Kultura

Goran Sekulović

‘’VJENČANJE METAFIZIČKO’’ RISTA RATKOVIĆA (IX)

Jul 14, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Ratkovićev lik iz ‘’Nevidboga’’, Rizvan, ‘’jedan prosti seljak’’[1], neškolovan ali bistar i životno iskusan mladić, pomogao je Vasku da preciznije iskristališe pogled na suštinu ratnih, političkih i društvenih pitanja. ‘’ ‘Rat je rat: nekom rat, nekom brat.’… ‘Došao Milinko Joksimov kod mene, pa kaže, onako u razgovoru: mi Srbi raja smo, veli. Bejah nešto ljut, i umoran, pa mu kresnuh: Milinko, Milinko, raja smo i ja i ti! U toru ti ne bleji, u kući ti ne peva…’

Vaska Jeremića su se njegove reči doticale primetno, zato što ih je, izvlačeći iz njih zaključke, primenjivao, iako nejasno, na svoje mišljenje.

Eto, on govori, mišljaše Vasko, govori sasvim obične stvari, pa opet nekako je sve to čudno. Rizvan ne zna kako dolazi kiša, i kako nastaje grmljavina. On vreme ne meri satom, nego konopcem. A ipak, ovo što on priča iz iskustva, u školi ne bi nikad mogao naučiti. Iz Rizvanovog zbora može se zaključiti da su protivnosti po narodima i verama pogrešno označene. I da nije to važno što je neko Srbin a neko Francuz, ili što je neko hrišćanin a neko musliman ili mnogobožac… Pa da se, onda, i rat ne vodi zbog toga… Da se pod svim tim krije, u stvari, nešto drugo…’’[2]

Pjeva Ratković iz srca i grotla rata, iz ’’bezumnog kevtanja gvozdene paščadi’’[3]– protiv svakog rata i njegovih ‘’prirodnih’’ duhovnih i materijalnih razaranja i kataklizmi – iz bombardovane Aleksandrije tokom Drugog svjetskog rata, a svaki konkretni rat je paradigma rata uopšte, rata kao rata i njegovih neumitnih krvavih i ogromnih nevinih žrtava. Pjesnik i u buci i bijesu ratnih strahota, pjesnik, dakle, i tada, sanja, vidi, projektuje, očarava (se) i ne da (se) ludilu i tragici, krvavoj i tragičnoj suštini svakog rata da ne bi on sve nadvladao, već da konačno pobijedi i trijumfuje svijetlo, dobro, nada, ljudskost, da bi se moglo konačno, najkonačnije i definitivno!, objelodaniti da je jednom za vazda, za svagda, za vječnost i na vječnost!, ‘’otišao mrak’’!?

‘’Očeličilo se nebo, pišti strava./Jato bombardera ostrvilo se na luku Aleksandrije,/na ratne brodove u njoj./Mrak, ni sebe ne vidim./A onda se provali./Bezbroj topova ruknu gromovsku vatru./Zemlja se ispod nogu izmiče, srce se u grlo penje./Sam na ulici./Kao u tunelu… (ako naiđe voz…)/Ko zna koliko traje./A onda muk./Je li razvaljeno nebo? Ne, samo se rastresle zvijezde./I, kao djevojka iza ugla, iziđe iz oblaka mjesec, i obasja, i obasja./Gledaj onu posljednju crtu,/koja se sa tvojim okom sliva:/tamo se more/u nebo uliva.’’[4];''Sjećam se./Onda je planuo rat veliki i strašni./Bilo je divota pogledati/kako su ljudi hrabri./Što je to bilo smiješno, žalosno, očajno!/Imao je čovjek vremena sto puta da poludi./Sjećam se./I puklo mi je pred očima/nešto ogromno i svijetlo./Pobjegao sam, a za mnom kotrljala se Zemlja,/u blatu, u krvi, u ludilu./Kotrlja se, a ja lutam,/po ovoj šumi zvjerovitoj,/punoj gvozdenog hlada./A tamo negdje Sunce,/sve crvenije i crvenije./Ali šta, šta je to sa mnom?/Koliko da čekam još ovdje?/Hoću li iz ove šume ikada izići?''[5]

''Kada je pisao ''Potucala'', pjesnik je smatrao da samo rat (može se čitati i: revolucija) može da izmijeni takvo stanje. Tada Evropa još nije bila ušla u predvorje drugog svjetskog pokolja, iako je mašina crnih već bila spremna; na španski i abisinski rat trebalo je čekati godinu-dvije.''[6]