Dušan Ičević: Sjećanja na Vlatka Gilića
Perfekcionista Vlatko
Sretnem Vlatka Gilića u uobičajenoj šetnji Knez
Mihajlovom ulicom, oko 13 časova. U društvu je sa piscem i slikarom Rankom
Krstajićem.
Zdravimo se.
– Pročitao sam tvoje pesme.
– Po-etiku...
– Grozno... Šta će ti da pišeš pesme pored/posle
Njegoša, Miljkovića...
Smješka se.
– Oni su u Vječnim lovištima...
– Jesu, imaš prednost nad njima što si živ!
– Još sam živući.
Vlatko, zvani Gile, filmski je režiser sa brojnim
domaćim i međunarodnim nagradama. Saznao sam naknadno (promaklo mi je ili sam
zaturio u pamćenju) da je odbio nagradu za životno djelo. Film Kičma je prikazan u Kanu. Uvršćen je u
pedeset najboljih režisera dokumentarnih filmova u svijetu.
Profesor je na Filmskoj akademiji u Novome Sadu.
Perfekcionista. Veoma načitan, probrano. Gospodstven.
Izvan javnosti. Rekli su mi da slika. Arhitekta je po struci.
Više od dvadeset godina ništa ne snima. Imao je
projekat za film o Njegošu. Nije dobio pare.
Čudna je sudbina Podgoričana filmadžija.
Dragan Golubović je dugo čekao da snimi film o povorci
sa mrtvim kraljem Milutinom. Nazvao ga je Posljedni
pohod. Nije dobio dozvolu, pošto je nekome ličilo na posljednji prohod
Josipa Broza. Kada je konačno, desetak godina poslije Brozove smrti, sve
spremio da snimi film, izabrao terene u Kazahstanu (za Kumane, koji su bili u
pratnji kralja Milutina), teško se razbolio od tumora u mozgu.
Nikola Popović, zvani Nikola Bašov, preduzimljiv, dugo
je bio organizator snimanja filmova, direktor snimanja poznatih filmova (npr. Bitke na Neretvi), snimio je
dokumentarac Preci i potomci o
prenosu kosti kralja Nikole u Crnu Goru. Napravio je projekat filma o
talijanskoj kraljici (crnogorskoj princezi) Jeleni Savojskoj. Poslije mnogo
obećanja, ništa nije dobio. Sve je prekratila iznenadna smrt.
Vlatko je strpljiv. Svoj način života ispunjava
potpuno.
Čudio sam se kako sa svojim ugledom nije dobio
sredstva. Pomislio sam na trenutke da se uplašio samoga sebe. Valjda je u sebi
počeo da presušuje. Teži vrhunskim vrijednostima. Možda je suviše opsjednut
temom, za koju nije siguran da će je „iznijeti“ kako želi. Valjda ga i sujeta
mori: kako će da ispadne.
Nemam nikakve primisli na opaske o mojoj zbirci Sizifova varka. Bilo bi pakosno da kažem
da mu pomalo smeta što iko nešto objavljuje ako je on ometen da stvara.
Vrijedilo bi da pokuša, svejedno što bi stvorio. Nakupio je u sebi dovoljno
srdžbe i energije da bi vjerovatno napravio pravo remek-djelo.
Volio bih da oproba.
U Beogradu, 9. 2. 2006. godine
Sreli smo se ispred Mažestika. Sjedio je za „svojim“
stolom, u društvu sa jednim novinarom. Ja sam stojao. U uzgrednom ćaskanju
spomenuo je crnogorske vladare koji mu nijesi dali pare za film o Njegošu.
–Nijesi se izborio, rekao sam mu, misleći da je zaslužio
da dobije sve što traži.
Ljutnuo se na moju primjedbu.
Meni je zaista čudnovato da nije stvorio „program“
podrške uglednih ljudi da ga podrže. Suviše dostojanstven, vjerovatno nije htio
da se ulizuje, kako se očekuje.
Vlatko svakako nije praktičan. Čudi me i što toliki
prijatelji i obožavaoci njegova djela nijesu uspjeli da mu pomognu.
Obećao sam da ću mu dati moju najnoviju knjigu Podgorički govor. Darovaću mu i Njegoševo počelo, pošto je uveliko
obuzet Njegošem poetom i misliocem
U Beogradu, 7. 8. 2007. godine
Na TV ART gledao sam emisiju posvećenu Vlatku
(snimljenu u oktobru 2006. godine). Govorili su Ranko Munitić, filmski
kritičar, i Boro Drašković, pozorišni reditelj.
Munitić uzvisuje Vlatkovo stvaralaštvo i
gospodstvenost. Razloge što nije dobio prave prilike da snima filmove vidi u
sprezi jednopartijskoga monopola i lokalne čaršije, koje sve valjano guše.
Spomenuo je aforizam Jerži Leca da je ogrlica sastavljena od ništica (nula).
Naveo je novi filmski talas, koji je dao vrijedne filmove (Makavejev, Saša
Petrović, Pavlović...), što opovrgava „tajnu spregu“. I Vlatko je u Titovo
vrijeme snimio najbolje filmove. Poslije Brozove smrti, od 1980. godine nije
ništa snimio. Naravno, ne opravdavam jednopartijski sistem, ali svakako nije
uzrok Vlatkove „šutnje“. Ni u „carstvu“ višepartizma nije dobio nikakvu
priliku.
U Beogradu, 12. 8. 2007 godine
Sretnem Vlatka Gilića u uobičajenoj šetnji Knez Mihajlovom ulicom, oko 13 časova. U društvu je sa piscem i slikarom Rankom Krstajićem.
Zdravimo se.
– Pročitao sam tvoje pesme.
– Po-etiku...
– Grozno... Šta će ti da pišeš pesme pored/posle
Njegoša, Miljkovića...
Smješka se.
– Oni su u Vječnim lovištima...
– Jesu, imaš prednost nad njima što si živ!
– Još sam živući.
Vlatko, zvani Gile, filmski je režiser sa brojnim
domaćim i međunarodnim nagradama. Saznao sam naknadno (promaklo mi je ili sam
zaturio u pamćenju) da je odbio nagradu za životno djelo. Film Kičma je prikazan u Kanu. Uvršćen je u
pedeset najboljih režisera dokumentarnih filmova u svijetu.
Profesor je na Filmskoj akademiji u Novome Sadu.
Perfekcionista. Veoma načitan, probrano. Gospodstven.
Izvan javnosti. Rekli su mi da slika. Arhitekta je po struci.
Više od dvadeset godina ništa ne snima. Imao je
projekat za film o Njegošu. Nije dobio pare.
Čudna je sudbina Podgoričana filmadžija.
Dragan Golubović je dugo čekao da snimi film o povorci
sa mrtvim kraljem Milutinom. Nazvao ga je Posljedni
pohod. Nije dobio dozvolu, pošto je nekome ličilo na posljednji prohod
Josipa Broza. Kada je konačno, desetak godina poslije Brozove smrti, sve
spremio da snimi film, izabrao terene u Kazahstanu (za Kumane, koji su bili u
pratnji kralja Milutina), teško se razbolio od tumora u mozgu.
Nikola Popović, zvani Nikola Bašov, preduzimljiv, dugo
je bio organizator snimanja filmova, direktor snimanja poznatih filmova (npr. Bitke na Neretvi), snimio je
dokumentarac Preci i potomci o
prenosu kosti kralja Nikole u Crnu Goru. Napravio je projekat filma o
talijanskoj kraljici (crnogorskoj princezi) Jeleni Savojskoj. Poslije mnogo
obećanja, ništa nije dobio. Sve je prekratila iznenadna smrt.
Vlatko je strpljiv. Svoj način života ispunjava
potpuno.
Čudio sam se kako sa svojim ugledom nije dobio
sredstva. Pomislio sam na trenutke da se uplašio samoga sebe. Valjda je u sebi
počeo da presušuje. Teži vrhunskim vrijednostima. Možda je suviše opsjednut
temom, za koju nije siguran da će je „iznijeti“ kako želi. Valjda ga i sujeta
mori: kako će da ispadne.
Nemam nikakve primisli na opaske o mojoj zbirci Sizifova varka. Bilo bi pakosno da kažem
da mu pomalo smeta što iko nešto objavljuje ako je on ometen da stvara.
Vrijedilo bi da pokuša, svejedno što bi stvorio. Nakupio je u sebi dovoljno
srdžbe i energije da bi vjerovatno napravio pravo remek-djelo.
Volio bih da oproba.
U Beogradu, 9. 2. 2006. godine
Sreli smo se ispred Mažestika. Sjedio je za „svojim“
stolom, u društvu sa jednim novinarom. Ja sam stojao. U uzgrednom ćaskanju
spomenuo je crnogorske vladare koji mu nijesi dali pare za film o Njegošu.
–Nijesi se izborio, rekao sam mu, misleći da je zaslužio
da dobije sve što traži.
Ljutnuo se na moju primjedbu.
Meni je zaista čudnovato da nije stvorio „program“
podrške uglednih ljudi da ga podrže. Suviše dostojanstven, vjerovatno nije htio
da se ulizuje, kako se očekuje.
Vlatko svakako nije praktičan. Čudi me i što toliki
prijatelji i obožavaoci njegova djela nijesu uspjeli da mu pomognu.
Obećao sam da ću mu dati moju najnoviju knjigu Podgorički govor. Darovaću mu i Njegoševo počelo, pošto je uveliko
obuzet Njegošem poetom i misliocem
U Beogradu, 7. 8. 2007. godine
Na TV ART gledao sam emisiju posvećenu Vlatku
(snimljenu u oktobru 2006. godine). Govorili su Ranko Munitić, filmski
kritičar, i Boro Drašković, pozorišni reditelj.
Munitić uzvisuje Vlatkovo stvaralaštvo i
gospodstvenost. Razloge što nije dobio prave prilike da snima filmove vidi u
sprezi jednopartijskoga monopola i lokalne čaršije, koje sve valjano guše.
Spomenuo je aforizam Jerži Leca da je ogrlica sastavljena od ništica (nula).
Naveo je novi filmski talas, koji je dao vrijedne filmove (Makavejev, Saša
Petrović, Pavlović...), što opovrgava „tajnu spregu“. I Vlatko je u Titovo
vrijeme snimio najbolje filmove. Poslije Brozove smrti, od 1980. godine nije
ništa snimio. Naravno, ne opravdavam jednopartijski sistem, ali svakako nije
uzrok Vlatkove „šutnje“. Ni u „carstvu“ višepartizma nije dobio nikakvu
priliku.
U Beogradu, 12. 8. 2007 godine
Zdravimo se.
– Pročitao sam tvoje pesme.
– Po-etiku...
– Grozno... Šta će ti da pišeš pesme pored/posle
Njegoša, Miljkovića...
Smješka se.
– Oni su u Vječnim lovištima...
– Jesu, imaš prednost nad njima što si živ!
– Još sam živući.
Vlatko, zvani Gile, filmski je režiser sa brojnim
domaćim i međunarodnim nagradama. Saznao sam naknadno (promaklo mi je ili sam
zaturio u pamćenju) da je odbio nagradu za životno djelo. Film Kičma je prikazan u Kanu. Uvršćen je u
pedeset najboljih režisera dokumentarnih filmova u svijetu.
Profesor je na Filmskoj akademiji u Novome Sadu.
Perfekcionista. Veoma načitan, probrano. Gospodstven.
Izvan javnosti. Rekli su mi da slika. Arhitekta je po struci.
Više od dvadeset godina ništa ne snima. Imao je
projekat za film o Njegošu. Nije dobio pare.
Čudna je sudbina Podgoričana filmadžija.
Dragan Golubović je dugo čekao da snimi film o povorci
sa mrtvim kraljem Milutinom. Nazvao ga je Posljedni
pohod. Nije dobio dozvolu, pošto je nekome ličilo na posljednji prohod
Josipa Broza. Kada je konačno, desetak godina poslije Brozove smrti, sve
spremio da snimi film, izabrao terene u Kazahstanu (za Kumane, koji su bili u
pratnji kralja Milutina), teško se razbolio od tumora u mozgu.
Nikola Popović, zvani Nikola Bašov, preduzimljiv, dugo
je bio organizator snimanja filmova, direktor snimanja poznatih filmova (npr. Bitke na Neretvi), snimio je
dokumentarac Preci i potomci o
prenosu kosti kralja Nikole u Crnu Goru. Napravio je projekat filma o
talijanskoj kraljici (crnogorskoj princezi) Jeleni Savojskoj. Poslije mnogo
obećanja, ništa nije dobio. Sve je prekratila iznenadna smrt.
Vlatko je strpljiv. Svoj način života ispunjava
potpuno.
Čudio sam se kako sa svojim ugledom nije dobio
sredstva. Pomislio sam na trenutke da se uplašio samoga sebe. Valjda je u sebi
počeo da presušuje. Teži vrhunskim vrijednostima. Možda je suviše opsjednut
temom, za koju nije siguran da će je „iznijeti“ kako želi. Valjda ga i sujeta
mori: kako će da ispadne.
Nemam nikakve primisli na opaske o mojoj zbirci Sizifova varka. Bilo bi pakosno da kažem
da mu pomalo smeta što iko nešto objavljuje ako je on ometen da stvara.
Vrijedilo bi da pokuša, svejedno što bi stvorio. Nakupio je u sebi dovoljno
srdžbe i energije da bi vjerovatno napravio pravo remek-djelo.
Volio bih da oproba.
U Beogradu, 9. 2. 2006. godine
Sreli smo se ispred Mažestika. Sjedio je za „svojim“
stolom, u društvu sa jednim novinarom. Ja sam stojao. U uzgrednom ćaskanju
spomenuo je crnogorske vladare koji mu nijesi dali pare za film o Njegošu.
–Nijesi se izborio, rekao sam mu, misleći da je zaslužio
da dobije sve što traži.
Ljutnuo se na moju primjedbu.
Meni je zaista čudnovato da nije stvorio „program“
podrške uglednih ljudi da ga podrže. Suviše dostojanstven, vjerovatno nije htio
da se ulizuje, kako se očekuje.
Vlatko svakako nije praktičan. Čudi me i što toliki
prijatelji i obožavaoci njegova djela nijesu uspjeli da mu pomognu.
Obećao sam da ću mu dati moju najnoviju knjigu Podgorički govor. Darovaću mu i Njegoševo počelo, pošto je uveliko
obuzet Njegošem poetom i misliocem
U Beogradu, 7. 8. 2007. godine
Na TV ART gledao sam emisiju posvećenu Vlatku
(snimljenu u oktobru 2006. godine). Govorili su Ranko Munitić, filmski
kritičar, i Boro Drašković, pozorišni reditelj.
Munitić uzvisuje Vlatkovo stvaralaštvo i
gospodstvenost. Razloge što nije dobio prave prilike da snima filmove vidi u
sprezi jednopartijskoga monopola i lokalne čaršije, koje sve valjano guše.
Spomenuo je aforizam Jerži Leca da je ogrlica sastavljena od ništica (nula).
Naveo je novi filmski talas, koji je dao vrijedne filmove (Makavejev, Saša
Petrović, Pavlović...), što opovrgava „tajnu spregu“. I Vlatko je u Titovo
vrijeme snimio najbolje filmove. Poslije Brozove smrti, od 1980. godine nije
ništa snimio. Naravno, ne opravdavam jednopartijski sistem, ali svakako nije
uzrok Vlatkove „šutnje“. Ni u „carstvu“ višepartizma nije dobio nikakvu
priliku.
U Beogradu, 12. 8. 2007 godine
Sretnem Vlatka Gilića u uobičajenoj šetnji Knez Mihajlovom ulicom, oko 13 časova. U društvu je sa piscem i slikarom Rankom Krstajićem.
Zdravimo se.
– Pročitao sam tvoje pesme.
– Po-etiku...
– Grozno... Šta će ti da pišeš pesme pored/posle
Njegoša, Miljkovića...
Smješka se.
– Oni su u Vječnim lovištima...
– Jesu, imaš prednost nad njima što si živ!
– Još sam živući.
Vlatko, zvani Gile, filmski je režiser sa brojnim
domaćim i međunarodnim nagradama. Saznao sam naknadno (promaklo mi je ili sam
zaturio u pamćenju) da je odbio nagradu za životno djelo. Film Kičma je prikazan u Kanu. Uvršćen je u
pedeset najboljih režisera dokumentarnih filmova u svijetu.
Profesor je na Filmskoj akademiji u Novome Sadu.
Perfekcionista. Veoma načitan, probrano. Gospodstven.
Izvan javnosti. Rekli su mi da slika. Arhitekta je po struci.
Više od dvadeset godina ništa ne snima. Imao je
projekat za film o Njegošu. Nije dobio pare.
Čudna je sudbina Podgoričana filmadžija.
Dragan Golubović je dugo čekao da snimi film o povorci
sa mrtvim kraljem Milutinom. Nazvao ga je Posljedni
pohod. Nije dobio dozvolu, pošto je nekome ličilo na posljednji prohod
Josipa Broza. Kada je konačno, desetak godina poslije Brozove smrti, sve
spremio da snimi film, izabrao terene u Kazahstanu (za Kumane, koji su bili u
pratnji kralja Milutina), teško se razbolio od tumora u mozgu.
Nikola Popović, zvani Nikola Bašov, preduzimljiv, dugo
je bio organizator snimanja filmova, direktor snimanja poznatih filmova (npr. Bitke na Neretvi), snimio je
dokumentarac Preci i potomci o
prenosu kosti kralja Nikole u Crnu Goru. Napravio je projekat filma o
talijanskoj kraljici (crnogorskoj princezi) Jeleni Savojskoj. Poslije mnogo
obećanja, ništa nije dobio. Sve je prekratila iznenadna smrt.
Vlatko je strpljiv. Svoj način života ispunjava
potpuno.
Čudio sam se kako sa svojim ugledom nije dobio
sredstva. Pomislio sam na trenutke da se uplašio samoga sebe. Valjda je u sebi
počeo da presušuje. Teži vrhunskim vrijednostima. Možda je suviše opsjednut
temom, za koju nije siguran da će je „iznijeti“ kako želi. Valjda ga i sujeta
mori: kako će da ispadne.
Nemam nikakve primisli na opaske o mojoj zbirci Sizifova varka. Bilo bi pakosno da kažem
da mu pomalo smeta što iko nešto objavljuje ako je on ometen da stvara.
Vrijedilo bi da pokuša, svejedno što bi stvorio. Nakupio je u sebi dovoljno
srdžbe i energije da bi vjerovatno napravio pravo remek-djelo.
Volio bih da oproba.
U Beogradu, 9. 2. 2006. godine
Sreli smo se ispred Mažestika. Sjedio je za „svojim“
stolom, u društvu sa jednim novinarom. Ja sam stojao. U uzgrednom ćaskanju
spomenuo je crnogorske vladare koji mu nijesi dali pare za film o Njegošu.
–Nijesi se izborio, rekao sam mu, misleći da je zaslužio
da dobije sve što traži.
Ljutnuo se na moju primjedbu.
Meni je zaista čudnovato da nije stvorio „program“
podrške uglednih ljudi da ga podrže. Suviše dostojanstven, vjerovatno nije htio
da se ulizuje, kako se očekuje.
Vlatko svakako nije praktičan. Čudi me i što toliki
prijatelji i obožavaoci njegova djela nijesu uspjeli da mu pomognu.
Obećao sam da ću mu dati moju najnoviju knjigu Podgorički govor. Darovaću mu i Njegoševo počelo, pošto je uveliko
obuzet Njegošem poetom i misliocem
U Beogradu, 7. 8. 2007. godine
Na TV ART gledao sam emisiju posvećenu Vlatku
(snimljenu u oktobru 2006. godine). Govorili su Ranko Munitić, filmski
kritičar, i Boro Drašković, pozorišni reditelj.
Munitić uzvisuje Vlatkovo stvaralaštvo i
gospodstvenost. Razloge što nije dobio prave prilike da snima filmove vidi u
sprezi jednopartijskoga monopola i lokalne čaršije, koje sve valjano guše.
Spomenuo je aforizam Jerži Leca da je ogrlica sastavljena od ništica (nula).
Naveo je novi filmski talas, koji je dao vrijedne filmove (Makavejev, Saša
Petrović, Pavlović...), što opovrgava „tajnu spregu“. I Vlatko je u Titovo
vrijeme snimio najbolje filmove. Poslije Brozove smrti, od 1980. godine nije
ništa snimio. Naravno, ne opravdavam jednopartijski sistem, ali svakako nije
uzrok Vlatkove „šutnje“. Ni u „carstvu“ višepartizma nije dobio nikakvu
priliku.
U Beogradu, 12. 8. 2007 godine
Sretnem Vlatka Gilića u uobičajenoj šetnji Knez Mihajlovom ulicom, oko 13 časova. U društvu je sa piscem i slikarom Rankom Krstajićem.
Zdravimo se.
– Pročitao sam tvoje pesme.
– Po-etiku...
– Grozno... Šta će ti da pišeš pesme pored/posle
Njegoša, Miljkovića...
Smješka se.
– Oni su u Vječnim lovištima...
– Jesu, imaš prednost nad njima što si živ!
– Još sam živući.
Vlatko, zvani Gile, filmski je režiser sa brojnim
domaćim i međunarodnim nagradama. Saznao sam naknadno (promaklo mi je ili sam
zaturio u pamćenju) da je odbio nagradu za životno djelo. Film Kičma je prikazan u Kanu. Uvršćen je u
pedeset najboljih režisera dokumentarnih filmova u svijetu.
Profesor je na Filmskoj akademiji u Novome Sadu.
Perfekcionista. Veoma načitan, probrano. Gospodstven.
Izvan javnosti. Rekli su mi da slika. Arhitekta je po struci.
Više od dvadeset godina ništa ne snima. Imao je
projekat za film o Njegošu. Nije dobio pare.
Čudna je sudbina Podgoričana filmadžija.
Dragan Golubović je dugo čekao da snimi film o povorci
sa mrtvim kraljem Milutinom. Nazvao ga je Posljedni
pohod. Nije dobio dozvolu, pošto je nekome ličilo na posljednji prohod
Josipa Broza. Kada je konačno, desetak godina poslije Brozove smrti, sve
spremio da snimi film, izabrao terene u Kazahstanu (za Kumane, koji su bili u
pratnji kralja Milutina), teško se razbolio od tumora u mozgu.
Nikola Popović, zvani Nikola Bašov, preduzimljiv, dugo
je bio organizator snimanja filmova, direktor snimanja poznatih filmova (npr. Bitke na Neretvi), snimio je
dokumentarac Preci i potomci o
prenosu kosti kralja Nikole u Crnu Goru. Napravio je projekat filma o
talijanskoj kraljici (crnogorskoj princezi) Jeleni Savojskoj. Poslije mnogo
obećanja, ništa nije dobio. Sve je prekratila iznenadna smrt.
Vlatko je strpljiv. Svoj način života ispunjava
potpuno.
Čudio sam se kako sa svojim ugledom nije dobio
sredstva. Pomislio sam na trenutke da se uplašio samoga sebe. Valjda je u sebi
počeo da presušuje. Teži vrhunskim vrijednostima. Možda je suviše opsjednut
temom, za koju nije siguran da će je „iznijeti“ kako želi. Valjda ga i sujeta
mori: kako će da ispadne.
Nemam nikakve primisli na opaske o mojoj zbirci Sizifova varka. Bilo bi pakosno da kažem
da mu pomalo smeta što iko nešto objavljuje ako je on ometen da stvara.
Vrijedilo bi da pokuša, svejedno što bi stvorio. Nakupio je u sebi dovoljno
srdžbe i energije da bi vjerovatno napravio pravo remek-djelo.
Volio bih da oproba.
U Beogradu, 9. 2. 2006. godine
Sreli smo se ispred Mažestika. Sjedio je za „svojim“
stolom, u društvu sa jednim novinarom. Ja sam stojao. U uzgrednom ćaskanju
spomenuo je crnogorske vladare koji mu nijesi dali pare za film o Njegošu.
–Nijesi se izborio, rekao sam mu, misleći da je zaslužio
da dobije sve što traži.
Ljutnuo se na moju primjedbu.
Meni je zaista čudnovato da nije stvorio „program“
podrške uglednih ljudi da ga podrže. Suviše dostojanstven, vjerovatno nije htio
da se ulizuje, kako se očekuje.
Vlatko svakako nije praktičan. Čudi me i što toliki
prijatelji i obožavaoci njegova djela nijesu uspjeli da mu pomognu.
Obećao sam da ću mu dati moju najnoviju knjigu Podgorički govor. Darovaću mu i Njegoševo počelo, pošto je uveliko
obuzet Njegošem poetom i misliocem
U Beogradu, 7. 8. 2007. godine
Na TV ART gledao sam emisiju posvećenu Vlatku
(snimljenu u oktobru 2006. godine). Govorili su Ranko Munitić, filmski
kritičar, i Boro Drašković, pozorišni reditelj.
Munitić uzvisuje Vlatkovo stvaralaštvo i
gospodstvenost. Razloge što nije dobio prave prilike da snima filmove vidi u
sprezi jednopartijskoga monopola i lokalne čaršije, koje sve valjano guše.
Spomenuo je aforizam Jerži Leca da je ogrlica sastavljena od ništica (nula).
Naveo je novi filmski talas, koji je dao vrijedne filmove (Makavejev, Saša
Petrović, Pavlović...), što opovrgava „tajnu spregu“. I Vlatko je u Titovo
vrijeme snimio najbolje filmove. Poslije Brozove smrti, od 1980. godine nije
ništa snimio. Naravno, ne opravdavam jednopartijski sistem, ali svakako nije
uzrok Vlatkove „šutnje“. Ni u „carstvu“ višepartizma nije dobio nikakvu
priliku.
U Beogradu, 12. 8. 2007 godine
0 Komentara