Kultura

Goran Sekulović

Djelo Aleksandra Lesa Ivanovića (IV)

Avg 08, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Leso je poetski ogolio i oglasio ontološko nebo bistvovanja i crnogorskog pejzaža i crnogorskog čovjeka

Poetskom sintagmom sužnja na kamenu Leso śedinjuje, objedinjuje, ujedinjuje, sklapa ‘’prijateljstvo’’, ucijelovljuje, utijelovljuje, u jedan besmrtni crnogorski nukleus žića i bića ono što je najsuštinskija i najveličanstvenija, najživotnija, najśetnija i najoporija odlika ili elemenat, supstanca i sadržaj njegove vlastite poezije – ljude-śenke i prirodu-śenke, čiji je čapur (u kršu) najreprezentativniji i najočitiji, najvidljiviji i najtipičniji predstavnik i duša sama. Sve je pod kapom nebeskom sužanjsko i sužanjstvo – i čovjek i kamen i Z/zemlja i P/priroda su sužnji nad sužnjima! Tek se (sa) sopstvenom smrću/smrću svijeta,  čovjek oslobađa sužanjstva: i sopstvenog i bića/bitka samog, jer, ‘’svaka je smrt po jedna propast svijeta.’’[1] U pjesmi ‘’Kradljivac neba’’ čitamo ove stihove: ‘’Svoj plijen mogu da pokažem spremno, -/sve što prisvojih, nebo, bješe tvoje,/o, sve je to nebesko, ništa zemno:/visine plave, svjetlosti i boje.//Već, davno, krišom, očima ih pijem,/al’ vratiću ti i njih onog trena/kad usnim sleđen, ugašenih zjena,/sužanjstva kad ih oslobodim nijem.’’[2]

U pjesmi ''Pod nebom zavičaja'' koja je prava, iskrena, oda crnogorskom zavičaju,  nalazimo pokušaj da pjesnik, ipak, spoji ''zemlju i nebo zavičaja''. ''Pale su krupne kapi kiše,-/polja ih, trava, lišće pilo,/a zemlja bubri i miriše/i šumi mokro zelenilo.//Za kišom sunce toplo sjalo/i za planinu modru palo.//Sjaj jarki sada zapad toči,/na zemlju nebo sišlo kradom:/nose ga, nose rodnim gradom/stakla i vode i ljudske oči.//Sa zemlje sve bi htjele grane/tom kutu neba svijetložutom;/od sjaja mu se ptice pjane/i k njemu lete sa cvrkutom.//Ili to moja ljubav spaja/zemlju i nebo zavičaja...''[3]

‘’Djelo  A l e k s a n d r a  L e s a  I v a n o v i ć a…ukupno ne prelazi petsto stihova. On se nije iskazivao obimom, nego čistotom slike i intonacije. Po tim elementima ima srodnosti sa Dobrišom Cesarićem. On je pjesnik cetinjskih gradskih vidika i cetinjske svjetlosti koja ima boje morskih širina i lovćenskih visina. Ta svjetlost se spaja sa osjećajem prolaznosti i čovjekove nemoći da utiče na svoju sudbinu. Izbor od petnaestak pjesama predstavlja, u klasičnom smislu, čistu liriku koja Ivanoviću obezbjeđuje osobeno mjesto u crnogorskoj poeziji. Ivanovićevu poeziju lako prihvataju, ali ona je puna skrivenih lirskih polja, kao i crnogorski pejzaž, koja čuvaju njenu tajnu. Njena jezička sažetost, sva od nijansi slike i intonacije, čini je trajnom vrijednošću.’’[4]

(S)likovnost i vizuelnost Lesova se npr. tako upečatljivo ośeća i uistinu vidi u pjesmi ''Svatovi''. ''Mirišu polja sazrela,/I puna sunca dopola/svija se, svija topola: vrhom je svate nazrela.//Na hitrim blješte konjima/da zjena oka zaboli./Na koplja nebo naboli/da zjena oka zaboli,/pa modro palo po njima.''[5] Još više je to slučaj u pjesmi ''Vjetar'', đe Leso prirodi daje obilježja čovjeka, ljudskog bivstva i svijeta, a samom vjetru posve (nad)ljudsku snagu i mjeru, funkciju i prirodu, misiju i viziju. ''U mutnih dana truljenju jesenjemu,/kroz bespomoćan plač i jecaj kiša,/zahuji vjetar, zazviždi, pa se stiša,/pa opet grune – mjereći snagu svemu.//On baca, nosi pregršti lišća suva,/ne dajuć mu ni da mrtvo, svelo leži;/on  lomi krte grane i duva, snažno duva,/nabijen, krcat mržnjom prema truleži./Da ga vidiš, spazio bi mu u grču lice,/stisnuto bolno od uboda i rana/dok nalijeće, napada prsimice/na bajonete oštrih, golih grana.//Ali ga čuješ kad grune iznebuha,/s fijukom kad ti prohuji pokraj uha/uz cvokot grana i pisku lišća suha.''[6] 

I iz sljedećih stihova izbija moćna (s)likovnost/sceničnost/stvarnosnost i u isto vrijeme intimnost/meditativnost/misaonost kao osnovne značajke Lesove poezije: ‘’Sprema se, srce, kazna ti/čim sunce prospe tempere:/znam, opet sebe grišću//što nikad neću saznati/kakvom li tajnom trepere/blistave kapi po lišću.’’[7]

Mladen Lompar o Lesovom ‘’slikarstvu’’ piše: ‘’Aleksandar Ivanović je bio slikar, čijih likovnih ostvarenja nema. Ili, da budem precizniji, ja ih nijesam vidio. Međutim, vizuelnosti je puna njegova poezija. Ne slučajno, u jednom eseju iz 1984. godine, koji je pratio izložbu Cetinje i likovna umjetnost između ostalog, zapisao sam: …stvaraoce na ovim prostorima nije mimoilazilo usamljeničko ogorčenje. Neki su, bježeći od površnosti sredine, utonuli u sopstvene košmare ili konačnost. Znali su bespovratno zalagati svoje mogućnosti, štoviše, trpjeti haranje stvarnosti da bi riješili golu egzistenciju. Za ovo nema ljepšeg primjera od predsmrtnog pisma Aleksandra Ivanovića: ‘Dolazi jesen, pa zima… sa maglama, sa kišama, s mećavama. To je njihova obavezna pratnja. A kad stignu, zateći će kod mene: bolest, siromaštinu, brige. To je opet moja obavezna pratnja… Možeš misliti kako će to biti zanimljiv prizor kad se obje pratnje uhvate za ruke i zaigraju oko mene vrzino kolo… cijelog života ne uspjeh da odgonetnem tu, za mene nerješivu zagonetku: kako na pošten način, ne štedeći trud i dajući uvijek kvalitetan učinak, zaraditi dovoljno za život. Od svih mnogobrojnih puteva koji vode ostvarenju tog cilja, ja sam izgleda, izabrao onaj jedini pogrešni…’‘’[8]

Do posljednjeg stiha i posljednje aure, do posljednjeg  daha i damara, do posljednje iskre, a to znači i do prve i posljednje luče i zublje, one njegoševske!, do posljednje žilice i posljednjeg, bez i najmanjeg ostatka,  jezička na vagi postojanja, i ljudi i prirode, Leso stihom ‘’crta’’, ‘’boji’’, ‘’komponuje’’[9], svoj poetski svijet. U njega on unosi akorde i najlirskije, najmuzikalnije, najkoloritnije, najintimističkije i najpoetičnije valere i vatre duše.[10] U pitanju je jedan posve osobit i samo njemu dat i ‘’poklonjen’’ svijet koji samo on umije stvarati i stvoriti, saznati i znati, ośećati, doživljavati, i upravo kao takav, samo njemu i ontološki i fenomenološki dokučiv i samosaznajan. Leso može i hoće višom, stvaralačkom, poetskom nužnošću – nužnoću bogomdanog i rođenog pjesnika, van svakog svjetonazorskog, ideološkog, vaspitno-edukativnog, životnog, istorijskog ili pak umjetničkog i društvenog zadatka u smislu nametnutog ili pak slobodnog, dobrovoljnog prihvaćanja obaveze i odgovornosti u ime tzv. ‘’višeg interesa’’ ili bilo kakvog i čijeg interesa!?  – da ga sačuva od zaborava i preda u nasljeđe budućim pokoljenjima. ‘’…Onaj koji je na sopstveni život gledao kao na circulus vitiosus iz kojeg se neminovno rađa poseban duh, nije mogao biti ništa drugo do pjesnik, pa sve i da za sobom nije ostavio ni jedan zapisani stih.’’[11]