Ekonomija

O standardu na primjeru iz Zete

Od sezonaca iz Srbije ostao samo šegač Moša

Jul 07, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Potpredsjednica Skupštine Srbije i funkcionerka SNS-a Marina Raguš, odgovarajući predstavniku Pokreta Evropa sad, uz tvrdnju da su iz PES-a svojevremeno molili Aleksandra Vučića da im pomogne u smjeni Mila Đukanovića, izrekla je i jednu poruku ekonomske prirode.

Raguš je podsjetila da je Crna Gora nekada imala znatno veće prosječne plate od Srbije.

„Crna Gora je, do dolaska Aleksandra Vučića na vlast u Srbiji, imala za 50 odsto veće plate od plata u Srbiji. Danas su plate u Srbiji prevazišle plate u Crnoj Gori“, navela je ona.

O političkim zaslugama i odgovornosti uvijek će biti sporova, ali jedna činjenica teško može proći neopaženo. Nekada je prosječna plata u Crnoj Gori bila toliko veća da su hiljade radnika iz Srbije dolazile ovdje da rade sezonske poslove. Danas više nije tako.

Za to nijesu potrebne statistike. Dovoljno je prisjetiti se slika koje su se do prije pet ili šest godina mogle vidjeti u Zeti, Podgorici ili na primorju.

Na Anovima u Zeti gotovo svakog jutra okupljali su se sezonci iz Srbije čekajući poslodavce. Slična slika mogla se vidjeti i kod Sahat-kule u Podgorici, dok su Plantaže svake godine angažovale stotine sezonskih radnika. Mnogi od njih govorili su da je Crna Gora, kada je riječ o zaradi, za njih bila „kao Njemačka“.

Danas sezonaca iz Srbije, kada je riječ o radu u poljoprivredi, gotovo da nema.

Taj nestanak sezonaca nije samo zanimljiva socijalna pojava. On predstavlja svojevrsni pokazatelj koliko je crnogorska ekonomija u međuvremenu stagnirala u odnosu na okruženje. Nekada je razlika u zaradama privlačila radnike iz Srbije u Crnu Goru. Danas ih ovdje više ne privlači ni sezonski posao, osim na primorju, jer mogu ostvariti jednake ili bolje prihode u svojoj zemlji.

Upravo zato riječi Marine Raguš imaju veću težinu nego što je vjerovatno namjeravala. One podsjećaju da je postojao period, dok je vlast činila koalicija okupljena oko DPS-a, kada je životni standard u Crnoj Gori bio osjetno viši nego u Srbiji i kada je to bilo vidljivo na tržištu rada, a ne samo u statističkim tabelama.

Istovremeno, vlast u Crnoj Gori od uvođenja programa „Evropa sad 1“ i „Evropa sad 2“ gotovo svakodnevno ističe rast plata i penzija kao dokaz uspješne ekonomske politike. Međutim, nominalno povećanje primanja nije isto što i povećanje životnog standarda.

To su dvije različite stvari koje se u političkom marketingu često svjesno poistovjećuju.

Građani ne žive od iznosa koji piše na platnom listiću ili penzionom čeku, već od onoga što za taj novac mogu kupiti. Ako cijene hrane, stanovanja, energenata, lijekova i drugih osnovnih troškova rastu brže od zarada, tada veća plata ne znači i bolji život.

Pravi pokazatelj standarda nije prosječna plata, nego njena kupovna moć.

Zato se stiče utisak da se građanima, kroz stalno isticanje rekordnih plata i penzija, pokušava nametnuti slika o ekonomskom napretku koja nije nužno u skladu s njihovim svakodnevnim iskustvom. Građani bi, umjesto da vjeruju političkim saopštenjima, trebalo da vjeruju onome što svakodnevno vide u prodavnici, apoteci, na pijaci ili prilikom plaćanja računa.

To potvrđuju i jednostavni primjeri. Jedna starija žena nedavno je rekla da je prije sedam ili osam godina pet metara drva za ogrjev plaćala oko 200 eura, dok danas za istu količinu izdvaja gotovo dvostruko više. Slična iskustva imaju i kada su u pitanju hrana, kirije, komunalije i lijekovi.

Zato političke rasprave o tome koliko su povećane prosječne plate i penzije ne govore dovoljno o kvalitetu života. Mnogo više govori ono što građani mogu staviti u potrošačku korpu za svoju mjesečnu zaradu.

Možda se cijela priča o promijenjenim crnogorskim ekonomskim prilikama najbolje može sažeti u jednu sliku. Od nekadašnjih desetina sezonaca iz Srbije koji su na Anovima u Zeti čekali posao danas je ostao gotovo samo šegač Moša.

Ponekad jedna takva slika govori više od svih statistika, grafikona i političkih saopštenja.

Jer, od poređenja nominalnih plata i penzija mnogo rječitije govore cegeri koje su građani mogli napuniti prije sedam ili osam godina i oni koje danas nose iz prodavnice.

(R. K.)