Dokolica

Dušan Ičević

Svevremeni Marko

Jul 30, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U Besjedi SVEVREMENI MARKO u Progamu Markovi dani sažeo sam Markova svojstva. Prenosim u cjelini.

O Marku Miljanovu Popoviću je za života, i naovamo, dosta zapamćeno, zapisano, napisano, objavljeno da se može činiti čudnovato zašto se još toliko truda pravi oko njega. Svekolika tajna je vjerovatno u istrajnom isijavnaju svjetlosne energije čojstva, koja neprekidno pobuđuje na nova podsjećanja, vrednovanja, sa-tvorenja. I još više, čovjek opstojava u čojstvu. Koliko je kulturom kao svojim djelom nadgradio organsko, nagonsko, i otpočeo sopstveni samosvjesni život, toliko je u moralnim i duhovnim vrijednostima, u čojstvu našao smisaono mjerilo koje ga nagoni da bira ljudsku vrlinu kao način i pravilo života.

Besjednici prije mene izrekli su umne misli o Marku. Ja ću da ponovo preberem po Markovim svevremenim mislima i djelima.

Marko je najprije svoj, sopstveni, rod.

U sebi, za sebe, iz sebe, iz svoga naroda i vremena, uzdigao se u uzor, u simbol. Ko ga spozna osvijestiće se, ko ga shvati prosvijetliće se, ko ga osjeti oduhoviće se, ko ga slijedi oljudiće se.

Markov rod su svi ljudi plemenita djela, uma,  duha, duše i misli.

Markovi sa-plemenici su svi ljudi. On se ne može zatvarati u pleme. Jer, Markovo pleme je čitavo čovječanstvo.

Markovo bratstvo su svi dobri ljudi, ljudi dobrih djela.

Markova svojta je cio svijet.

Markovo djelo je svojina svih.

Marko se može svojatati samo po mjerilima čojstva.

Markova misao je svevremena.

Markova blizika su svi mudraci, koji su živjeli u svim vremenima. Marko je blizika svima koji umiju da svevremeno misle, koji mudro zbore i novo tvore.

I veliki učitelj K'ung, Konfučije, iz 5-6. vijeka stare ere, koji je u središte svoga učenja stavio čovječnost, - jen, koja znači čovjekoljubivost, dobrodušnost, ljudskost, sa više vrlina, posebno uzajamnost, sa smislom da se uzdržavamo od toga da drugima činimo ono što ne želimo da oni čine nama. Vrlina je sama sebi nagrada, a osobina pravoga čovjeka je da ne bude ogorčen ukoliko njegove zasluge prođu nezapaženo. Ko ispoljava čovječnost ne mari za bilo što korisno i probitačno, zanima ga isključivo vrlina. Tako se po Konfučiju kako su ga nazvali jezuitski misionari, može uspostaviti red i mir u pojedinim državama i na cijelom svijetu pod nebom. 

Marko snuje, umuje i djela da se dobrom dobro stvara, a zlo obara. Za njega je najslađi svetac koji mre za opštu i božju pravdu.

Marko se obraća čitavome svome rodu, i svim ljudima. Bez nauke sreća je hroma i slijepa, kaže. I sam je svojim činom potvrdio koliko su prosvijećenost i nauka potrebni svakome čovjeku.

I uzorni, usmeni i rnični, dijalektičar života Sokrat, iz 4. vijeka stare ere, koji je u javnim raspravama navodio sabesjednike da priznaju razboritost tvrdnji da je nerad sramota, da je samosavlađivanje osnova svake vrline, da je čovjeku na putu ka srerći prikladnija Vrlina od Nevaljalštine, da su prijateljstvo, pravednost, lijepo i dobro ljudske potrebe, a oni koji poznaju sebe (¨upoznaju sebe!¨ njegova je maksima) imaju najviše dobro. Istina i moral su istovjetni pojmovi, a spoznaja dobra upućuje da se dobro postupa, a da se klonimo zla.

Marko uzdiže prijateljstvo i pobratimstvo. Istina, istinoljubivost su mjere čojstva. Laž unižava i onoga koji laže, i onoga kojega laže. Uči mladoga Kuča da smije i umije istinu govoriti, da ne dangubi u nadi krijenja i tajenja mana svoga plemena, i da istina ne šteti nikome.

I mudri Seneka, iz prvog  vijeka nove ere, nalazi da u vrlini leži prava sreća. ¨Najveće blaženstvo sastoji se u životu za druge - alteri vivas oportete, si vis tibi vivere¨. U sedam knjiga pisao je o dobročinstvima. Marko je sažeo svojstva dobročinstva u ¨božje blago, koje veseli dušu i srce¨, ¨uči naše misli da zlo zaborave, a dobro spasenje traže¨.

I nemački mislilac Imanuel Kant, iz 18. vijeka, začetnik klasične njemačke filosofije, u svom čuvenom kategoričkom imperativu nalaže da maksima djelovanja s pomoću volje postane opštim prirodnim zakonom. Kod Kanta je dobročinstvo  hladna razumska dužnost, kod Marka je vrlina koja obuhvata cjelokupnu ličnost. U dobročinstvu se ispoljava radost duha.

I odista, za Marka je dobročinstvo u ¨ljudska srca zapisao Bogom blagoslovljeno¨. Ono pomaže da se čovjek očisti od mržnje i zle volje, u pomoć priskače, um prosvijetli i popravi, da se dobro želi, a zlo prezire, ¨pun radosti i nade da ćeš dobro činjeti, ne samo ti, no da se nadaš da ćeš nagnat na dobročinstvo i zločinca¨.

I veliki ruski pisac i moralista Lav Nikolajević Tolstoj u dobrim ljudskim namjerama i djelima vidio je mogućnost vaskrsavanja, čiji je unuk akademik Nikita Iljič Tolstoj, nazva Marka Crnogorskim Tolstojevcem. A spisatelj Tolstoj zapisuje da je jedini spas da se iz sebe iznese sopstveno Ja, ljubav prema drugome. Protiv postojećeg zla se ne može boriti spolja, nego unutra, ljubavlju. A smisao svog života vidio je u poimanju i izražavanju istine.

Ne kanim da nadvisujem Marka Miljanova Popovića sa starodrevnim mudarcima i novovjekovnim misliocima, nego samo da obasjam Markova svevideća svojstva/dejstva čojstva, i da ponovim i potvrdim poznatu istinu da i mi imamo svoje mudrace, koji nas upućuju na vrline. I da Markova misao nije samo za umovanje, ni Markov život samo za divljenje, ni Markovo pripovijednaje samo za dokonu priču, nego za nauk i za djelanje. Uostalom, nije Čeh Josef Holeček, koji ga je lično znao zaludu za Marka rekao da je živa legenda koja hoda Crnom gorom i da je rješenje zagonetke života, najviše što se može kazati za jednoga čovjeka.

Marko sjetuje savremenika što da čini: ¨da išćeraš najprije iz sebe, pa iz drugoga naroda, zlobu i zavist, sebičnost, izdajstvo i podlost, i drugo što ti časti i domovini smeta i štetu prinosi¨.

Markov ijed nije samo na tadašnje nedolično ponašanje pojedinih savremenika, ni na Gospodara, koji ga je razvojvodio, zatvorio u Kuče i svašta mu zborio, nego i na sve one koji ga prevode u ovještale fraze, ili svode na plemenskog poklisara ili ga rabe po obrtima dnevne politike. Za utjehu oni koji ga poštuju i vole Marko nije bio svetac, nego – živ čovjek, sa najvećim vrlinama, ali i ljudskim, makar sitnim, manama.

Marko je narodni čovjek, koji ne povlađuje narodu u svemu. Traži da se istrijebi sjeme raspre i sebične grabnje, ugasi nada prevare, nauči svoga da se ne uzda u sljepilo naroda. Narod nije sâm po sebi samo svetinja, nego je i pučina, i svetina. A ne valja da narodom zapovijeda grabadžija i lakomi, koji ugađa svome gospodarskome ćefu. Ni kakvoj sreći se ne može nadati od onoga koji nikako ne može bez starešinstva. ¨Smeo se o sebe¨, veli Marko. I danas, oni koji su navikli na sebe da budu u vrhovnoj vlasti, pa je makar za trenutak izgube, pate kao da je smak svijeta. Najgore je kada se prazni ljudi napune sobom, a obaviju vlašću i moći, pa izigravaju nadute veličine kojima je sve dopušteno.

Čojstvo je čovječja ljubav za čovjeka. U njemu je ono zašto se živi, a ne ono od čega se mre. Ratoborci, ratoljupci, makar kakvom ¨uzvišenom idejom¨ hrlili u rat, osim za slobodu, potiru svaku vrijednost čojstva. Svaki, kako ga god nazivali – nacionalni, vjerski, građanski – rat uništava slobodu i dostojanstvo, dobra i ljude. Ko snuuje i začinje rat u domu ga svome imao, kako veli narod. Nijedan ideal nije toliko svet da bi se krvili i satirali ljudi i narodi.

Niko nema pravo, ma kakvo bilo opravdanje, da unosi mrzav međ braću.

Nadam se da Marko Miljanov Popović nije zaludu poručio da se dobrim djelima, protiv zla i mržnje, stvara  pravi život sloge i ljubavi. Možda je uzaludno vapio i za tada, i za sada, ali se ne može prenebreći, ako se u njega kune, da je sasvim odrešito uzvisivao dobročinstvo. Možda je Marko suviše dobrodušan kada vjeruje u prirodnu čovjekovu dobrotu, ali ličnost koja je svojim umom i djelom svuda zračila dobročinstvom vjerovatno nije mogla da uzmakne, uprkos i vlastitim iskustvima i svakojakim iskušenjima, svojoj osnovnoj ljudskoj potrebi, i potvrdi, da svi ljudi budu ispunjeni dobrotom, i da čine dobra djela.

Tako je zborio i tvorio Marko Miljanov Popović!

 

Na Medunu, 10. maja 2000. godine