Povećanje plata i penzija je glas za izborni spas?
Povećanje plata i penzija je glas za izborni spas?
Piše: Slavko Mandić
Jedva cekam da se svrši ljeto, dosta mi je vrele klime, zbogom, more, zbogom, more, odoh u planine…pjevušio sam kultnu pjesmu Bijeloga dugmeta koju je neko puštio s razglas trgovine. Iz moje mladosti, nasmiješih se diskretno, više za sebe, dok sam čekao red na kasi br 2, u samoposluzi koja je na jedvite jade uspijevala da opsluži bjelosvjetski niskobudžetni turizam, masovni, jeftini ili kako ga već ko zove. Onaj za duboki džep postoji i kod nas, ali je on smješten u enklavama odakle stidno izviruju rijetki primjerci. Nama ostaju redovi, kilometarske kolone od sunca unezvjerenog naroda koji u svaku uru neđe ide. Utisak je da se svi vrte u krug, mehanički, bez jasnog cilja. Trotineti, motori, bicikla, auta, kamioni, autobusi, cistijerne. Sve se surga u jednu ulicu. I tu migolji cio dan. Mic po mic, dok nam se pluća pune izduvnim gasovima različitih oktanskih vrijednosti. Turizam u ekspanziji, reče gospođa ministarka, resorna članica nečega što je preporučilo.
Vlast to ne ośeća. Kad ide na službene objede po cio božji dan, jer ne može mislit ako im drob nije nakrcan, uključe onu ni – nu – ni – nu zajebanciju, a drug u plavom, čelnik u koloni važnih, razgrće masovni auto-turizam i čini bezbijednim prolaz avgustovskim pobjednicima 2020. Ako zatreba da ih prebači na odredište đe krčka (vodo)kotlić, i helikopter je na usluzi. Tako to biva u litijaškoj državi, kojoj diriguju popovi i vode kolo naokolo.
Eh, kad bi mogao koji dan na planinu, pomislih i odagnah istoga časa tu nemoguću misao.
Dok čekam da se red pomjeri, prelistavam telefon i lice mi se odjednom ozari. Konačno, gotovo glasno izgovorih. Oglasio se premijer. Dobro je, prošaputah. Ipak ga imamo. Tu je još uvijek. Bogu fala, špekulacije da je od svega digao ruke i da nas je napuštio i neđe otplovio put dalekog istoka, lažne su. Naručeni botovi. Greota. ON, pun optimizma i lijepih želja trpi svakodnevno udarce: Direktne i bočne. Dobro je, rekoh opet. Ka da mi malo bilo jednom. Vljda da potvrdim radost što premijer nije uteka. Sad i red lakše podnosim. Nije preša. Stići ću. Naslijedio sam vrijeme i sad ga nemilice trošim u dugim redovima. Da bih platio na kasi bidon od 6 litara vode za piće, koje u česmama nije imao UNESCO-v Kotor gotovo cijelo ljeto.
-I grđe nam bilo, rekoh mimo poptrebne kontrole i viđeh kako se put mene okrenuše oči okolnih čekaša. Pogledaše me i kao da zbore: Viđi ovoga, pukao je. Što nije bilo daleko od istine. Ali, neka sila me vrnu na tekst đe je štrčala premijerova fotografija na po strane. Preko sredine vrišti tekst: Od januara sve zarade u Crnoj Gori rastu: Minimalna plata od 1.000 do 1.400, prosječne penzije preko 600 eura.
-Majko mila, rekoh naglas. I nije me bilo briga ko sluša niti što će pomisliti.
-E ovo je premijer! Vođa, izgovorih dok su me raznobojni u redu začuđeno gledali.
Gledajte, rekoh. I čudite se. Vi ovakvoga nemate. Niko ga nema, sad već osokoljen premijerovom foto porukom, jače prozborih. Sto eura veća penzija. Znate li vi jadovi jadni što to za penzionere znači. Koliko će moći masla i brašna, pasulja i oriza za te novce da kupe? Nemate pojma, rekog ponosno. Primijetih da sam u redu bio jedan od najvažnijih.
-Pa što ako nemamo vode, nastavih. Gužve pravite vi a ne mi, okrenuh se ka zabezeknutim najviše dvodnevnim turistima. Vi ste bruka i sramota, rekoh.
-Ima mene, neko iz reda reče: Zar su ti oči ispale? Zar ne vidiš da je počela sezona lova na glasove. Izbori će u junu naredne godine. To je śutra. Nije se ovaj nepomenik pojavio tek tako. I obećao sve ovo. Populistička prdoklačina, reče. Od kojih para će ovo učinjet kad ništa ne radi. Laže svaku kad zine. Ka i sve do sad. Nema novca. Ne stvara se nova vrijednost, pa ga ne može ni bit. Prodaće pola Crne Gore, ako bude trebalo. I cijelu, što da ne. Cvjeta šverc i korupcija. Država živi od akciza i poreza. Narod se grči. Doveo ga je ovaj isti stručnjak do pucanja. I sad će da mu nekakvim lažnim programom Evropa 3. učini život ljepšim i bogatijim. Ma nemoj mi reć, prosikta gnijevini uredni čekač reda i napušti revoltiran svoju poziciju. Ode iz trgovine, a onaj koji je bio iza njega, samo se pomaknu mjesto naprijed. I na tome se sve završi.
Meni pred očima nekakvi kolutići. Nešto se ovđe nije uklapalo, razumjeh. Śetih se tada veličanstvenog Bora Miranovića, jugoslovenskog i evropskog prvaka u boldibildingu, dobrog i plemenitog čovjeka, iskrenog i dragog prijatelja ljudi, nadaleko čuvenog kandita za preśednika Crne Gore, poznatog Bora Kralja. Koji je bio borac u tim teškim vremenima za suverenu Crnu Goru, za dobro čovjeka, za opšti preporod i zajednički suživot svih vjera i nacija. Na konju, sa mačem u ruci koji oslobađa od svega što ne valja, ovom borcu za sveopšta prava nijesu dozvolili da se oproba. Plašili su se njegove popularnosti. Volio ga je narod. Skandirali su mu, nosili ga na rukama, prikupljali mu potpise. Bilo je to 1994. godine.
Zanimljivo je, rekoh sebi, njegov slogan bio je: „Ja znam kako – Crna Gora ka’ Monako“! Pa zar tako nije zborio i današnji premijer? On je dodao još evropskih država. Govorio je da će nam standard 2024. biti jednak Slovencima. Svašta je govorio, ali se ništa nije ostvarilo.
Kralj Boro, kome nijesu dali da se kandiduje, jer je bio lik Ramba i Konana, obeća je da će izgraditi žičaru Lovćen – Kotor. Htio je da preporodi sport. Tražio je da svi rade svoj posao i budu profesionalci. Htio je napravit vojsku malobrojnu ali efikasnu i profesionalnu. Namjeravao je da napravi stazu za Formulu 1. Glumio je u nekoliko filmova, a postoji i dokumentarni film o njemu. Bio je Jugosloven. Ukoliko ne uspije za godinu da promijeni što je mijenjat trebalo, obećao je da će podnijet ostavku.
„Ja znam kako – Crna Gora ka’ Monako“, slogan Kralja Bora koriste i ovi današnji. Sve su kadri da pozlate, ali o trošku naroda. Izgleda da će i ovaj obećavajući to isto da učini. A već smo prezaduženi i lično i kako god još. Pa su čim ćeš pred Vučića, kukala ti majka, retoričko je kripto pitanje?
Bez sumnje da će premijer podići plate i penzije. Gotovo će izjednačiti one sa osnovnom školom i doktore nauka. Naravno da će partijski uhljebi zasluživat posebnu finansijsku pozornost. Iako su u avgustu imali jednu radnu nedjelju, 34 poslanika crnogorskog parlamenta ostvarili su varijabilu, dodatak za ekstra rad za taj mjesec, u iznosima od 202 do 810 eura.
“Milava je otelila vočića Zekonju, mašala” čuvena je rečenica iz kultne jugoslovenske TV serije Đekna još nije umrla, a ka’ će ne zna se. Ali se izgleda sve drugo dobro zna. A da ćemo se otelit, oćemo bez brige. Garanciju smo dobili juče. Pažljivo je pročitajte.
0 Komentara