Sagovornici

Dušan Ičević

Prigovori i pogrde Marku

Avg 07, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Uprkos  svemu što sam  zapisao o Markovim vrijednostima, bilo je je i prekora i poruga.

Ekonomista Mirčeta Đurović u knjizi Trgovački kapital u Crnoj Gori, u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka navodi okolnosti koje su pogodovale da se glavari bave unosnim trgovačkim i zelenaškim poslovima. “Čak ni vojvoda Marko Miljanov Popović nije propustio ovu povoljnu priliku da nešto iskoristi, već je i on trgovao.” Koristio je svoj ugled da uprkos zabrani uvozi stoku, za koje autor daje podatke iz 1880, 1881. i 1882. godine. Izvlači vrstu pouke: “Namjerno smo se zadržali baš na primjeru Marka Miljanova, kako bi se vidjelo da su se i takve slavne ličnosti bavile trgovinom ii da ukažemo na neopravdanost legende koja se već ustalila u našoj literature a koja nekim glavarima daje maltene nadzemaljsku čistotu.”57 (str. 135-136) Primijetiću: Od Gospodara su i on, i svi glavari mogli da nauče kako se javno i tajno, na osnovu moći i povlastica, posluje u sopstvenu korist. U narodu je zapamćeno, pa zapisano: kjaz Nikola je rekao Marku Miljanovu, Lazaru Sočici i Mijajlu Nišinu da su dobra tri lupeža. Marko mu je uzvratio:

– Gospodaru, mi smo mali lupeščići, a ti si veliki lupež. (Kuči, pamtiše i pametari, sabrao Marko Bojov Rašović, priredo Vukale Petrov Đerković, Komovi, Andrijevica 2000, str. 130)

Istoričar Živko M. Andrijašević u esejčiću Čojstvo kao falsifikat (Nacija s greškom, Istorijski eseji, Centralna narodna biblioteka „Đurđe Crnojević“, Cetinje 2004, str. 51-55) nasuprot Eseju o čojstvu (oko 160 strana) Slobodana Tomovića, i svemu što sam nabrojao do sada, Nakon primjera koje navodi, zaključuje „da je crnogorsko čojstvo mit, a da su Crnogorci narod kao i svi drugi.“

Dr Živko Andrijašević ne može da odoli svojoj obijesti da ocrni Crnu Goru i Crnogorce, U vrhuncu klikće: Lažavine su svojstvene Crnogorcima. Nasuprot Srbima, kojima je, po Dobrici Ćosiću (liku iz romana Deobe), laž postala osnovno svojstvo Srba, „Laž je srpski državni interes.“„Laž je u samom biću Srbina“. „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“ „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“ (Priznanja Dobrice Ćosića: „Laž je srpski državni interes“, Crnogorska pitanja, 5. april 2013). Dr Živko  navodi “Svi lažu: vladike, vladari, političari, istoričari, spisatelji, samo… Laže u svojoj Istoriji Crne Gore vladika Vasilije “iz najbolji namjera, vjerujući da ta njegova laž može više koristiti Crnoj Gori nego istorijska istina”.(str. 126) Laže vladika Petar II Petrović Njegoš o Batriću Peroviću u Gorskome vijencu da bi uzvisio svoju rodbinu. Lažovčina je Marko Miljanov o zločinima u Pohari Kuča 1856. pošto navodi mnogo više žrtava nego što je bilo.” U knjizi Čojstvo podrobnije, posebno u 3d Pohara Kuča: nužda ili zlovolja 57. (Dušan Ičevič Čojstvo, Medeon, Podgorica 2017, str. 73-82 ) osporavam dr Živkove  proizvoljnosti.

Za kontekst čojstva i razumijevanje Andrijaševićevih pogrda na Crnogorce navešću da je dr Živko svoje poimanje crnogorske nacije raspeo od Nacije s greškom i Porozne nacije do Izmišljene nacije. Kazuje da nije Crnogorac nego Hercegovac, što ne opravdava proizvoljnosti kojima poriče Markovo čojstvo.

Ne posustaje za lažavine, pa je takav i: „...kučki vojvoda Marko Miljanov Popović, koji je personifikacija crnogorskoga čojstva i objavio poučnu knjigu Primjeri čojstva i junaštva. „Danas čak i mnogi (!) profesor (?) univerziteta vjeruje da je vojvoda Marko bio ljudska gromada.“ Ustvari je vojvoda „bio halapljivi glavar i trgovac ’na veliko’, koji se po Cetinju zorio pravičnošću...“ Kao perjanik „je bio ljuti siromah, a kad se raščinjen vratio na Medun bio je imućan kao turski spahija.“ Još je strašnije što je vojvoda Marko bio krotki perjanik na Cetinju, dok je vojvoda Mirko ubijao po Kučima žene, djecu i starce.“.Svaki čovjek ima i mane, ali svojim vrhunskim djelima kao Marko nadvisuje svaku oporbu. U tekstovima o Marku poričem,  izričito ili podrazumijevajuće, Živkove lažavine o Markovome čojstvu,  .

Stranci su rado hrlili u Crnu Goru da vide, osjete, opišu “svjetsko čudo”, gorštačko gnijezdo sokolova. U nju je dospio i već pomenuti u mojim tekstovima Josef Holeček 1875. godine, prvi put, i srodio se s Crnogorcima, s prvobitnim ljudima, kako ih je nazivao Simo Matavulj. Veoma mlad, momčece, kako bi rekli Crnogorci, Čeh, brat Sloven, odmah je dosegao do vrha simbola, do Marka Miljanova Kasomovića Popovića Drekalovića. Sav ushićen, zagrcnut, da što prije i što više uzvisi Mark-Miljana Holeček je ispisao romantični lik ideala čovjeka koji stvarno postoji. Sukobljavaju se dr Živko i Josef Holeček o Markovim svojstvima i vrijednostima. Dr Andrijaševiću je miliji Marko nakon što je prognan na Medun, obezvovojođen, zatvoren sedam godina, ostao bez ikakve plate, sveo se na svoje imanjce sa kojega je jedva mogao da se izdržava. Nije poput slavnoga vojvode izbjegao u Srbiju. Ipak, spomenuti detalji i činjenice iz života i djela Marka  Miljanova Popovića ne mogu potrti:                                    a) Primjere čojstva i junaštva koje je iznio u svojoj knjizi, niti       b) cjelokupnost ličnosti, za koju je češki Josef Holeček u knjizi putopisa Černa Hora u miru, 1883. godine, i u pripovijetkama u šest kazivanja Marko Miljanov u svom vremenu istovremeno izvorno, dokumentovano, literarno romantičarski, po svome viđenju napravio pravi spomenik Marku Miljanovu.

„Markov život je apostolski čist, „besporočan kao svetac“. Ujedno posjeduje odlučnu volju da ostvaruje ono što razum smatra da je dobro. „Njegova kuća, ostava i kasa uvijek su otvoreni za potporu siromašnih i progonjenih... Cio narod ga voli i poštuje. O svojim djelima nerado govori; više voli biti kuđen nego hvaljen.“ Nije žudio za slavom, korišću, nagradama, počastima. „A ja bih vjeruj, kaže Marko, vršio svoju dužnost i kad bi me grdili... Što imam od toga da li me neko hvali  ili kudi? Ako sam što dobro učinio, to već djeluje u mom narodu...“ (Sada dodajem: Baš nakon vremena kada je “sramotno” poslovao)

Živa legenda hoda Crnom Gorom i Kučima.

Po svojemu viđenju pravi pravi spomenik Marku Miljanovu. Crnogorci su, kako zapisuje Holeček, postavili sebi dva načela života: “crnogorstvo” i “čojstvo”. Crnogorstvo je junaštvo: ideal savršenstva je pak da je najbolji onaj koji je najviše čovjek. U značenju čojstva i junaštva Marko Miljanov je spojio vrhunac ljudskoga bivstvovanja. Može se pametovati da li je sve u tome da se brani: drugoga od sebe/sebe od drugoga, ili je cjelokupno ljudsko življenje i djelanje ipak više od – odbrane. No, etički ideal jeste u čojstvu, koje sažima sve ljudske vrline.

          Život se neprekidno – stvara, najbolje čojstvenim djelima.

Ponoviću da je već navedeni Gerhard Gezeman ustvrdio: Najbolji Crnogorac svoga vremena bio je vojvoda Marko Miljanov. Budućemu balkanskome Plutarhu daje zadatak da prikaže Markov život i karakter. Javno mišljenje je jednodušno za živoga svaremenika da izrekne takvu ocjenu, „sa izuzetkom njegova kneza koji slavu svoga podanika nije mogao da podnese... što je i sam, podložan suviše zakonu agona, mislio kao Efežani (koji su smatrali da najbolji bude negdje drugo i kod drugoga, moj umetak, DI), prvo, ja sam ovde prvi i najbolji, drugo, ako je već neko drugi najbolji, onda neka bude gde drugo“. Dodajem: najbolji Peko Pavlović i Jole Piletić su morali da izbjegnu u Srbiju. Marko je ostao. Gezeman nastavlja: „Bezbrojne su priče o njegovom ličnom junaštvu, o njegovoj mudrosti, o njegovom divnom čojstvu, dobroti i čistoti, o njegovom poštenju, istinitosti, ispravnosti i moralnoj neustrašivosti, o njegovom usponu iz tada neznatne porodice, u kojoj je otac bio meka neratnička  priroda a majka prava junakinja, do crnogorske a zatim do evropske veličine, do pada u nemilost. 

Za najsjajniji primjer junaka i čovjeka, najčistije oličenje humanitas heroica montenegrina, Marka Miljanova, pita Gezeman: „Što ga je napravilo junakom i čovekom, uzorom u ovim besudnim zemljama?“ Nabraja, njegova: lična hrabrost, ratnička spretnost, razum, temeljito poznavanje ljudi, čestitost i pravednost, otmenost i viteško ponašanje i prema ženama, ispravnost, ljubav prema otadžbini i svome plemenu. Nadodaje, njegovo: preziranje pretjerane grube sile, skromnost prema slabijemu i neumoljivi strogi sud prema rđavima i kukavicama, čvrstina i muževnost prema većima, ponosna strpljivost i boravak u zemlji za vrijeme knjaževe nemilosti, besprijekorno vladanje samim sobom, vještina i pravednost pri rješavanju plemenskih pitanja. Nastavlja, i činjenica da je naporedo sa etičkim savlađivanjem prirodnoga, narodnoga plemenika u sebi, i u tom pogledu ostao pravi predstavnik naroda. Takođe, njegova i spisateljska djelatnost, te i kod Crnogoraca i Arbanasa raširena slava: da je najbolji, nepogrješivi sudija u agonalnim pitanjima. (Isto, str. 194-195)

Pitam i ja: Kakva je svrha pogrde na osobu sa svojstvima punim čojstva?  

Čojstvo ne zastaje u prošlosti. Ono nije plemenska „naseobina“ nego svojstvo čovjeka.

Učeni istoričar dr Živko vjerovatno nije čitao, ili ne haje, što su strani putopisci pisali o Marku. Samozvani Hercegovac ne može umaći ni milijim srpskim ni svojim lažavinama.