SKUP ZA PAMĆENJE
(15 riječi)
Čedo Đukanović pokazao kako se čuva porodica, zavičaj i ono što nas povezuje
Crnogorac koji je svoj radni vijek proveo u Sloveniji, predsjednik Crnogorskog prosvjetnog kulturnog društva „Morača“, Kranj, Slovenija, i član brojnih asocijacija, učesnik mnogih kulturnih manifestacija i okupljanja širom Evrope, Čedo je decenijama ostao vezan za svoj zavičaj. Njegova privrženost Crnoj Gori nije deklarativna, već životna i djelatna.
On je čovjek širokog pogleda, velikog srca i, prije svega, čovjek koji ljude ne dijeli po porijeklu, političkim uvjerenjima, imovinskom stanju ili bilo kojoj drugoj pripadnosti. Za njega postoje samo ljudi i neljudi, i drugačije, kako kaže, ne umije da posmatra svijet.
Humanista, dobročinitelj i neumorni čuvar svega što pripada crnogorskom kulturnom i nacionalnom biću, Čedo Đukanović učinio je ovih dana nešto što je s razlogom odjeknulo ne samo u Crnoj Gori već i mnogo šire.
Pokazao je da se može okupiti ono što je rasuto, pomiriti ono što je godinama izgledalo nepomirljivo i spojiti ljude koje su život, vrijeme i udaljenost razdvojili.
Na svom porodičnom imanju u Dajbabama, nadomak Podgorice, uz svoju ostarjelu majku Jelenu, po rodu šćerku Rista Radulovića, koja gazi devetu deceniju života, Čedo je uspio okupiti više od 100 svoje rodbine i ujčevine, od najmlađih do najstarijih.
Ova ponosita Crnogorka u osmijehu kaže da bi bila još srećnija da je tu i njen pokojni muž Savo, Čedov otac, da zajedno vide ovu armiju ljudi koja je nastala od njih dvoje.
Za jednom trpezom našli su se ljudi različitih generacija, iz različitih krajeva, ljudi koji danas žive na različitim stranama svijeta. Nije bilo važno ko je odakle došao, gdje živi i koliko je kilometara prešao. Bilo je važno samo jedno, da se porodica sastane.
I došli su.
Bez poklona, bez finansijskih priloga, bez formalnih obaveza i bez bilo kakvog interesa. Došli su, kako je Čedo Stevanov i zamislio, praznih ruku, ali punog srca.
U vremenu kada se ljudi sve češće otuđuju, kada se rodbinske veze tanje, kada se porodična okupljanja pretvaraju u uspomene, a zajedništvo postaje gotovo zaboravljena vrijednost, ovaj čin ima mnogo dublju simboliku.
Čedo Đukanović je, bez velike pompe i bez potrebe da bilo kome dokazuje svoju veličinu, pokazao kako jedan čovjek može pokrenuti ono što je dugo mirovalo.
Može okupiti neokupljeno.
Može približiti udaljeno.
Može pomiriti razdvojeno.
Može povezati nepovezano.
I može pokazati da krv, porodica, zavičaj i ljudskost još uvijek imaju snagu koja nadilazi kilometre, granice i svakodnevne podjele.
Ovaj plemeniti čin nije ostao nezapažen. O njemu su govorili i mediji, a Radio-televizija Crne Gore ugostila je Čeda Đukanovića, prepoznajući u njegovom primjeru vrijednost koja prevazilazi jedno porodično okupljanje.
Jer ovo nije bio samo ručak.
Ovo je bio susret sa sopstvenim korijenima.
Bio je to svojevrstan odgovor vremenu u kojem se često zaboravlja da porodica nije samo prezime zapisano u dokumentima, već živa zajednica ljudi, uspomena, predanja i međusobnog poštovanja.
Porodice Đukanović i Radulović pokazale su da se tradicija ne čuva samo riječima. Ona se čuva djelom. Okupljanjem. Razgovorom. Pružanjem ruke. Čuvanjem starijih i upoznavanjem najmlađih sa onima od kojih su potekli.
Čedo kaže da mu ništa nije bilo teško i da je ovo bila njegova velika želja, da njegova majka Jelena, koja je zakoračila u desetu deceniju života, oko sebe vidi svoju najširu rodbinu, iz doma i iz roda, da čuje njihov glas, vidi njihovu djecu i unuke i osjeti da ono što je decenijama stvarala sa suprugom Savom, nije nestalo.
Upravo zbog toga ovaj događaj treba sačuvati od zaborava.
Ne kao senzaciju.
Ne kao jednu lijepu fotografiju.
Već kao nauk i zapis o tome kako se njeguje kult porodice, bratstva, zavičaja i međusobnog poštovanja.
Možda je upravo Čedo Đukanović novi začetnik jedne stare, a pomalo zaboravljene ideje, da se ljudi ponovo okupljaju, da se rodbina upoznaje, da djeca znaju čija su i odakle su potekla, da stariji ne budu zaboravljeni, a da se porodično stablo ne prekida tamo gdje počinje savremeni život.
U vremenu kada nam često nedostaje zajedništva, Čedo je pokazao da za okupljanje nije potrebno mnogo.
Potrebna je želja, dobra namjera i veliko srce.
A kada se tome pridruže ljubav prema porodici, poštovanje prema precima i osjećaj pripadnosti zavičaju, onda jedan običan porodični susret može postati događaj vrijedan pamćenja.
Neka zato ovo okupljanje bude podsticaj i drugima.
Neka se bratstva okupljaju.
Neka se porodice ponovo traže.
Neka djeca upoznaju svoje pretke.
Neka majke i očevi dočekuju svoje najmilije za istom trpezom.
Jer čovjek može imati mnogo toga u životu, ali kada izgubi svoje korijene, izgubio je dio sebe.
Čedo Savov Đukanović je pokazao kako se korijeni čuvaju.
I zato ovaj skup zaista jeste, skup za pamćenje.
Kolumnista i pjesnik
Nikola K. Čelebić
1 Komentara
Saša Postavljeno 29-08-2026 13:34:38
Svaka čast Nikola na ovako lijepom opisu nezaboravnog bratskog skupa, kojem sam i sam prisustovao. Naš Cedo zaista i zasluzuje sve ove epitete i preko toga, ako ima. Hvala ti dragi prijatelju.