Aleksandar Leso Ivanović napisao je 53 pjesme. Pjevajući o Njegošu dosegao je zvjezdane visine poetskog etra. Drugačije i nije moglo niti može biti. Rodom dani Lesov talenat ponajbolje se ovaplotio i razvio, u genijalnom gnijezdu Njegoševe aure. ‘’Cetinjsko polje i modri sumrak u proljeće./Puteljkom što brazda polje kao linija dlan/usamljen korača Njegoš, zamišljen i grudobolan,/i zna, sjetan, da mu vijeka biti neće.//A svaka boja i šum večernji nagovijesti/svu tugu jedne mladosti bez zdravlja/i svu skrivenu i tužnu ljepotu/života što ga polako ostavlja.//Tolike tajne ovog svijeta bijela,/a tako mali broj dana!/Ne muči njega svijest o smrti tijela,/već ga muči smrt svijesti, tako rana.//Šikti kroz njega snažno mlaz strašne volje/i preliva ga svega kao tečnost:/u džina raste Njegoš, bolestan od grudobolje,/i silan, krcat mišlju, on krenu kroz pusto polje/i zakorači pravo u vječnost.’’[1];’’Na mjesečini grad ko danju vidan./Pusta i gluva s kulama Biljarda/kraj manastira tužna čeka Rada/da s puta stigne od prsi izvidan.//I mjesečina po krugu previra,/prstima žutim kroz noć pipa meku,/na stazi nekoj blizu manastira/Vladici brižnom da ocrta sjenku.//Noć grabi jutru a ni java Radu./Tek crne sjenke zamašu iz kruga,/pa svukoliku kamenu Biljardu/opaše teška, stogodišnja tuga.’’[2]

U pjesmi ‘’Potonja ura Rada Tomova’’ Leso ośeća ontološku povezanost ljudskih očiju i ljudskog vida, pogleda i uvida, sa svijetom, sa bićem/bitkom i pojedinca i čovječanstva/prirode/vasione, bitkom/bićem i čovjeka i bitkom/bićem u cjelini. Dakle, sa samim bitkom/bićem, ali i, kako bi rekao Martin Hajdeger, Daseinom: ‘’Poželje – mrući mlad na rodnoj ploči:/sve drugo nek’ prežaljeno bude,/al’ da je samo da ostanu oči,/zagledane u svijet i u ljude.//Posljednji treptaj vida ispuni sjeta:/svaka je smrt po jedna propast svijeta’’.

 ‘’Potonja ura Rada Tomova’’ je potonja, predsmrtna ura čitavog jednog svijeta, svijeta koga su znali njegovi žitelji/savremenici Njegoša, svijeta koga smo znali i koga se śećamo sa Njegošem kao markantnim predvoditeljem i osloncem. Ali, ovđe je riječ čak ne ni o periodičnoj, povremenoj, hronološkoj, sukcesivnoj, kontinuiranoj, linearnoj propasti određenog društveno-istorijskog doba i duha čija je paradigma bila i trajno, vječno, u memoriji čovječanstva, ostala neka jaka, vanserijska i vanstandardna ličnost i njeno djelo. Ovđe je riječ o bitku, biću, samom, o  njegovoj smrti i nestanku preko smrti čovjeka, o smrti, propasti cjeline svijeta povodom smrti indivude, pojedinca. Ovđe je riječ o ontologiji, a ne o gnoseologiji, filozofiji istorije, antropologiji, čak ne ni o etici…

Čovjekovo biće ne samo da je trošno, iskidano, fragmentarno. Sam čovjek u svom korijenu, u svom zametku, na početku svog (za)maha je loman i ranjiv do te mjere da svakog časa može da (po)puca, da se (s)lomi, dakle, da pukne, da se rasprsne u hiljadu komada i da se više nikada ne sastavi! Zato Leso čovjeka upoređuje sa prozorskim staklom! ‘’Daljine njedra zelene kad raspuče/i suncem planu topole, kuće, ceste,/prozori jarki u sva ih stakla smjeste/i svaku boju odrazom udvostruče.//Ali kad jesen vidike posakriva/i stanu magle s planine da silaze,/šta mogu drugo prozorska stakla siva/do mutnu jesen i tugu da odraze!//Svjetlosti žedna, kratkovjeka,/prozorska stakla nalik su na čovjeka.’’[3]  

 ‘’Slomljeno okno sa pola stakla/ko li te razbi, šta ti je bilo?/Je li te ruka kamenom takla,/il dok si odsjaj daljine pilo/zalupi vjetar prozorsko krilo?//Ko li ti uze odbljeske dana,/nebo i kuću u granju skritu?/Ko li ti ubi u letu pticu/i slomi grane jablanu vitu?//Da neko ko te po sudbi svoji/skrhano tvoje komađe spoji,/da li bi sliku još krila staru/ta sitna parčad na trotoaru?//Slomljeno okno iz tankog rama,/u tebi vidim, dok slazi tama,/krajičak puta i golo polje.//A kad se malo zagledam bolje,/da li to vidim i sebe sama?’’[4]

U odnosu na prirodu, čovjek je sam po sebi apsurd i paradoks, jer on prolazi za vazda, a ona stoji za vazda!? Čovjek je vjenčan sa smrću, a priroda (to) nije, ili se barem nama čini da nije, odnosno priroda se obnavlja i povraća, a čovjek-pojedinac nikada i nikako to ne (može) (u)čini(ti)! ‘’Sve je to isto cijelog vijeka:/žive i umiru ljudi,/i teče ispod mosta rijeka,/i smjenjuju se žega i studi.//I zure ljudi u vodu što protiče,/u vir duboki od predaka gledan,/i ponavljaju stare, znane price/i umiru jedan po jedan.//I tako se tu prazno, tupo traje,/i do spasenja odatle nema staze:/rijeka teče, o teče i ostaje,/a ljudi stoje, o stoje I odlaze.’’[7]

Svijet se u samom svom temelju ruši smrću svakog čovjeka, smrt svakog pojedinca je smrt čitavog svijeta. Veće pohvale i većeg uzvisivanja čovjeka kao jedinke od ovoga nema i ne može ni biti! Oda je to i čovjeku-pojedincu i čovjeku/čovječanstvu u cjelini, čovjeku samom dakle, ali ne nikako onoj njegovoj strani moći, strani (samo)razaranja,  kvantitativnog uzdizanja koje nema granica destrukcije i ništavila. Oda je to čovjekovoj duši, najintimnijim i najnježnijim nijansama, strunama i strujanjima njegove lirske duše, njegovih duhovnih, misaonih, empatijskih i emotivnih treptaja zbog kojih se uostalom i prepoznajemo kao ljudi, zbog kojih se jedino i samo i dalje čovjek zove čovjek i zbog kojih se podśećamo da je zapravo baš to čovjek – da je i bio, da i jeste i da će biti! Ako ga bude!?