UMJESTO UVODNIKA
SV. PETAR CETINJSKI:
"CRNOGORCI"
Pritisnite enter da pretražite ili ESC da izađete
Kultura

Goran Sekulović

Djelo Aleksandra Lesa Ivanovića (III)

0 Komentara
(15 riječi)

Leso je poetski ogolio i oglasio ontološko nebo bistvovanja i crnogorskog pejzaža i crnogorskog čovjeka

Aleksandar Leso Ivanović nije mogao a da (se) usudno ne ‘’vidi’’, primijeti, ośeti, doživi i srodi, śedini sa svojim  drugim JA, sa čapurom u kršu, da se sa njim identifikuje, sa čapurom u kršu kao sa svojim i licem i naličjem, i radošću i tugom, i srećom i kaznom, i svojim ružn(ij)im i svojim ljepš(ij)im dijelom, sa čapurom u kršu kao sa svojim životom i svojom smrću, i svojom ontologijom i etikom, i filozofijom prirode i estetikom, svojim pogledom na svijet u cjelini i svim svojim ukupnim bićem.

Ovđe dajemo dvije verzije Lesove pjesme ‘’Čapur u kršu’’: ‘’Vama sam čežnje i dio srca dao,/na rodnom kršu ostao/prepolovljen,/ko suhi čapur u kamen urastao,/koprivom ljutom i dračom zakorovljen.//Na mamite me zvijezdom vrh planine,/ne zovite me kad sunce rodno sija:/očima ovim bolne ste, o daljine,/al’ zavičaj je daljina najbolnija.’’;‘’Daljini svakoj dio sam srca dao,/na rodnom kršu ostao prepolovljen,/ko suhi čapur u kamen urastao,/koprivom ljutom i dračom zakorovljen.’’

Slavko Perović o Lesovom čapuru u kršu piše: ‘’… O, da, velikih priča je bilo oko onoga čapur. A što će mu ono, a seljački brate bogami, a ko će to razumjet? I ja sam nekad dijelio isto mišljenje… A znate li vi što je čapur? Zamislite nepregledni, surovi katunski krš, pa one njegove djelove gdje je erozija dotukla i samu nadu, samu pomisao na život, pa ipak uočite da je pravo iz toga krša, ali s mijene na uštap i kao kršu u inat, izraslo neko usamljeno, izuvijano, svo u čvorovima i krivinama, nisko stabalce makije. Pa kad se ta utvara potpuno osuši, kad umre, crkne, kad postane patrljak, svjedok mučeničkog bitisanja tučen vjetrovima, kišama, snjegovima, goren vrućinama, e taj patrljak, preostatak nečega što je nekad disalo i rađalo se i borilo za zrak sunca, za dašak vazduha, tu, u nemogućim uslovima, zove se čapur.
Već odavno razumijem Lesa kad se odlučio za takav naslov, a sam naslov mu je vrijedan čitave knjige, da ne kažem poezije…’’[1]

Lesove pjesme ‘’Čapur u kršu’’ i ‘’Ljudi-sjenke’’ su neposredno, direktno povezane, zapravo – isti im je tzv. lirski subjekat, ‘’nosilac’’ glavne poetičke struje, onog ‘’što je pjesnik htio da kaže’’. Mada, to se mora reći, sva je Lesova poezija isprepletena neraskidivim žilama i poveznicama, čvrsto ucijelovljena i utijelovljena, autentično jedinstvena i neponovljiva (i) po tom zajedničkom, skladnom, gotovo s(a)livenom i neprobojnom, a nevidljivom, armaturnom mrežom najčistijih emocija i najsuptilnijih ośećanja duše. ‘’Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi/što kroz život nečujno i tiho gaze/kao da nogom stupaju po pamuku,/a naše oči nikada ne opaze/ni njih ni njinu tihu radost ili muku.//Ima ćutljivih patnika na svijetu/što se samo umorno i gorko nasmiješe/na ljude kad se o njih teško ogriješe/i suminu ih nevini, nalik cvijetu.//I ima ljudi usamljenih i bonih,/sa obrazima upalim i žutim,/što ne čuje im se ni smijeha ni plača,/što žive kao samotna i divlja drača,/ali s bodljama unutra okrenutim,/da nijedna nikog ne ogrebe/i da nijednom nikoga ne ubodu/do samo svoje rođeno srce i sebe.//Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,/kad tiho prođu u mimogredu mirnu,/jer nikog oni ni laktom ne dodirnu/u vječnoj gužvi i vrevi/ovog svijeta.//I žive oni tako, nečujni i neveseli,/i mile kao sijenke, kao vrijeme i sati,/i tek kad umru, slomljeni i uveli,/objave crni posmrtni plakati/da su i oni sa nama živjeli.’’[2]

Ljudi-śenke žive kao ‘’samotna i divlja drača’’, žive kao ‘’čapur u kršu’’. I ta drača, i taj čapur su ‘’slomljeni i uveli’’ i ‘’ćutljivi patnici na svijetu’’, baš kao i ljudi-śenke – ‘’što se samo umorno i gorko nasmiješe/na ljude kad se o njih teško ogriješe/i suminu ih nevini, nalik cvijetu’’, nalik drači, nalik čapuru – koji su njihov pandan, njihovi blizanci  u ‘’vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta’’, u produženoj i proširenoj, vremensko-prostornoj kosmičko-prirodnoj orbiti sa stvarnosno-istorijskom perspektivom.

Ni jedne ni druge, ni čapur i draču, ni ljude śenke – ‘’ne vidi naše oko kad ih srijeta’’. I jednim i drugim ista je sudbina – ‘’ne čuje im se ni smijeha ni plača’’! U śenci su oboje, i čovjek i priroda, u njoj i sa njom žive i postoje – na samo jedan jedini mogući način, a to je način postojanja śenke i njene ontološke ukorijenjenosti i povezanosti sa bićem-predmetom-materijom čiji je neraskidivi i organski dio. Suštinski, i ljudi-śenke i priroda (stabla, drveće, bilje, cvijet)-śenke žive i postoje  ‘’s bodljama unutra okrenutim, da nijedna nikog ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.’’

U pitanju su raritetni, ontološki odabrani – od strane pjesnika ‘’samo’’ primijećeni, izdvojeni (a oni su faktički, zbiljski, stvarnosno, prethodno već u toj poziciji samim načinom svog sopstvenog autentičnog bivstvovanja u svijetu, u prirodi i istoriji!), registrovani i dati (kao u popisu ‘’robe’’ taksativno navedeni, pobrojani i uskladišteni!), ‘’o(t)pisani’’kao takvi – primjerci, ‘’komadi’’, egzemplari prirode i ljudi. Leso je do srži, do korijena, do žila, do kostiju, do zemlje-crnice i kamenog patrljka-masiva-uzglavlja – iz kojih smo i iz čega smo sazdani i u koje i u što se svi vraćamo – ogolio i oglasio ontološko nebo bistvovanja i crnogorskog pejzaža i crnogorskog čovjeka. Time je – kao nijedan drugi crnogorski pjesnik – shvatio, pojmio, doživio, iskazao i dao dušu Crnogor(a)ca i Crne Gore, njihovu prirodu i narav, boju i likovnost, notnost i muzikalnost, stihovnost i poetičnost, njihov pejzaž (i spoljašnji i unutrašnji), karakter i reljef (i fizički i duhovni), njihovo biće i supstancijalno znamenje, zračenje i značenje!

Leso je pjesmom ‘’Sužanj na kamenu’’ sintetički ujedinio pjesme ‘’Ljudi sjenke’’ i ‘’Čapur u kršu’’, nadogradio ih i terminološki, pojmovno obuhvatio i značenjski, identitetski dao kao jedno jedino biće, kao jedan jedini znak i alhemijski iskon i isklon, žar i śaj, crnogorski kulturološki žig, pečat, otklon, zaklon i nebosklon Crne Gore. ''Zalazi sunce – su­žnju da odškrine/u nebu tajna vrata/i približi mu svijet iz daljine/kroz kapiju od zlata://daleka jedra što nestvarna brode/
ko da ih svjetlost sa mora prelama;/neznane
modre obale i vode/što stižu meni nebom u pohode/ko san i varka sama.//
Svuda se nebo ogleda u vodama,/
u svim morima sreda:/
od kiše mutno, od sunca u plamenu;/
samo se meni - sužnju na kamenu -/
more u nebu ogleda.’’[3]


[1] Slavko Perović: ‘’Ah, Leso…’’, https://slavkonotebook.wordpress.com/2009/08/21/21-08-09/

[2] Pjesma ‘’Ljudi sjenke’’ u knjizi ‘’Stihovi’’, ‘’Obod’’, pripremio Pavle Đonović, Cetinje, 1975.g., str. 31

[3] Pjesma ‘’Sužanj na kamenu’’, Ibid., str. 61



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.