Kultura

Goran Sekulović

‘’VJENČANJE METAFIZIČKO’’ RISTA RATKOVIĆA (XI)

Jul 17, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U pjesmi ''Mudraci mjere ponore zabranjene'', Ratković pjeva: ''Strepi i čekaj samo, sprema se još dublja noć./Neće više nikad svanuti osmijeh/što sam ga na cvijeće spuštao nekad,/osmijeh taj rumeni leprša negdje još/za duh beskrajno dalek.//Strepi i čekaj samo, zamiješena je apsolutna noć./Makako težak nevoljni bio put, na polovini mira nema./- - - /Mir ovaj drevni bez utjehe/na mrtvoj straži neočekivanja/šta čeka drugo no jad//Mudraci mjere ponore zabranjene -/jadni! Izmjerit nikad ih neće./I ne znaju da ponor svaki ima zakone svoje/čiste i beskrajno gole,/razumu ovom nepristupačne./Koliko slojeva svijesti da skine se treba/pa da se ne vjeruje u san,/niko to ne zna.//No buri bespomoćnoj izbjeći ne možeš,/grč mozga i sunca u mrak me istjeruje,/u mrak da okamenim plač./Ili da za olakšanje u koje ne vjerujem/pitam za savjet mač./O, sve riječi do zore presvisnuće.//Za kakav početak biće, oh, ovaj kraj,/koje li doline neba otkriva besomučni raj?/Otvori i pusti da ide sve do dna,/mokrim rukama vade djecu iz moga sna.''[1]

Đeca su to nestala u Aušvicu, Jasenovcu, Sarajevu, Vukovaru, Srebrnici…, pod bombama u Gazi, Ukrajini, Iranu… Đeca su to koja i što, kako pjesnik pjeva, ‘’zovu me sa dna pustinje…/Eno ih u haljinicama./Zovu me, lutam ispod neba./… Djeca presvisla od tuge, crkla od gladi,/Djeca nevina, strašnoga rata žrtve.’’

U đetinjstvu je Ratković u zavičaju ‘’upoznao život u najgorim, najtežim trenucima: za vrijeeme balkanskih ratova i prvog svjetskog rata.’’[2] Ipak, i iz takvog ne-doba pjesnik nosi srećne, divne, nostalgične i bezbrižne slike i dane. ‘’U izlogu behu klikeri, šarene staklene kuglice. Vasko oseti žalost za detinjstvom. Kako su silni bili ti detinji snovi! O, kako se volelo i zanosilo! Proturio neko vest u varošici da će tog i tog dana biti smak sveta. Repata zvezda ima da padne, i svršeno sve. Zračak nade ostajao, ali se ljudi spremali za propast. I to ne molitvom nego gozbom. Više se nije štedelo… Imućniji ljudi, gazde, setiše se sirotinje, pa razaslaše po susednim kućama bardake rakije, suvog i svežeg mesa, sira, brašna i duvana. Da bi bilo svečanije, da bi lakša bila propast, prijatelji su se skupljali kod prijatelja, susedi kod suseda. Hteli su ljudi ponešto i da progovore, da izvode filozofski račun ovoga sveta… A Vasko se zabavljao klikerima. Jedna staklena kuglica, divno išarana iznutra, bila je važnija od svega. Čuje da će da propadne neki svet, i mačka, i kuče, i slike, i reka, i praćka, i klikeri… Najvažnije mu beše ove šarene staklene kuglice… Boca se praznila za bocom. Padala je i pesma, tiha, ali ipak pesma. Padao je mrak, nicale su zvezde, a ljudi nisu ni pomišljali da spavaju, i pili su svu noć. Mamurni, u zoru, setiše se da svet nije propao, te nastaviše da piju ceo dan. Sirotinja je govorila: Oh, kad bi ovako svet počešće propadao!’’[3]

          Pored misaono-meditativno-ljubavnih pjesama, Ratković piše i tzv. socijalne pjesme, a ova tematika, kao što smo viđeli i u tekstu ‘’Klikeri’’ često se prožima sa drugim temama i motivima, čineći u nekim pjesmama zamršen i složen koloplet od raznorodnih žanrovskih i sadržinskih ostvarenja. Socijalnih elemenata ima čak i u Ratkovićevim ‘’klasičnim’’ metafizičkim ostvarenjima, pjesmama i tekstovima različitih poetsko-umjetničkih vokacija i profila. Tako i u onostranom, metafizičkom svijetu đe sve stvari ''zagrobno žive'' i đe se ''ide sve do dna'' (kao i u ovom stvarnom, svakodnevnom životu do dna patnje, bola, tragike svake vrste) i đe se i ''nebo obdjelava'' (kojega ''više nema'' jer ''između pijeska i pijeska'' sada je to ''leteći pijesak što se nebo zvalo'') i đe su ''svi nijemi i nepomični'' – kao i u našem ovozemaljskom svijetu đe svjetina uvijek urla ''od veselja'' i ''od radosti'', takođe jedni rade, a drugi gospoduju: prvi naravno rade za ove druge, njihove naredbodavce i gospodare – žive ''ušebti, odgovornici'', odnosno ''stotine seljaka i radnika'' koji privređuju za velikodostojnike faraonske krvi – ''Nosili su – ko džak žita, ko motiku, čekić i lopatu,/i druge alatke. Oni na nebu rade za veliku/pokojnicu, odgovaraju umjesto nje,/da ona ne bi morala da radi.''[4] Majku Božiju zamijenila je kod Ratkovića tri hiljade godina starija egipatska faraonska velikodostojnica i njen ''glas, glas tajanstven, iz dubine istorije, mračan glas:/'Pet hiljada godina tražim ja svoga sina po svim/pustinjama, svake noći.' ''[5]

Iz svog metafizičkog obzorja patnje i tragike, bola i očajanja, Ratković nije mogao odgovoriti – iako je upravo to htio!, dakako na svoj samosvojni pjesnički način –pravolinijskom propagandnom revolucionarnom i krajnje utilitarnom političko-socijalnom zahtjevu vremena i konteksta kojima je istorijski, pa i intimno, pripadao. ''I on je nastojao da ispuni zahtjev vremena koji je značio političku angažovanost. Zato je uzimao za temu život i materijalnu bijedu radnika, u nekim podužim pjesmama. Ta naracija mjestimično bljesne poetskom ljepotom, ali je potpuno neupotrebljiva u propagandne svrhe. To ga je sigurno više udaljilo nego približilo faktorima koji su tražili angažovanu književnost.''[6]; ''U svom društvenom i misaonom kretanju, da ne kažemo sazrijevanju, Risto Ratković imao je jednu fazu stvaranja u kojoj je, osnažen idejnim koncepcijama socijalnog bunta i spoznaje klasnog kauzaliteta, prestao (bar za trenutak) da bude  z a č u đ e n  pred procesima života, pred zbivanjima u svijetu. Ali prestao se čuditi jer mu je postalo jasno da 's v e  j e  č u d o  p o d  k a p o m  n e b e s k o m' (podvukao – S. P.). Nastojao je da se efikasno uključi u kor socijalnih pjesnika međuratnih, s kojima je imao prijateljske veze, ali mu to nikada sasvim nije uspjelo. Motivski svježiji od mnogih koje je okupirala društvena problematika sredinom četrdesetih godina našeg vijeka, Ratković se ipak nije najbolje snašao u 'tematici' koja je bila i ostala prilično strana njegovoj prirodi. On je govorio iskreno, toplo, nenametljivo. Tendencioznost njegove socijalne poezije najčešće nije vještački nametnuta: proizilazi iz oblika i obima bola koji postaje unutrašnji pjesnikov imperativ. Ali 'Ratkovićevi stihovi (socijalni – S. P.), i onda kada su bili lirski najimpresivniji, nisu imali političku ubojitost koja je bila zahtev vremena' (Protić)... Glad i patnja od 'uzaludnosti' stradanja, dvije su osnovne komponente Ratkovićeve socijalne poezije.''[7]