’’; ‘’Bezumlje ubivstveno cvjeta...’’), iako stremi humanom idealu čovjeka i svijeta, on na kraju, ipak, bilježi, negativan životni saldo. Arif je tragičan lik i heroj. Uostalom, Džavid je imenovao svoju dramu kao ’’Tragedija u četiri čina’’. Arif ubija svog rođenog brata, Vasifa, za koga dok još ne zna da mu je brat kaže: ’’Kad bih kroz vas ja vidio ljudski rod, / ne bi na svijetu bilo zbrke ovakve.’’ A Vasif je da tragedija bude još veća ako može  biti veća, takođe kao Arif čovjek mira i nenasilja, knjige i kulture: ’’Više od moćnog mača je narodu /potrebna kultura. Kao žednom voda’’, poručuje Vasif.  Arif ubija i djevojku koja je, po njegovim riječima, ‘’predivna’’, poručujući joj: ‘’Da te nema, šta bih radio ovdje bez tebe?’’ I zaista, na kraju u stvarnosti na njegovom sopstvenom primjeru se i obistinjavaju Arifove riječi: ‘’Život je zaliven krvlju, približava se kraju, uništavajući najbolje.’’ Reklo bi se, još jedna pobjeda Đavola, Arif je poludio, a svi ostali likovi su užasnuti onim što se desilo. Da li je borba Arifa (bila) uzaludna? Je li na kraju pobijeđen? Nije pobijeđen. Bio bi poražen da se nije borio, da se nije pobunio, da je ostao ravnodušan i nijem na nevolje i nepravde čovjeka i svijeta. ‘’Jer što je čovjek a mora biti čovjek?’’ I ‘’neka bude što biti ne može!’’ Cijena je velika, ali je plaćena da se ne bi platila ona najveća zbog čega se i Arif pobunio i ustao protiv zla, neslobode i tiranije.

 

U opasnosti je ono spasonosno. Dok god postoji čovjek postojaće i svijet, kad prepusti i zapusti svoju veliku utopijsku životnu borbu i odiseju, svoje ideale mira, nenasilja, pravde i slobode, nestaće zauvijek. Na to nas podsjeća i djelo ‘’Đavo’’ velikog azerbejdžanskog književnika Huseina Džavida,  djelo koje spada u sam vrh svjetske književnosti, genijalnog autora koji je i lično iskusio strahote totalitarnog poretka i platio je najvećom cijenom, sopstvenim životom. Kao takav autor i kao takvo djelo, Husein Džavid i ‘’Đavo’’ pripadaju ne samo azerbejdžanskom narodu kao njegovo besmrtno duhovno i etičko sunce, već na isti način svim narodima svijeta, pa, naravno, i osobito njemu, i onom, tj. ruskom narodu, u okviru kojega se desilo u određenom vremenskom periodu to ogromno posrnuće duha i ljudskosti, humanizma i dobročinstva, naime totalitarni poredak, jer doprinosi i koristi mu izuzetno mnogo da, prije svega, vlastitim snagama i svojim izuzetno velikim stvaralačkim, kulturnim, istorijskim i civilizacijskim duhom sagleda svo zlo koje mu je taj totalitarizam donio, dakle, najviše upravo tom narodu pa onda i svima ostalima. Prevodom na crnogorski jezik, i crnogorski čitaoci su u prilici da sagledaju u ovom smislu velike, besmrtne antiratne i tako plemenite, ljudske, humane i rekli bi u crnogorskom i univerzalnom  duhu, čojske i čojstvene poruke i misli Huseina Džavida na čemu se kao učesnik ove promocije najsrdačnije zahvaljujem svima koji su omogućili pojavu ovog značajnog djela i organizaciju večerašnjeg kulturnog događaja od osobite važnosti za očuvanje, produbljavanje, jačanje i nastavak saradnje između Azerbejdžana i Crne Gore, azerbejdžanskog i crnogorskog naroda. Hvala.