Kultura

Goran Sekulović

Djelo Aleksandra Lesa Ivanovića (V)

Avg 10, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Leso je poetski ogolio i oglasio ontološko nebo bistvovanja i crnogorskog pejzaža i crnogorskog čovjeka

Lesov poetski svijet je svijet jedne cjelovite i samozatajne, originalne i nesvodive, autentične i samosvojne crnogorske identitetske kompatibilnosti i prirodnog i ljudskog postojanja i značenja, vrijednovanja i djelovanja! Ontološki su se ta dva svijeta – prirodni oličen u metafori i paradigmi ‘’divlje i samotne drače’’ i ‘’čapura u kršu’’ i onaj ljudski, posve i tako ljudski!, oličen u metafori ‘’ljudi-sjenke’’ – u toj i tolikoj mjeri proželi, ujedinili i pretočili u jedinstveni krajolik i pejzaž  neorganske i organske materije da se ne samo ne razlikuju, već su toliko upućeni jedan na drugog da i ne postoje i ne bivstvuju izdvojeno i usamljeno! Ako se ne posmatraju kao cjeline, ne postoji referencijalno i značenjsko polje koje će ih na pravi način sagledati, opisati i ‘’definisati’’. ‘’U poeziji Lesa Ivanovića dolazi upravo do spajanja filozofskog i umjetničkog koje uspostavlja takav odnos koji ne zastaje niti se prekida u jednoj tački, nego se spaja u jednu jedinstvenu cjelinu, koja se tek tada, kao takva, smiruje i zaokružuje.’’[1]

Kod Lesa i ‘’običan’’ đevojački pogled ‘’puca’’ iz najtežih, najubojitijih, najopasnijih i usudno najpotrebnijih, najzaumnijih, najslućenijih, najželjenijih, čini se i dostižnih (u biti nedostižnih, do sloja nevidljivih a najranjivijih i najośetljivijih) dijelova duše, zapravo do same duše, do samog središta i srca pjesničkog bića.

 ‘’Polja i mlade pšenice zelene/pod mekim dlanom vjetra povijene.//Kroz goru stado – pjena uskipjela,/za njim u skoku dva laka opanka:/za stadom hita rumena čobanka/i bujnu mladost pronese put sela.//U ruci prut joj fijuknu za stadom/a oko njeno dotače me kradom.//Da l’ ošinu to mene vitkim prutom/te plamen sunu i liznu uz mene?/ili mi lice oprlji barutom/plameno oko iz gore zelene?’’[2]

I u ovoj pjesmi su se slili u jedno neraskidivo ontološko klupko i crnogorski čovjek i crnogorski pejzaž. Ogolio je i oglasio i na primjeru ove pjesme Leso sve što treba reći i o prostoru i o vremenu Crne Gore, njene i  geografije i istorije, i reljefa i mentaliteta, i duha i materije, poput metafore ‘’sužnja na kamenu’’ kojom je u krokiju tako poetski uspjelo vidio i sagledao sebe kao bolno i śetno, individualno-istorijsko čak, oličenje-sintezu crnogorskog čovjeka i crnogorskog pejzaža.

I kao da zajedno, i ljudi-śenke i cvijetovi-śenke, ukrućeni i nijemi – odsutni i očišćeni, od-tesani i izbrušeni, oslobođeni od svega suvišnog, balastog, vještačkog, neprirodnog, nepotrebnog, skorojevićkog, falširanog, nebitnog, ukrasnog, a prisutni samo samim svojim ćutljivim i ćudljivim! postojanjem – s ‘’teškim pogledom’’ uprtim i u, ontološki im (za)dat, i pejzaž, ali i istorijski, vremenski promjenljiv, milje, klikću i krikću ‘’začuđeni kako ostaše živi?’’! I zaista, kako preživje, kako opsta na ovom škurom i šturom, posnom i posve ispijenom crnogorskom tlu, išta pod nebeskom kapom?! I to kada je u pitanju bilo koje živo biće?!

Dakle, i flora i fauna i čovjek?! Preživjeti u takvim teškim, ne-darov(a)nim, krajnje ograničenim i suženim organskim i prirodnim uslovima nije bilo lako nikome od živog svijeta, a posebno crnogorskom čovjeku kojem se na siromašnom i ljutom kamenu nikako nije dalo od moćnih i često krvožednih različitih imperija i nasrtljivača, okupatora i porobljivača, da makar iole, makar za tren predahne i posveti se kakvom-takvom načinu za život i trajanje!? Pjesma ‘’Suša u nahiji’’ je umjetnički snažan i upečatljiv primjer za razmišljanje kako uopšte išta i uopšte ičega i ima na prostoru Crne Gore, koja je bila vijekovima na udaru negostoljubivosti i neprijateljstava i prirode i istorije. ''Po uvalama sjetno šušte/klonula žita svela./Gluvina legla po stranama,/na međe tuga sjela.//O skoroj kiši žedna sniš li,/u kršu zemlji vrela?/Oblaci s neba krišom sišli/na ljudska brižna čela.''[3]

Od strane prirode potrebna je spasilačka pomoć dobra upravo samo i toliko koliko su ljudi učinili zla i lošega, odnosno kao na apotekarskoj vagi podjednako je nužna ljekovitost prirode, dakle, u preciznom omjeru spram bolesti učinjene i uzrokovane od strane ljudi. Ni manje ni više od toga! ''Iz daljine, što zgusnuta, užegla spi,/oblaci nebom kišu i radost nose,-/da se otvore, provale, istoče svi/na njive i na žute sjenokose;//da se spuste brdima na gole glave/kao oblozi meki na vruća čela,/i pod njima polja požutjela/da napiju, vodom da poplave...//O, neka nakropi zemlju kišnih kapi/kol'ko je majke suzama zališe!/Nek se natopi, žedna, ni kapljom više/već koliko se znoja i vrele krvi napi!//Ugojte se, oblaci, narastite!/I svaki, kao žeženog zlata kesa,/izručite se i zemlju nakvasite/i pljuskom je svežite za nebesa!''[4]

U pjesmi ‘’Poslije rata’’ Leso pjeva: ‘’Crnom Gorom snjegovi se bijele/i steže prva zima poslije rata./Mećave ljute viju preko nje cijele/i tuga je za nestalima hvata.//Zgarišta mnoga kroz nju oči srijeću,/bez krova i bez ljudskog razgovora;/gledaš kroz rupe vrata i prozora;/u zidine im pahulje ulijeću…//Je li to teret snijega i oblaka/nad Crnom Gorom ugnuo vidik sivi?/Ili se sjete svih patnja, gladi, studi,/pa težak pogled u njega upru ljudi,/začuđeni kako ostaše živi?…’’[5]

Leso je uspio poetski sagledati samo biće crnogorsko, njegovu sudbinu i istoriju – viševijekovno, hiljadugodišnje, višeslojno i višedimenzionalno, i enigmatično i u isto vrijeme sasvim otvoreno biće: herojsko, čojsko i kosmopolitsko-humanističko-empatično-slobodarsko –  čak i bez osvrta na konkretne primjere, događaje i istorijske procese. ‘’Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,/s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,/kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa/a junaštvo tvoja jedina industrija?//O, mogla si pred svima noću-danju/džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto:/pred njih bi palo samo izgužvano i žuto/uvjerenje o siromašnom stanju.//Pa što nasrtahu bijesni na tvoja vrata/kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska/i sve rudnike suha zlata,/ti – siromašice moja slovenska!’’[6]

Nijedan drugi pjesnik crnogorski (iz drugih etnosa i podneblja to dakako i nije moguće učiniti!), nije uspio da na ovako veličanstveni način ‘’sužnja na kamenu’’ sagleda karakter i biće, i esenciju i egzistenciju Crne Gore i crnogorskog čovjeka, u isto vrijeme i njene prirode i njegovog istorijskog hoda i vremeplova, što se sve naravno nalazi u jedinstvenom (sa)zvučju njihove ontološke i povijesne datosti i konačnosti, odnosno onog stepena nepromjenljivosti pa i ponavljajućeg vječnog vraćanja istog na koje se i mora, može i treba obavezno računati ako se želi i hoće upoznati Crna Gora i crnogorski narod, makar u njihovim najosnovnijim i najbitnijim pozicijama, kategorijama, osobinama i koordinatama.

Osnovne zakonitosti i vrijednosti, izgled i suštinu, crnogorskog pejzaža, Leso je transponovao, prenio i ovaplotio i u ljudski svijet, prije svega, za one ljudske prirode i bića, kojima je i sam pripadao (otud su pjesme ‘’Ljudi sjenke’’ i ‘’Čapur u kršu’’ i autobiografske), i koje ne samo pojavnošću i spoljnjim znacima, već i u dubini svoga bića i svojom intimnošću, svojim najunutarnjijim životom i svojim cjelokupnim bićem žive i postoje, ako (već) i postoje i još žive?!, poput tih markantnih i takođe bolnih ‘’uzvisina’’ (koje samo ośetljive i suptilne duše poput pjesničkih – a od njih opet, još uže, samo one poput Lesovih – primjećuju!) i obilježja pjesnikovog rodnog podneblja.