Kultura

Goran Sekulović

Djelo Aleksandra Lesa Ivanovića (IX)

Avg 19, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Leso je poetski ogolio i oglasio ontološko nebo bistvovanja i crnogorskog pejzaža i crnogorskog čovjeka

Poetski je svoj odnos prema slobodi – koju je, iako se za nju nije (iz)borio puškom, strastveno i žarko priželjkivao i očekivao – Leso izrazio posljednjim stihovima svoje pjesme ‘’Proljeće u okupiranom gradu’’: ‘’Proljeće, proljeće rano, poskidaj i skrij boje; ugasni, svjetlosti tužna što daljinama spiš./ - Dok drugi sad je kuju, - nemoćno oko moje,/sklopi se za čas barem, slobodu da usniš…[1]

U okupiranom Cetinju tokom Drugog svjetskog rata, pjesniku nije bilo nimalo lako. Morao je, nevoljno, povremeno i privremeno, zajedno sa drugim sugrađanima, služiti okupatorskoj vojsci i biti u ‘’odbrani’’ grada od – slobode!? Da ono što je u duši, najdubljim emocijama i mislima nosio kao nešto najvrijednije i najzlaćanije, najživotnije i najpotrebnije, najhitnije i najočekivanije za njegovu Crnu Goru i njegovo Cetinje, makar i minornim i prisilnim djelom, on sam u životu i oporoj i gorkoj realnosti ‘’onemogućava’’ i ‘’spriječava’’!? On koji bi, da je mogao, navi čas otvorio vrata slobode, morao ih je, a već odškrinuta, i sam – sila Boga ne moli – ‘’zatvarati’’!? On koji je ako ne puškom a ono svim svojim ośetljivim i krhkim poetskim bićem živio za slobodu i dan kada će doći, snivajući je i radujući joj se, morao je ustuknuti pred okupatorskom silom i ‘’čuvati’’ rodni grad od slobode: ‘’Sa pet dušmana u noć zlu i duboku/i nas pet noćas čuvamo stražu na bloku.//Na pustom drumu, bijelom kao kreda,/sa pet dušmana što u noć crnu blenu/i nas pet noćas čuvamo stražu na smjenu,/a rodni grad nijemo u nas gleda…//Spavaj mirno, usnuli rodni grade,/jer ove noći koju cijepa munja/mi čuvamo tvoje bijele džade/sloboda da se iz tame ne prišunja,/krvava da se tebi ne prikrade…’’[2]  

Pjesnik nije bio na frontu đe se oružjem osvajala i branila sloboda, u ‘’dani(ma) kad se žarko voli domovina’’ bio je po strani. Ipak, uprkos svemu, i on ima svoje mjesto ‘’na širokom nebu slobode.’’ ‘’Nek vas ne tišti, majke i sestre, otsustvo brata i sina./Zbog daljine i odvojenosti od njih ne patite./Vi treba hrabro, mirno i prosto da shvatite:/ovo su dani kad se žarko voli domovina.//Likove vaše njina srca u dnu kriju/sve dok posljednjim dahom žive i dok dišu/Ne čudite se zato ni kad vam ne pišu,/jer, majke i sestre, oni sad pišu istoriju.//Oni znaju da su vam već svi mrtvi u mislima/i da su vam zbog toga dani tužni i sivi./No za njih ne brinite, jer svi su, svi su živi,/pa čak i oni kojih više nema među njima.//Jer nijedan, nijedan od njih ne umire/ni kad mu rafal srce probode:/svaki je tada svijetla, jaka zvijezda/na širokom nebu slobode.’’[3]    

Leso je uspio poetski sagledati samo biće crnogorsko, njegovu sudbinu i istoriju – viševijekovno, hiljadugodišnje, višeslojno i višedimenzionalno, i enigmatično i u isto vrijeme sasvim otvoreno biće: herojsko, čojsko i kosmopolitsko-humanističko-empatično-slobodarsko –  čak i bez osvrta na konkretne primjere, događaje i ideološko-društveno-istorijske procese. ‘’Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,/s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,/kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa/a junaštvo tvoja jedina industrija?//O, mogla si pred svima noću-danju/džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto:/pred njih bi palo samo izgužvano i žuto/uvjerenje o siromašnom stanju.//Pa što nasrtahu bijesni na tvoja vrata/kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska/i sve rudnike suha zlata,/ti – siromašice moja slovenska!’’[4]

Pjesnik je upravo sa i iz jednog mirnodopskog vidika, nasuprot uobičajene i tako ‘’prirodne’’ ratne, herojske, vojn(ičk)e matrice kroz koju se obično Crna Gora posmatra i ocjenjuje, sagledava i (re)generiše, iz jedne ‘’nemušte’’, ‘’ograničene’’, ‘’periferijske’’, ‘’uskraćene’’ i ‘’oskudne’’ vizure, iz jednog ‘’skučenog’’, ‘’tihog’’ i ‘’nijemog’’ obzorja, ‘’redukovanog’’ do krajnjih granica – čini se i onog što vidi i načina na  koji to vidi, sa propratnim elementima koji nijesu kod njega nikada odviše složeni, prošireni ili pak previše i nepotrebno stvarnosno slojeviti, raznorodni, a samim tim i neujednačeni – ostvario autentičnu i neuporedivu sliku, misao, emociju i cjelovitu, poentiranu poruku u odnosu na sve druge crnogorske pjesnike. Ili, kako piše Barbara Simović: ‘’… Stavljen u poziciju da mora istrajati u vremenu čiji savremenik nije bio, Leso Ivanović traži način da iz tog okruženja transcedira i biva stavljen pred vrata umjetnosti. Vrijednoj umjetnosti prethodi ideja koja nastaje uvijek kao proizvod posebne ustrojenosti duha i neobičnog pogleda na stvarnost, a oni svoje korijene nalaze u iskustvu, dugom lancu doživljaja koji su se udružili u jednu cjelinu.’’[5]

Radovan Zogović je tražio i poručivao: ‘’tragediju, tragediju daj na scenu…’’. Za razliku od njega koji je tu svoju tajnu poetsku šifru isporučio i opjevao u nadasve ključu stvarnosno-istorijsko-društvene zbilje, Leso je svoj tajni poetski kod takođe dao na tragičnoj sceni ukletog pjesnika, ali ne spoljnje, već unutrašnje pozornice, pozornice krajnje treperave, jasičaste duše i intime. ‘’Utkali su se u zlatan rub oblaka,/trepte u lišću, u perju ptičjih krila,/daleki oni dani kad si bila/
moj prvi nemir i žudni san dječaka.//Pa mi i sada, u ove pozne čase,/još sjaji davni osmijeh tvoga lica,/kao što danju gori sijalica/koju su zaboravili da ugase.’’[6]

‘’Lipe mirišu’’ – naziv je Lesove rijetke pjesme – napisane odmah poslije završetka rata – koja odiše optimizmom, punom svijetlošću i nadom da i za čovjeka i za prirodu ima života, perspektive i budućnosti! U noći za kojom ‘’odavno duša žuđe’’ pjesnik je poželio da i čovjek, kao i priroda i nebo u tom trenutku, bude snažan, otvoren, širok, radostan i svijetao!  Ovo je jedina pjesma koja je suprotnost Lesovom brižnom, śetnom, oporom, melanholičnom svijetu ‘’sužnja na kamenu’’ koji u sebi dakako, viđeli smo to već, zbraja i spaja i ‘’ljude sjenke’’ i ‘’čapur u kršu’’ kao najreprezentativnije markirne polove njegove jedinstvene i magične poezije. ‘’Po gradu se zabijeljeli zidovi,/mjesečinom u noći okrečeni./Po rodnom gradu lipe mirišu./Umirni ljudi, patnjama dugim gnječeni,/u julsku noć snažno i široko dišu.//O, izađimo u ovu noć na ulice/da nam prostranstvo neba mekotom ozari lice!//Neka zazvone koraci naši između kuća/i nek nam raširi umorna i slaba pluća/taj čisti, svježi dah poslije rata./U ovu noć, kakvu odavno duša žuđe,/pootvarajmo na sebi sve prozore i vrata/i pustimo da širina u nas uđe!...’’[7]

Umio je i uspio Leso da stvori samo svoj svijet, svijet koji je odmah, na prvu ruku i na prvu riječ prepoznatljivo Lesov, a u isto vrijeme ne samo, po porukama  humanosti i plemenitosti, opštecrnogorski već i univerzalno svečovječanski. Leso je pokazao da sam čovjek, mimo svega izvan njega-okolnog i mimo svega ostalog što postoji uostalom, mimo svega, dakle, spoljnjeg i istorijskog, nametnutog mu i ropskog, (iz)diktiranog i vještačkog, lažnog i (na)kinđurenog, može u svojoj duši, u svom srcu, da ima i sačuva, u najpozitivnijem tonu i značenju, najdublju i najtopliju, najhumaniju, najempatičniju, najplemenitiju i najradosniju, najsvijetliju i najljudskiju, a u isto vrijeme i najtragičniju i najbolniju, doživljajno iskustveno-ośećajno-značenjsku – za razliku, dakle, od svih onih prouzrokovanih i (de)generisanih tzv. ‘’višom silom’’ i tzv. ‘’višim interesima’’ rata, oružja, politike, ugnjetavanja i robijanja, kolonijalizma i eksploatacije, nepoštovanja ljudi-individua, ali i čitavih naroda i nacija, kultura, jezika i vjera – snagu, moć i karakter poetski, duhovni i umjetnički, sveljudski i univerzalni. Dakle, u podjednakoj veličini i jačini, i po obimu i po sadržaju – daleko ih nadmašujući i po kvalitetu i  po vrijednosti – kao i onih po kojima se uglavnom i mjeri istorija čovjeka i čovječanstva, a to je svakako ono što smo već istakli i što se ovaploćuje prije svega u politici i u ratu kao njenom produžetku drugačijim sredstvima i ciljevima, uglavnom ogoljelim do krajnosti antiljudskih i antihumanističkih stremljenja i nauma. Pri čemu gotovo da se i ne treba pitati na kojoj strani treba da bude čovjek kao stvaralačko i odista ljudsko, humano, empatično biće. Svakako da je nada – makar brižna, nespokojna, ranjiva, lomna, śetna – jedini putokaz čovječiji na onoj putanji, stazi i skali ljudskih vrijednosti đe su i pjesme Aleksandra Lesa Ivanovića.

                                                          (Kraj)