Bursać: Dritane, džaba se pereš pred studentima, Vučićev si drugar
Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a
“Od Vučićevog prijatelja do obožavaoca Studentske liste, Dritan Abazović izvodi politički salto za anale beščašća. Ali uzalud mu prelijetanje. Temeljni ugovor sa SPC-om i uloga u velikosrpskom projektu ostaju njegov politički testament. Studenti su srušili Vučića, ali Dritanovu biografiju niko oprati ne može.“
Andrej Nikolaidis je nedavno napisao jednu od najpreciznijih dijagnoza balkanskog političkog karaktera:
„Da na ovome svijetu nema ničega što povezuje crnogorske Crnogorce i Srbe, povezala bi ih umjetnost preletanja, koju dijele. Onako kako su Crnogorci preletali u jato litijaša, tako Srbi sada prelijeću kod studenata.“
Nikolaidis potom opisuje fascinantnu sposobnost jednog te istog čovjeka da 1981. bude Crnogorac, 1991. Srbin, oko 2000. ponovo Crnogorac, a od jeseni 2020. opet Srbin, dok političke okolnosti ne nalože sljedeću nacionalnu metamorfozu. I završava pitanjem: „Vi ćete znati što je to: primjer čojstva ili primjer junaštva?“
E, pa u tu Nikolaidisovu antropološku studiju političkog prelijetanja savršeno se uklapa jedan čovjek koji deklarativno nije ni Srbin ni Crnogorac, ali je političku umjetnost presvlačenja doveo gotovo do savršenstva. Jedan akrobat koji je toliko puta promijenio narativ, retoriku i ideološku ambalažu da bi mu i vlastita biografija, kada bi imala obraza, odbila pružiti ruku.
Ime mu je Dritan Abazović.
Nekadašnji SVE
Nekadašnji crnogorski premijer, nekadašnja velika nada građanske Crne Gore, nekadašnji borac protiv nacionalizma, a onda politički izvođač radova na projektu koji je crnogorsko društvo gurnuo u zagrljaj velikosrpskog nacionalizma, danas nam se javlja u sasvim novom izdanju.
Dritan, zamislite, navija za srbijanske studente! Priželjkuje demokratizaciju Srbije, oduševljava se Studentskom listom i već najavljuje ekspertsku vladu.
Pa divno, čovječe! Još samo da nam objasni kada je tačno prestao biti prijatelj Aleksandra Vučića i kada je otkrio da Srbija zaslužuje demokratiju.
Jer, podsjećam, Abazović je javno govorio da je njegov odnos s Vučićem „vrlo korektan i prijateljski“. Kasnije je bio još neposredniji: „Vučić mi je prijatelj.“
I znate šta? To je najmanji Dritanov problem.
Političar može pogriješiti u procjeni čovjeka, promijeniti mišljenje, pa se čak i iskreno pokajati. Ali za pokajanje je potrebno suočavanje s vlastitim političkim nedjelima, a tu naš Dritan ima ozbiljnih poteškoća.
Temeljni ugovor
Sjetimo se 2020. godine, litija, nacionalističke mobilizacije i ogromnog uticaja Srpske pravoslavne crkve u političkom prevratu u Crnoj Gori. Abazović se tada predstavljao kao garant građanskog kursa, kao moderni evropski političar koji će držati nacionalističke saveznike pod kontrolom.
A šta smo dobili?
Čovjeka koji je politički legitimisao savez s nacionalističkim snagama, relativizovao opasnosti velikosrpskog projekta i na kraju, kao premijer Crne Gore, 3. augusta 2022. potpisao Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom.
Dok je dio crnogorske javnosti upozoravao na posljedice tog sporazuma, Abazović je nastupao kao da potpisuje ugovor o održavanju gradske rasvjete ili parcelisanju parkinga, a ne dokument koji zadire u osjetljiva pitanja odnosa države, crkve, imovine i historijskog identiteta.
Temeljni ugovor, naravno, sam po sebi ne dokazuje nikakav tajni dogovor s Vučićem. Ali njegova politička težina ostaje. Za mene je upravo taj potpis najjasniji simbol Dritanovog pristajanja na agendu protiv koje se godinama deklarativno borio.
I sada bi taj isti čovjek da nam drži lekcije o demokratskoj budućnosti Srbije.
Čekaj, Dritane, koju budućnost pominješ? Onu u kojoj građanska država treba da bude talac crkvenog autoriteta ili neku sasvim novu, koju si otkrio čim se promijenio odnos snaga u Beogradu?
Nebeska Srbija i zemaljska amnezija
U svom podkastu „Petak sa Dritanom“ Abazović je objasnio da su Srbi „nebeski narod“, jer sve što rade, rade u ekstremu. Studentsku borbu za demokratiju proglasio je podvigom koji zaslužuje izučavanje na svjetskim univerzitetima. Govorio je o ljudima koji plaču od sreće na Slaviji i predviđao ekspertsku vladu.
Pazi sad tog političkog sladostrašća!
Čovjek se toliko oduševio srbijanskom demokratijom da bi je odmah poslao na Harvard, Oxford i Sorbonu, samo što nam nije objasnio kako je održavao prijateljske odnose s čovjekom protiv čijeg su se političkog sistema ti studenti pobunili.
A posebno je zanimljiva njegova fascinacija nebeskim narodom.
Jer, Dritane, srbijanska mladost izašla je na ulice da se izbori za zemaljsku pravdu, institucije, odgovornost i život bez političkih kabadahija. Studentska pobuna je građanski čin, a ti je već pokušavaš prevesti na jezik nacionalne mitologije. Toliko si dugo proveo u političkom društvu velikosrpskih i crkvenih ideologa da čak i kada hvališ demokratiju, moraš joj prilijepiti etiketu nebeskog naroda.
Može li se jednom na ovom Balkanu pohvaliti hrabrost mladih ljudi bez kolektivnog tapšanja po etničkim plećima?
I hoćeš li sutra, kada ti politički zatreba, istom tom nebeskom narodu objašnjavati kako su crnogorska nezavisnost i građanski identitet tek prolazne historijske neprijatnosti?
Dritanov stari trik
U martu 2025. napisao sam kolumnu „Dritan Abazović, srpski ćaci li srpski ćato?“, povodom izjave Aleksandra Vulina da bi Abazović, da su ga još malo držali pod kontrolom, povukao i priznanje Kosova.
Vulinova izjava govori prije svega o Vulinovom političkom mentalitetu, ali otvara pitanje kakvu je ulogu Abazović imao u očima graditelja takozvanog srpskog sveta.
Još tada sam pisao o Dritanovom pokušaju političkog pranja dodvoravanjem beogradskim studentima. Protest 15. marta nazivao je najljepšim licem Srbije u posljednjih 35 godina.
I evo ga opet, godinu i po kasnije, s istom predstavom i novom scenografijom. Nekada je slavio protest, danas slavi studentsku pobjedu, a vlastitu političku prošlost uporno ostavlja izvan kadra.
Upravo zato treba biti oprezan prema političkim preletačima koji bi sada da se ogriju uz studentsku pobjedničku vatru. Svi bi malo studentske slave, svi bi potvrdu o moralnoj rehabilitaciji, svi bi da im se oprosti ono što su radili dok su vjerovali da će Vučić vladati dovijeka.
Ali studenti nisu politička praonica veša.
Njihova pobjeda ne može automatski amnestirati ljude koji su godinama sarađivali s nacionalističkim strukturama, pomagali njihov uspon ili im pružali politički legitimitet.
Zato Dritan duguje nekoliko odgovora. Kaje li se zbog Temeljnog ugovora? Smatra li da je pogriješio u procjeni Vučića? Kako danas gleda na političku ulogu SPC-a u Crnoj Gori? Može li jednako strastveno braniti crnogorski suverenitet, dostojanstvo Bosne i Hercegovine i demokratsku Srbiju?
Ili je jednostavno zaključio da je Studentska lista nova politička adresa na koju treba poslati čestitku?
Istorija pamti, Dritane!
Nikolaidisovo pitanje o čojstvu i junaštvu ostaje otvoreno, a ja bih dodao još jedno: koliko puta čovjek može promijeniti političko perje prije nego što shvati da ga svi prepoznaju po istom kljunu?
Abazović može slaviti studentsku pobjedu koliko god želi. Ali neka ne očekuje da će njegova prošlost nestati zato što je promijenio navijački šal.
Uostalom, sam je 2024. godine, ponosno govoreći o Temeljnom ugovoru, poručio da historija pamti velike i teške odluke.
U pravu si, Dritane. Istorija pamti!
Pamti ko je u Crnoj Gori pomagao politički uspon nacionalističkih snaga, ko je potpisivao sporazume sa SPC-om, ko se hvalio prijateljstvom s Vučićem i ko se danas pokušava ugurati među pobjednike.
A tebi ostaje još samo da odlučiš hoćeš li sutra, kada te neko upita za Aleksandra Vučića, reći da ga nikada nisi ni poznavao.
Jer, kako sam već jednom napisao, šibicar ostaje šibicar, samo mijenja stolove na kojima izvodi trikove.
“A studenti Srbije nisu se borili da bi Dritan Abazović dobio još jedan sto za svoje političko šibicarenje.“
P. S.
Ne pada mi na pamet baviti se poslovnim i privatnim životom Dritana Abazovića i njegove porodice u Beogradu. Meni je ovo dovoljno!
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)
0 Komentara