Goran Sekulović
‘’VJENČANJE METAFIZIČKO’’ RISTA RATKOVIĆA (X)
Svijest čovjekova (i samosvijest i
savjest!?) je takva da mu je nužno potreban metafizički svijet, svijet u kome je svaka stvar zagrobno živa, svijet u
kome ''u groblju mi se prikaza umrla sestra'' i kojoj pjesnik šalje pismo na
adresu: ''Maruša Ratković, Zvečeći hodnik zlatnih odeždi, Nebo''[1],
svijet u kome mrtvac sedi, na primjer, na mjesto kočijaša (''Nasred mosta
mrtvac se probudi i glasno viknu svoje ime...''[2]), svijet
sna, dakle, svijet kojem se vjeruje i kojem se jedino moramo i možemo!? nadati,
ili su barem ta dva svijeta, fizički i metafizički, izjednačeni, s tom bitnom
razlikom što lopov ''može biti samo čovek''[3],
ne (i) Bog – u egipatskoj tradiciji
zagrobni život je bio potpuno ravnopravan sa ovozemaljskim životom – i
podjednako realni i prisutni, jer spasenja i nade nema u čovjeka i u ovaj ovozemaljski
svijet i život!?
''Smrt se kod Ratkovića javlja ili
kao prirodna neminovnost s kojom pjesnik nipošto neće da se pomiri, ili kao akt
nasilja preko kojeg ne može bez osude da se pređe. Takva antinomičnost u
poimanju smrti i u odnosu koji je pjesnik, u raznim trenucima života, prema
njoj zauzimao, podjednako bolna i obeshrabrujuća na oba svoja pola,
prisiljavala ga je da se kroz život najčešće identifikuje sa svojim 'bivšim
anđelima', provlačeći se između korova i žita kao sjenka, bez vjere u mogućnost
spasenja na ovom svijetu u koji je jedino 'vjerovao'. On nije pristajao na to
da svojoj nadi potraži utočište u nekoj transcendentnoj stvarnosti, hrišćanskom
zagrobnom životu, na primjer, jer je bio ateista (ali na jedan poetski čudan i
specifičan način)... Smrt je...kod njega bila stalni i neminovni pratilac
života, ali ne kao antipod življenja u strogom, dijalektičkom smislu ili kao
vid transformacije života u hrišćanskom smislu; ona je, poetskim čarima
domognuta, bivala jedan korektiv više u prevazilaženju čovjekove usamljenosti u
svijetu, pokretna platforma na kojoj su, prema želji, mogla da budu u
najsublimnijem obliku sačuvana bića koja pjesnik nije želio da prepusti
zaboravu.''[4];''Teći
kroz život, trpjeti, stradati a ne uzdisati, ne roptati, b o l o v a t i ž i v o t (karmički shvaćeno) – to je
rezultanta pjesnikove misli u domenu najintimnijih poetskih ispovijesti koje
se, gotovo uvijek, podjednako mogu svrstati u ram fizičke realnosti, ili
realista podsvijesti i snoviđenja...''[5];
''... Iako je Ratkovića hvatao 'užas od ljudske istorije'[6],
od svega što je razumski spoznao, iako i u njegovom životu i u njegovom djelu
ima najdublje tragičnosti, on nije pesimista. Ne gubeći sasvim smisao za
radost, makar za radost u bolu, pjesnik je tragao za srećom koju mu u ozbiljnim
godinama, smatrao je, može pružiti 'budistička smirenost'.''[7]
U svijetu metafizičke, ''budističke
smirenosti'', nema golog, automatskog, zdravorazumskog, ''zdravomislećeg'',
racionalnog/iracionalnog, činjeničnog/snovidbenog, materijalnog/duhovnog,
realno-stvarnosno-zbiljskog niti prividnog/iluzornog, ni nadanja ni beznađa.
Kako za ovostrani tako i za onostrani svijet. ''... Hodnicima blude plave
misli,/posivjele, usmirene:/Dobre misli pomirenja,/mudre misli pregorenja./Nema
nade, nema beznadežja/u predvorju pakla mog./Čim progovorim,/izdam se./Neki me
prozor naprijed vodi,/čudan prozor, neizreciv./Vuče me da kroza nj pogledam./I
vo vjeki vjekov
vuče/taj na materiji prozor.''[8]
[1] Risto
Ratković: ''Obe su plakale'' u knjizi Risto Ratković ''Ponoć mene'', biblioteka
''Luča'', ''Grafički zavod'', Titograd, 1963., str. 279
[2] Ibid.,
str. 278
[3] Risto
Ratković: ''Razgovor bogova'' u knjizi Risto Ratković ''Ponoć mene'',
biblioteka ''Luča'', ''Grafički zavod'', Titograd, 1963., str. 336
[4] Sreten Perović:
''Drama sandžačkog Hamleta'' u knjizi Risto Ratković ''Ponoć mene'', biblioteka
''Luča'', ''Grafički zavod'', Titograd, 1963., str. 15/16
[5] Sreten Perović:
''Drama sandžačkog Hamleta'' u knjizi Risto Ratković ''Ponoć mene'', biblioteka
''Luča'', ''Grafički Titograd, 1963., str. 21
[6] Od koje ipak nije mogao pobjeći, pa je čak
zakoračio i u njenu još tajanstveniju i mračniju dubinu, naime, egipatsko-faraonsku, više od tri
milenijuma stariju od hrišćanske.
[7] Ibid., str. 47.
Za ‘’kršne planince’’ iz Crne Gore i Sandžaka – ‘’sa blagim a čvrstim licima.
Glas im krupan i pun gorske svežine’’ – Ratković kaže: ‘’Osećao je na tim
ljudima da su u stanju preći preko velikih jada…Zbog toga što je teško na
svetu, biti slabotinja, ipak ne treba.’’ (Risto Ratković:
''Nevidbog'', u knjizi ''Ponoć mene'', biblioteka ''Luča'', ''Grafički Titograd,
1963., str. 83 i 84)
[8] Branko Banjević: ''Crnogorska moderna'' (Risto Ratković: pjesma ''Luminal''), Matica crnogorska, Podgorica, 2012, str. 32/33
0 Komentara